Dejton nije samo sporazum koji je donio mir, on je donio i ustavni pravni poredak, složenu unutrašnju organizaciju koja je omogućila BiH da tri decenije ostane mirna, uprkos izazovima koje nije stvorila Republika Srpska već međunarodni faktori, rekao je lider SNSD-a Milorad Dodik.
Dodik je u autorskom tekstu za “Politiku” naveo da se mir u BiH ne čuva rezolucijama i pritiscima, nego poštovanjem slova Ustava BiH, koji je uspostavio ustavni poredak da bi se rat zaustavio.
Prema njegovim riječima, svako insistiranje na unitarnim modelima u zemlji sastavljenoj od tri naroda i dva entiteta osuđeno je na neuspjeh, jer ignoriše samu suštinu njenog postojanja.
Autorski tekst Milorada Dodika Srna prenosi u cijelosti:
Tri decenije kasnije, jasno je da BiH funkcioniše samo kada se poštuje izvorni Dejton. Kada se institucije grade na sporazumu, a ne na nametnutim rješenjima. Kada se uvažavaju entiteti, a ne pokušavaju zaobići. Kada se odluke donose konsenzusom, a ne preglasavanjem. BiH nije zemlja koja pada zato što je složena, nego zato što neki uporno pokušavaju da je naprave nemogućom.
Trajnu stabilnost može donijeti samo povratak načelima i odredbama izvornog Dejtonskog sporazuma: ravnopravnosti, saglasnosti i jasnog poštovanja ustavnih nadležnosti. To podrazumijeva realnost da su entiteti, a posebno Republika Srpska, ključni stubovi poretka, a ne prepreka napretku.
U političkom smislu to podrazumijeva i dijalog, ali dijalog u kojem se odluke ne donose zato što to očekuju ambasade, nego zato što su naša potreba. Јer država koja čeka instrukcije sa strane nije država – to je administrativna zona.
Republika Srpska je u minulih 30 godina pokazala da je politički zrela zajednica koja zna da čuva mir i razvija institucije. Ona nije remetilački faktor, već garant stabilnosti – upravo zato što insistira na onome što je potpisano, a ne na onome što je kasnije pokušano da se nametne.
Republika Srpska nije problem u BiH – ona je razlog što Bosna i Hercegovina tri decenije nije imala novi rat.
Srbija se kao zemlja potpisnica i garant Dejtonskog mirovnog sporazuma svih ovih 30 godina zalagala za njegovo dosljedno sprovođenje. Svaki potez Srbije bio je usmjeren ka stabilizaciji odnosa, izgradnji poljuljanog povjerenja među državama i saradnji u okviru regiona zapadnog Balkana.
Evropa je i prema Srbiji pokazala licemerje isključujući je iz Savjeta za implementaciju mira – mada nikome nije jasno zbog čega ovo neformalno telo uopšte postoji.
Istina je jednostavna: kada god je BiH poštovala Dejton, imala je mir. Kada ga je rušila – imala je krizu.
Trideset godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma vrijeme je da se na ovaj dokument ponovo pogleda bez strasti, bez ideoloških magli i bez političkih eksperimenata koji su ga godinama razgrađivali.
Dejton nije samo sporazum koji je donio mir, on je donio i ustavni pravni poredak, složenu, unutrašnju organizaciju koja je omogućila BiH da tri decenije ostane mirna, uprkos svim izazovima koje nije stvorila Republika Srpska, već uglavnom međunarodni faktori sa promjenljivim političkim agendama.
Za Republiku Srpsku, Dejtonski sporazum je međunarodni sporazum koji je potvrdio temelj njenog političkog postojanja i garancija njenih nadležnosti.
To nije jednostavna interpretacija, nego jasno ispisana ustavna arhitektura: Republika Srpska ima sve nadležnosti osim onih koje su uređene Ustavom BiH za popunu na zajedničkom nivou.
Tokom proteklih 30 godina ta ustavna norma je sistematski potkopavana, otimanjem nadležnosti. Visoki predstavnici strana potpisnica Aneksa 10, koji se izvitoperio u lažnog stranog gaulajtera kao antidejtonska hibridna pojava, mimo međunarodnog prava i bez saglasnosti domaćih institucija, sprovodili su političke zahvate koji nisu bili u skladu sa slovom Dejtona.
Umjesto čuvanja sporazuma, stvaran je paralelni sistem vlasti koji je krhku ravnotežu narušio, a ne ojačao. Zato danas treba jasno reći: najveći problem BiH nisu entiteti, već oni koji misle da mogu biti iznad Ustava i međunarodnog prava, a pogotovo oni koji na to pristaju.
Uprkos svemu tome, Republika Srpska je ostala dosljedna stvarnom Dejtonu – onom kakav je potpisan 1995. godine, a ne naknadno prepravljenim verzijama. Od te dosljednosti, ma koliko je pojedini krugovi osporavali, zavisi i stabilnost BiH i njen opstanak.
Ne zato što tako želi jedan politički akter, nego zato što je to jedini okvir koji uvažava političku realnost i jednakost naroda. A politička realnost je neumoljiva: bez saglasnosti Srba – nema odluke u BiH. To nije pretnja, to je dejtonska činjenica.
Danas, tri decenije kasnije, jasno je da BiH funkcioniše samo kada se poštuje izvorni Dejton. Kada se institucije grade na sporazumu, a ne na nametnutim rješenjima. Kada se uvažavaju entiteti, a ne pokušavaju zaobići. Kada se odluke donose konsenzusom, a ne preglasavanjem.
BiH nije zemlja koja pada zato što je složena, nego zato što neki uporno pokušavaju da je naprave nemogućom.
Stabilnost BiH nikada nije bila proizvod centralizacije, kako se često pogrešno tvrdi, nego ravnoteže. Nejednakost u odlučivanju nije donijela efikasniju državu, već produbila nepovjerenje.
Svako insistiranje na unitarnim modelima u zemlji sastavljenoj od tri naroda i dva entiteta osuđeno je na neuspjeh, jer ignoriše samu suštinu njenog postojanja. Dejton je uspješan kad ga poštuju svi, a problematičan samo kad ga neko pokušava “popraviti”.
Umjesto toga, trajnu stabilnost može donijeti samo povratak načelima i odredbama izvornog Dejtonskog sporazuma: ravnopravnosti, saglasnosti i jasnog poštovanja ustavnih nadležnosti.
To podrazumijeva realnost da su entiteti, a posebno Republika Srpska, ključni stubovi poretka, a ne prepreka napretku. U političkom smislu to podrazumijeva i dijalog, ali dijalog u kojem se odluke ne donose zato što to očekuju ambasade, nego zato što su naša potreba. Јer država koja čeka instrukcije sa strane nije država – to je administrativna zona.
Republika Srpska je u minulih 30 godina pokazala da je politički zrela zajednica koja zna da čuva mir i razvija institucije. Ona nije remetilački faktor, već garant stabilnosti – upravo zato što insistira na onome što je potpisano, a ne na onome što je kasnije pokušano da se nametne.
Danas, kada se ponovo otvaraju rasprave o budućnosti BiH, krajnje je vrijeme da se ta činjenica uvažava i u Sarajevu i u međunarodnim krugovima.
Republika Srpska nije problem u BiH – Republika Srpska je razlog što BiH tri decenije nije imala novi rat.
Dejtonski sporazum je omogućio prestanak rata i uspostavio okvir za politički mir. Njegova snaga je u ravnoteži, a ne u sili. U dogovoru, ne u pritisku. U uvažavanju realnosti, ne u pokušajima da se ona zameni birokratskim željama opadajućih centara moći.
Mir se u BiH ne čuva rezolucijama i pritiscima, nego poštovanjem slova Ustava BiH, koji je uspostavio ustavni poredak da bi se rat zaustavio.
Zato obilježavanje 30 godina Dejtona nije samo sjećanje na dan kada je rat prestao nego i podsjećanje da mir traje samo onoliko koliko se poštuje sporazum koji ga je uspostavio.
Republika Srpska ostaje posvećena tom sporazumu – jer od toga ne zavisi samo njen položaj nego i budućnost BiH kao sistema koji može da opstane jedino ako se temelji poštuju, a ne potiru.
Dejton je jedini razlog što BiH još postoji, a za Republiku Srpsku on je mnogo više od pravnog okvira – on je potvrdio našu Republiku kao mesto mira i stabilnosti za srpski narod, u koju smo u Odbrambeno-otadžbinskom ratu ugradili najvrednije što imamo.
Za neke u BiH, međutim, isti taj sporazum predstavlja “ludačku košulju”, što samo pokazuje da ih ne vodi briga za BiH, nego mržnja prema Republici Srpskoj i srpskom narodu.
Upravo zbog takvih poriva, Republika Srpska uvek mora biti budna, postojana i spremna da odbrani sebe i svoje mjesto u poretku koji je Dejton stvorio.
Podmetnuti narativi da je evropski put BiH ujedno i put centralizacije BiH je lažan i antidejtonski, on je ujedno i antievropski.
To je najbolje vidljivo sada kada je EU u ozbiljnoj sistemskoj krizi, krhka kao zajednica, bez liderstva, ideologije, ugrožene budućnosti i perspektive, društveno i socijalno razorena zbog migracija, okrenuta militarizaciji i novim ratovima, čije su vrijednosti propale, a ekonomija se survala.
EU ne nudi više ništa, osim nestabilnosti, nesigurnosti i potpune neizvjesnosti.
Dozvoliti da nama uzima suverenitet zbog nekih njihovih dalekih ciljeva može da bude samo utočište za naivne.
Srbija se kao zemlja potpisnica i garant Dejtonskog mirovnog sporazuma svih ovih 30 godina zalagala za njegovo dosljedno sprovođenje. Svaki potez Srbije bio je usmjeren ka stabilizaciji odnosa, izgradnji poljuljanog povjerenja među državama i saradnji u okviru regiona zapadnog Balkana.
Evropa je i prema Srbiji pokazala licemjerje isključujući je iz Savjeta za implementaciju mira (mada nikome nije jasno zbog čega ovo neformalno telo uopšte postoji).
Ruska Federacija istrajava na Dejtonskom sporazumu, zbog čega je i sama imala problema sa onim što se do sada zvalo kolektivni Zapad. U stavovima Ruske Federacije se najbolje može spoznati šta je izvorno slovo Dejtonskog sporazuma. Ruska Federacija nikada nije radila za račun jedne strane nauštrb drugih u BiH.
Trampova Amerika je Amerika mira i saradnje, uvažavanja interesa drugih. Stavovi predsjednika Trampa da Amerika neće graditi tuđe države (mi čitamo BiH), da neće graditi tuđe nacije (mi čitamo da neće graditi Bosance kao naciju), da Amerika neće intervenisati u unutrašnje stvari drugih zemalja (mi čitamo BiH), predstavljaju afirmaciju istinskih odredbi Dejtonskog sporazuma.
Najnovije odredbe predsjedničke strategije SAD za nacionalnu bezbjednost sve to potvrđuju, afirmišu prava naroda (mi čitamo i srpskog) da odlučuje o svojim interesima ravnopravno sa drugima – mi to vidimo kao svjetlo na kraju mračnog Klintonovog, Obaminog, a pogotovo Bajdenovog tunela.
