S obzirom na prethodno radno iskustvo, i uopšte iskustvo sa dosadašnjim poslodavcima, postavio bih svoje uslove i ne bih odustajao od njih, jer smatram da se danas mnogo toga promijenilo na relaciji poslodavac – radnik.
Ovako je Srđan A. odgovorio na pitanje: “Da li bi u situaciji u kojoj traži posao, on bio taj koji bi postavio uslove za koje smatra da zaslužuje ili bi prije pristao na zahtjeve i uslove koje mu nudi poslodavac?”
Njegov odgovor vodi ka tome da se i u BiH odomaćila ova praksa, a koja je prema tvrdnjama stručnjaka već odavno zastupljena u inostranstvu.
To potvrđuje i istraživanje koje je za potrebe svoje doktorske disertacije sprovela Ilarija Bašić i koja se bavila temom brendiranja poslodavaca, a u razgovoru koji je tim povodom obavila i za Fenu, između ostalog, poručila je:
“Poslodavci u inostranstvu odavno su shvatili da je prošlo vrijeme kada su oni birali uposlenike, sada sve više uposlenika bira da li želi raditi u nekoj kompaniji ili da li želi ostati u toj kompaniji unatoč drugim mogućnostima.”
Sve navedeno potpisuje Srđan A., uz poruku da u izjavi, umjesto riječi inostranstvo, može stajati BiH.
“Ranije su naši ljudi, tako da kažem, morali pristajati na neke uslove, raditi sve i svašta, za neke mizerne plate, no u međuvremenu su se ‘opametili’ i shvatili da tako više ne ide, i da, ako ništa drugo, bar imaju tu opciju da odu u inostranstvo. Mislim da su i poslodavci iz BiH u posljednje vrijeme počeli shvatati da ostaju bez radne snage, te smišljaju načine da zadrže radnike, pa čak i pristaju na neke od uslova koje im radnici postavljaju”, kaže on za “Nezavisne novine”.
Njihovo mišljenje dijeli i Marija S. iz Doboja, koja ističe da svi koji traže posao treba da, uz ponudu poslodavca, iznesu i svoja mišljenja.
“Nažalost, poslodavci su nekad veoma bahati, te postavljaju neke nerealne uslove na koje ne treba pristajati”, kazala je ona, dodajući da, s obzirom na to da ljudi danas imaju mnogo više mogućnosti za zaposlenje nego ranije, nije ni čudo što oni koji traže posao biraju poslodavca, a ne oni njih.
Sa druge strane, ima i onih koji tvrde da novac/plata ne igra najveću ulogu kada se traži posao.
“Prije nego što sam počeo da radim kod sadašnjeg poslodavca, bio sam u ranijoj firmi oko tri godine. Nisam razmišljao o otkazu, ali sam dobio dvije ponude za posao, od kojih je jedna bila više nego unosna, dok je druga bila manje plaćena nego posao koji sam tada radio. Malo sam istražio obje ponude, uslove i samu atmosferu u obje firme koje sam imao na stolu i odlučio sam se za ovu ‘lošiju’ ponudu, prvenstveno zbog radne atmosfere, i nisam pogriješio. Radim ovdje već četiri godine i sada mi je bolje nego ranije višestruko”, kaže za “Nezavisne” Nikola I. iz Banjaluke.
Da je situacija u BiH takva da pri traženju posla radnici sve više postavljaju svoje uslove, saglasan je i Saša Trivić, predsjednik Unije udruženja poslodavaca Republike Srpske.
“Imamo trku poslodavaca ko će ponuditi bolje uslove”, kaže Trivić.
Međutim, ono čega, prema njegovom mišljenju, nemamo previše u ponudi, jesu kvalitetna radna mjesta, pa u tom segmentu i nema neke velike fluktuacije.
“Takođe, mislim da nema ni dovoljno informacija kakvo je stanje u nekom preduzeću kod nas. Ali, činjenica svakako jeste da se taj segment na tržištu radne snage kod nas razvija”, navodi Trivić.
U kontekstu rečenog, kako se mogu ponuditi bolji uslovi rada ovdje?
“Bolji uslovi koštaju. Onoliko koliko uspiješ staviti novca u proizvod, toliko uspiješ i ponuditi. To je zakon tržišta. Nije to da ti nešto imaš pa ne daješ, već moraš naći gdje to zaraditi da bi nešto dao”, odgovara Trivić.
Mirsad Jašarspahić, potpredsjednik Privredne komore FBiH, smatra da je suština da se shvati da je sve ovdje tržište, pa samim tim i usluga radne snage.
“Individualac koji posjeduje određene vještine koje može da ponudi tržištu mora da shvati da je to roba i da se s njom pregovara. S druge strane, poslodavac koji kreira radna mjesta i ima potrebu za tim radnim vještinama mora da shvati da to mora uzeti sa tržišta. Ali, taj prostor mora biti fer okruženje i fer roba. Jer, onaj poslodavac koji previše striktno zahtijeva ispunjavanje uslova, on na kraju plaća ceh. Takođe, onaj koji traži posao, a ne shvata cijenu svog rada, ali i da mora ispuniti određene stvari, takođe na kraju plati cijenu toga”, pojašnjava Jašarspahić.
Prema njegovim riječima, zaključak je da je cijena svega negdje između.
“Treba procijeniti trenutnu situaciju, ali i buduću. Jer, najbolji su biznismeni koji su pokazali da mogu planirati budućnost, odnosno shvatili da sa ljudima koje zapošljavaju mogu planirati napredak i tih radnika i firme”, rekao je on.
