Radnici u Republici Srpskoj ne traže mnogo: solidan posao i platu od koje mogu pristojno živjeti, a to je minimum 2.000 KM. Ali ova cifra je za većinu njih nedostižan san. Zato radnici masovno odlaze u inostranstvo, a privreda je u ozbiljnom problemu, prenosi Srpska info.
Zašto je tako? Da li je privreda u Srpskoj u toliko katastrofalnom stanju da je 1.000 evra mjesečno prevelik „trošak“ za poslodavca? Ili je u pitanju nepravedna raspodjela zarađenog?
Podsjećamo, u anketi koju je proveo Savez sindikata RS, većina radnika je rekla da je za dostojanstven život u Srpskoj neophodna plata od 2.000 do 2.500 KM, i da bi, kad bi imali takva primanja, vjerovatno odustali od odlaska u inostranstvo.
Ali, više od 70 odsto zaposlenih u RS prima platu do 1.800 KM, dok skoro polovina radnika preživljava sa manje od 1.450 KM mjesečno.
Poslodavci horski kukaju da će propasti, ako povećaju plate, dok istovremeno mnogi od njih ubiru milionske dobiti.
Šta na sve to kažu sindikalci, a šta privrednici? Imaju li ekonomisti rješenje za ovaj, ne samo ekonomski, nego i demografski začarani krug? I da li je, na kraju krajeva, problem samo plata?
„Vozač koji 25 godina vozi gradski autobus ima samo 20 dana godišnjeg odmora, i to bez regresa. U oblasti saobraćaja u Srpskoj prosječna plata je 1.337 KM. To nije dovoljno ni da se prehrani porodica“, kaže Nebojša Đokić, predsjednik Sindikata saobraćaja i veza RS.
Đokić ističe da u ovoj branši nema ni dostojanstvene plate, ni dostojanstvenog rada, koji podrazumijeva sigurno i zdravo radno okruženje, poštovanje radnika i uvažavanje njegovog mišljenja.
Prema podacima Udruženja prevoznika RS, samo u posljednjih 7 godina, iz BiH je u inostranstvo otišlo skoro 20.000 profesionalnih vozača.
Ni u većini drugih privrednih grana situacija nije mnogo bolja.
Radenko Smiljanić, potpredsjednik Saveza sindikata RS za privredu i predsjednik Sindikata metalske industrije i rudarstva RS, kaže da plata većine metalaca i rudara ne može pokriti ni troškove prehrane. Radnici su primorani da, nakon radnog vremena, rade dodatne poslove, da bi preživjeli.
„To je neodrživo. Mi nećemo sukob sa poslodavcima, bez dobrog privrednog subjekta nema ni dobre plate, ali hajde da vidimo šta su problemi i da ih rješavamo. Uspjeh preduzeća ne smije da se temelji na jeftinoj radnoj snazi, nego na zadovoljnim radnicima, kreativnosti i visokoj produktivnosti“, rekao je Smiljanić na konferenciji „Dostojanstvena plata – temelj dostojanstvenog rada“ u Banjaluci.
Predsjednik Unije poslodavaca Republike Srpske Zoran Škrebić saglasan je da je produktivnost ključ rješenja.
„Ako ne povećavamo produktivnost, plate ne mogu rasti. Konkurencija iz Azije i Afrike je žestoka, a EU se sve više okreće tim tržištima. Mi, naravno, razmišljamo o modalitetima za povećanje plata, ali to mora biti u skladu sa makroekonomskim pokazateljima i tehnološkim razvojem“, kaže Škrebić.
Sindikalci, međutim, ističu da priču o platama ne treba svoditi samo na „povećanje kolača“, nego i na pravedniju raspodjelu tog kolača, koliki god on bio.
„Treba li da radnici čekaju narednih 15 godina da se, iz dobiti koju su i oni zaradili, zanove tehnologije, da bi dobili pristojne plate! Pa za 15 godina će svi otići“, prokomentarisao je generalni sekretar Saveza sindikata RS Danko Ružičić.
Predrag Mlinarević, profesor Ekonomskog fakulteta u Istočnom Sarajevu, smatra da se mora naći „balans između kapaciteta privrede i društvene solidarnosti“.
„Ako je prazan kazan, svi ćemo dobijati manje. Povećanje zarada ne smije ugroziti preduzeće, ali svjedoci smo da naša privreda rađa milionere i to u neintenzivnim granama, gdje su plate niske“, ističe Mlinarević.
On podsjeća da u Srpskoj profit raste duplo brže od rasta plata, i da ta podjela mora biti pravičnija. Naveo je i primjer Crne Gore, gdje plate rastu najbrže u regionu i to pod „pritiskom“ skorog ulaska u Evropsku uniju.
„Oni bi mogli pristupiti EU za godinu ili dvije, i ako ne povećaju plate ostaće bez radnika. Ali, pitanje je da li privreda Crne Gore to može izdržati“, kaže Mlinarević.
I ekonomista Saša Stevanović smatra da, ukoliko dobit preduzeća raste, i radnik treba da dobije nagradu za to.
„Rast plata vezati za rast BDV-a i produktivnosti, ali treba i poreski stimulisati rast plata i dodatno nagrađivanje radnika. I podsticaje u privredi treba povećati, ali smisao podsticaja je da imamo više zadovoljnih i motivisanih radnika, a ne robota“, smatra Stevanović.
Kada je u pitanju „uvoz“ radne snage, mišljenja su podijeljena. Dok sindikalci upozoravaju da će, ukoliko se plate ne povećaju, radnici iz BiH otići u EU, a u našim će fabrikama raditi Nepalci i Pakistanci, predsjednik Unije poslodavaca smatra da je seoba radnika neminovnost.
„Živimo u svijetu velikih migracija, i Nijemci odlaze u Norvešku. Nisam za slobodan dolazak stranih radnika, mora biti prilagođavanje, integracija, ali ne možemo plivati uzvodno“, kaže Zoran Škrebić.
Danko Ružičić, međutim, tvrdi da stranci nisu „sigurna radna snaga“.
„I strani radnici napuštaju našu zemlju, jer čim pređu granicu imaju duplo veću platu. I Nepalci bježu iz BiH, mi smo im samo usputna stanica“, kaže Ružičić.
