Boris Jeljcin, predsjednik Rusije, predlagao je u telefonskom razgovoru dva lidera u aprilu 1994. godine Bilu Klintonu, predsjedniku SAD, da se rat u BiH završi mirovnom konferencijom u koju bi pored SAD i Rusije bili uključeni Njemačka i Francuska, što je Klinton prihvatio.
Iako se iz ovog dokumenta ne može zaključiti da je Rusija bila ta koja je bila ključna za sporazum koji će kasnije postati Dejtonski sporazum za mir u BiH, prvi put je objavljen dokument koji baca novo svjetlo na udio Rusije u procesu koji je doveo do mira u BiH. Iz ovog dokumenta se može jasno zaključiti da su SAD, odnosno Klinton, bile voljne da organizuju konferenciju o miru u BiH velikim dijelom zahvaljujući urgiranju Rusije, odnosno Jeljcina, da do toga dođe. Takođe, u dokumentu se prvi put Klinton jasno pozicionira u odnosu prema Bošnjacima u BiH jer je podvukao da SAD neće ući u rat na strani Bošnjaka.
“U jednu ruku moramo reći Srbima da ne mogu spriječiti volju međunarodne zajednice u Goraždu i na drugim područjima. U drugu ruku moramo pojačati naš diplomatski pritisak, baš kako si ti želio, da ubijedimo Muslimane da međunarodna zajednica neće ući u rat na njihovoj strani”, rekao je Klinton Jeljcinu.
Radi stavljanja stvari u kontekst već smo pisali da je Jeljcin bio jako ljut na SAD što je NATO bombardovao srpske pozicije bez ruskog znanja, te da je Strob Talbot, zamjenik američkog državnog sekretara, dobio zadatak da sa Moskvom ispegla odnose i stvori preduslove, između ostalog, i za pomenuti razgovor dva lidera.
Što se tiče ruskog prijedloga o mirovnoj konferenciji, kroz čitav dokument Klinton konstantno daje do znanja da je to Jeljcinov prijedlog, koji on prihvata.
“Vjerujem da je tvoj prijedlog o susretu na visokom nivou između SAD, Rusije, UN i EU dobar. Jasno je da ne možemo uspjeti bez diplomatskog angažmana”, rekao je Klinton i dodao da predlaže diplomatski angažman kako je to tražio Jeljcin.
Jeljcin je u ovom razgovoru sugerisao da je na ideju o zajedničkoj konferenciji SAD, Rusije, EU i UN došao nakon NATO napada na srpske položaje u Goraždu, izrazivši bojazan da će ljuti Srbi odbiti da prestanu da se bore.
“To je razlog što sam juče (19. april 1994.) predložio taj sastanak na visokom nivou, s tim da bi prvo trebalo da se sretnu naši ministri spoljnih poslova. Onda bismo pozvali muslimanske i srpske lidere da potpišu sporazum. Nadam se da ćeš se složiti. Mislim da je to jedini način da se okonča krvoproliće”, rekao je Jeljcin. Precizirao je da bi lideri iz cijele bivše Jugoslavije trebalo da podrže sporazum koji bi se postigao.
“Siguran sam da možemo uspjeti. Juče sam zvao Helmuta Kola (njemačkog kancelara) i objasnio mu svoj prijedlog. On se u potpunosti slaže. I muslimanske države će to prihvatiti, i Muslimani u BiH će prihvatiti jer na njih ti imaš uticaj. To će uticati na Muslimane, i na Hrvate, a mi ćemo uticati na Srbe, i uspjećemo”, rekao je Jeljcin.
Dalje ističe da bi ministri spoljnih poslova odmah trebalo da počnu s pripremama za samit.
“Onda ćemo uz dodatna upozorenja reći Srbima, Muslimanima i Hrvatima da ćemo preduzeti drastične mjere ako borbe ne prestanu”, rekao je Jeljcin, na šta je Klinton ponovio da se slaže.
Inače, u ostalim dokumentima iz zbirke najviše je memoranduma Talbota, koji je u više navrata rekao da je sporazum u BiH bio moguć zahvaljujući uskoj saradnji SAD i Rusije.
“BiH je savršen primjer gdje smo toliko toga postigli zajedno. Moramo održati Kontakt grupu ne samo radi mira u bivšoj Jugoslaviji, nego i radi rusko-američke saradnje”, rekao je Talbot u dokumentu od 27. septembra 1994. godine.
Međutim, već u novembru Tolbot je izrazio zabrinutost da će američko zahlađivanje prema Rusiji uticati na kooperativnost Moskve.
“Rusi se boje da naše riječi o podršci njihovim reformama i integracijama nisu iskrene i da smo, umjesto toga, odustali od njih te da zauzimamo veoma tvrdu poziciju.
Već vidimo diplomatske i obavještajne podatke da Rusi vjeruju da su ekspanzija NATO-a i više od dodatnih 25 milijardi dolara za naš vojni budžet dva znaka da napuštamo naše partnerstvo i da umjesto toga zauzimamo strategiju preventivnog ograničavanja”, navodi Talbot u dokumentu od 11. decembra 1994.
