Generalni sekretar Ujedinjene Srpske Neven Stanić u razgovoru za portal VrbasMedia govorio je o privatnom životu, porodici, navikama i stvarima koje ga ispunjavaju van politike. Otkrio je kako provodi vrijeme sa suprugom i četiri kćerke, koje su mu omiljene životne rutine, šta voli jesti, ali i koliko mu znači Banjaluka u kojoj, kako kaže, planira ostati cijeli život.
Razgovarala: Marijana Bogdanović
Koliko Vam znači porodica i koliko ste pored poslovnih obaveza posvećeni ženi i djeci?
– Posvećujem dosta vremena porodici, imam četiri kćerkice, sedam, šest, tri i jednu godinu, tako da to iziskuje puno vremena, puno truda i puno rada. Pored toga supruga i ja smo tu masimalno uključeni tako da se sve stiže i vannastavne aktivnosti i odgoj i sve ono što je potrebno da bi porodica funkcionisala. Neka želja mi je uvijek bila da imam četvoro djece, to smo se supruga i ja usaglasili prije braka i hvala Bogu to se i ispunilo.
Imate li hobi?
– Prije sam išao na košarku, trenirao, pa sam onda trenirao tenis. Išao sam dosta u teretanu. Sada zbog djece i svega ostaloga slabo to stižem, jedino što mi ostaje je šetnja naveče. Kad djeca odu na spavanje, oko 22h naveče, oblačima trenerku, obuvam patike i idem u šetnju sat, sat i po vremena.
Šta pratite od sporta?
– Operisan sam od sporta. Nisam nikada ni pratio pretjerano, i nije me interesovalo. Trenirao te neke sportove jesam, ali da nešto pratim – ne pratim. Znate kako neko kaže idem svake sedmice da gledam Crvenu Zvezdu, ja nisam taj tip, nisam zakleti navijač. Pogleda se nekada neka utakmica sa društvom u kafani, ali na tome ostaje.
Znate li kuhati i koja Vam je omiljena hrana?
– Do 24. godine nisam ništa kuhao, a onda kada sam otišao u Englesku da studiram i otišao na magistarski onda me nekako to natjeralo da naučim. Naučio sam da pravim čorbe, naučio sam da pravim i neke posebne tortilje, svinjetinu i piletinu na sto raznih načina…Tako da, tih godinu dana dok sam bio na fakultetu u Engleskoj naučio sam da kuham, ali opet kada sam se vratio u Banjaluku to je prestalo. Što se tiče hrane mogu reći da sam gurman, volim da pojedem, pogotovo iz društvo. Imam neke svoje rituale skim doručkujem svako jutro, od pet dana u sedmici četiri dana ja i kum doručkujemo. Imamo neka mjesta, restorane gdje idemo i to nam je neki prostor za druženje. Što se tiče omiljene hrane prije je bio roštilj i teška hrana, a onda sam u prethodnih godinu dana dobio 15 kg. U zadnjih mjesec dana pazim šta jedem tako da su to većinom supice, salatice, voće i povrće.Tako da eto, izgubio sam pet kilograma za mjesec dana. Sada kad dođem negdje naručujem samo salatu, izbacio sam slatko, izbacio gazirano.
Pivo, vino ili žesta?
– Pivo prije ručka, vino u kućnoj varijanti sa suprugom, a žesta za izlazak. Što se tiče žeste viski ili rakija, ali neka bude rakija.
Kako provodite godišnji odmor, preferirate li izlete, more ili planinu?
– Što se tiče izleta pokušavam da kad nemamo nekih obveza preko vikenda povedem djecu i da odemo negde vam grada. Da li je to sat, dva ili tri sata vožnje, da li je to jednodnevni izlet ili vikend spavanje, uglavnom trudimo se da vikend iskoristimo da ngdje pobjegnemo van grada. Volim i ljeto i zimu. Ipak, ljeto više, ljetnja varijanta druženje, plaža, pivce, a zimska varijanta – pustim djecu da skijaju, a ja odmaram. Naučio sam skijati, ali ne skijam aktivno, nego da znam. Što se tiče morskih desinacija to je Crna Gora, Budva, to mi je ostala navika.
Koju muziku slušate?
– Nemam sad nešto da volim, uglavnom zabavna, narodna muzika. U kafani volim slušati Mroslava Ilića, Šabana Šaulića, Halida Bešlića – to je za kafanu. Pored toga volim pjesme Zdravka Čolića.
U kakvom ste odnosu sa komšijama i ko su Vam najbolji prijatelji?
– Ja nisam svadljive prirode. Sa komšijama sam u sasvim dobrim odnosima, čak i ako nisam predsjednik EZV ja sam onaj koji zamoli predsjednika da sazove sastanak, da vidimo oko nekih stvari šta nam je bitno u zgradi ili stubištu da uradimo, tako da sam sa komšijama u veoma dobrim odnosima, nasmijani, pozdravljamo se svaki dan, pomažemo jedni drugima. Što se tiče prijatelja, najbolji prijatelj i kum mi je Neven Leščešen, znamoe od prvog razreda srednje škole i družimo se svakodnevno, obilazimo…Jedan od najboljih drugova je i Nebojša Plavšić, isto tako od prvog razreda srednje škole. Neven je išao sa mnom u razred, a Nebojša u drugi razred, ali smo se eto tako nekako skompali i immo neka zajednička interesovanja, zajedničke ideje, inicijative, teme. Tako da to je svakodnevno druženje sa njima, ali i ostalim drugarima kad se stigne.
Svirate li neki instrument?
– Imam dva žala, što bi Šaban Šaulić rekao, što nemam nikakvog dodira sa muzikom i što se nisam dovoljno potrudio da naučim nešto oko informacionih tehnologija. A, upravo mi mlađi imamo više prostora i šanse da znamo nešto više o tome, ali eto. Što se tiče muzike i što se tiče IT-a volio bih da imam sluha za to. Moj otac, recimo ima sluha za muziku, moj stric ima sluha za muziku, ja nemam. Sestra svira klavir, supruga svira violinu, ali ja nemam nikavog sluha za to, pa nisam nikad ni pokušavao.
Koji su Vam najradosniji događaji u životu?
– Rođenje djece, dobili smo četiri djevojčice i to je stvarno radost i događaj, hvala Bogu. Neka su djeca živa i zdrava, rastu, idu u školu, idu u vrtiće i napreduju. Vjenčanje je takođe jedan od najradosnijih događaja. Mi smo uradili sve po PS-u, dugo smo hodali, mi smo 18 godina zajedno. Ja sam imao 18 godina, ona 17, to je ljubav iz srednje škole. Onda smo devet godina bili u vezi, ja sam nju zaprosio u Budvi na krovu Tre Canne hotela, napravio poseban sto, latice ruža, sve je bilo tip-top. Nakon toga vjenčanje sljedeće godine i poslije toga eto četiri kćerkice.
Koji Vam je najtužniji događaj?
– Oko mene se vrte sve neki fini, radosni događaji, od kad znam za sebe, sve su to radosni događaji. Tako sam i ja na neki način posložio to su neki principi života, kako funkcionićem, kako radim itd. Sve su to radosvni događaji, od društvaod porodice, od prijatelja, od posla, od napredovanja na svim poljima, tako da sve me neki radosni događaji prate. Ali, ako moram izabrati najtužniji događaj to je smrt deda Mile.
Koje filmove i serije volite, koji Vam je omiljeni žanr?
– Breaking Bad sam gledao, ali to sam gledao u Engelskoj dok sam studirao. I, znaš kako ljudi gedaju u tri dana sve epizode i nema prestanka, ja sam dozirao nekako. Interesantan, veoma interesantna serija ali sam dozirao svakida da pogledam po jednu, dvije epizode. I recimo House of Cards koja se možda veže nama za posao, politika, Amerika i tako dalje. Pogledao sam sve sezone, tako da eto to su dvije serije koje bih izdvojio.
Da li radije vrijeme provodite na društvenim mrežama ili gledate televiziju?
-Imam Facebook, imam Instagram. Nemam TikTok i ostalo, a što se tiče televizije ne pratim uopšte. Na televiziji su samo crtići zbog djece.
Koje jezike govorite?
– Tečno engleski. Engleski sam učio od desete godine i studirao sam na engelskom. Španski sam pokušao, ali nisam se potrudio. Španski je veoma lagan jezik, ali ja se nisam potrudio da dođem kući poslije časova, da još malo nešto ponovim. To je čisto zbog manjka truda, a inače veoma jednostavan i lagan jezik.
Da li ste ljubitelj automobila i razumijete li se u popravke?
– Kao muškarac naravno da volim vozila. Volim brza vozila, a sad kako imam četvoro djece sad samo traćim neko auto sa sedam sjedala, tako da su se potrebe promijenile. Šo se tiče popravke auta, da ja nešto popravim, uradim, kad otvorim haubu znam da naspem tečnost za šajbu. Velika pomoć u svemu tome mi je stric Predrag koji se bavi prodajom automobila i za sve što mi treba pitam njega.
Da li ste kućni majstor ili “zovete čovjeka”?
– Znam promijeniti sijalicu, vrata na tuš kabini i to je to. Vodim se time da svako ima komparativne prednosti, neko je dobar kao vodoinstalater, neko je dobar kao vozač, i ne treba se petljati u te stvari.
Da li je posao kojim se trenutno bavite oduvijek bila Vaša želja?
– To je više bio splet okolnosti. Upoznavanjem određenih ljudi koji se bave sa tim i koji su me možda upoznali sa politikom, pa se to meni svidjelo. Uključili su me maksimalno, pa sam ja neki način bio takav da ako me neko uključi negdje i da mi neku priliku ja ću to iskoristiti sigurno. Tako je bilo i u ovom slučaju, ali sve to je bilo vezano za poznanstva, a ne nužno moja želja da se bavim politikom. To je više neki način organizovanja, način rada, način da se neke stvari promijene. Da li je to da se ofarba ograda, da li je to da se napravi klupa, da li je to da se pomjeri kontejner, ili bilo koja sitnica. Tada to nisam gledao kao politiku, a u suštini jeste jednako politika. Tada sam na to gledao kao društveno odgovorni rad, pomaganje zajednici, ali treba iskustva, treba vremena, da bi čovjek shvatio neke stvari. Ja sam ovdje 2016. godine, po osnivanju partije imenovan za generalnog sekretara, i napisao dopis prema Mtel – u, nakon dvije tri godine kada sam vidio taj dopis, za propasti u zemlju, to je sramota, ni broja protokola, ni datuma, ni naslova ni imena, to je nakaradno bilo. Otići u medije i ako hoćete nekoga šprdati i poniziti odnio bih taj papir. A, nakon dvije, tri godine vidio sam da sam pogriješio, pa sad gledam i tačku i zarez i kako sve izgleda do sitnica.
Da sada birate neki drugi posao koji bi to bio?
– Bio bih automehaničar i neženja. Kada sam rekao to svojoj ženi pita ona što to. Kažem zato što automehaničar sada ima posla i para kao blata.
Imate li omiljenu knjigu i šta trenutno čitate?
– Čitam sad knjigu od Donalda Trampa, njegovu biografiju, jer uglavnom volim da čitam biografije. Dosta se i tu nauči, kako ljudi razmišljaju. Čitao sam knjigu od Miroslava Miškovića “Ja tajkun” i tačno se vidi kako su ljudi ulazili u biznis, kako prave širinu, kako uključuju nove ljude, kako prebacuju odgovornost, kako delegiraju obaveze i kako puštaju druge da napreduju, otvaraju vrata.
Istorija ili geografija?
– Istorija. Mislim da bez istorije ne znamo ko smo, šta smo. Bitno je da znamo našu tradiciju i običaje, kako su nam se narodi ponašali, kako su se drugi ponačali prema nama, kako mi treba da odgovorimo i u kojem pravcu treba da idemo. Isto tako i geografija je bitna, ali ne toliko kao istorija.
Sa kojom istorijskom ličnosti bi voljeli popričati?
– Nemam istorijsku ličnost, ali deda Mile je neko s kim bih volio ponovo popričati.
Gdje biste voljeli živjeti, a da to nije Banjaluka?
– Ja sam teški lokalpatriota. Kad trebam otići do drugog grada razmišljam šta ću jesti, šta ću obući, gdje ću napraviti pauzu, kad ću se vratiti, za razliku od nekih mojih kolega – on je danas u Beogradu, sutra u Parizu, u četvrtak je u Sremskoj Mitrovici, eto ga u petak opet pije kafu sa nama. Ja nisam taj lik, stvarno sam lokalpatriota, Banjaluku volim i mislim da me ništa ne može natjerati da se odselim. Ali, recimo, imao sam želju da odem u Dubai. Posjetio sam Dubai prije desetak godina, bila je neka slika glavne ceste i samo je bila jedna zgrada, a nakon toga sve je buknulo. To mi je bilo fascinantno i htio sam da opet posjetim Dubai, ali poslije Banjaluke ipak opet Banjaluka. Živio sam u Engleskoj, ali nije mi se svidjelo. Englezi se druže sa Englezima, prema nama su zatvoreni.
Da li ste aktivni na polju humanitarnog rada?
– Javno ne, privatno da. Svaki mjesec određen iznos sredstava uplatim kada vidim neku humanitarnu akciju, sa svog računa uplatim bez ikakvog slikanja, bez traženja znaka zahvalnosti. Ne organizujem nikakve humanirane akcije, ali podržavam da jednom mjesečno od svojih sredstava, od svoje plate odvojim jedan iznos da podržim neku humanitarnu akciju, većinom su to djeca kojima je potreban novac za operaciju ili je u pitanju pomoć u slučaju pogoršanja zdravstvenog stanja.
