– Želimo Republiku Srpsku u kojoj se rađa više djece. U kojoj su porodice snažne i sigurne. U kojoj mladi ostaju. U koju se naši ljudi vraćaju. U kojoj nijedna majka, otac ili dijete ne ostaju sami kada im je teško. I u kojoj vjerujemo u sutra, jer naš narod nikada nije bio narod bez nade – istakao je Dodik u kolumni za Medijski sistem Republike Srpske – SRNA koju prenosimo u cijelosti:
Demografija je jedno od najvećih pitanja našeg vremena. Ali ona nije razlog za strah i pesimizam, već poziv da razumijemo vrijeme u kojem živimo i da odlučno radimo za budućnost.
Kada pogledamo brojke, vidjećemo da Republika Srpska nije nikakav evropski izuzetak, niti se suočava sa problemom koji drugi nemaju. Naprotiv.
Evropska unija je 2024. godine imala stopu fertiliteta od 1,34 djeteta po ženi. Srbija je bila na 1,63, Republika Srpska oko 1,5, dok je Crna Gora bila na 1,8.
Nijedna od tih stopa nije dovoljna za prostu obnovu stanovništva, za koju je potrebno oko 2,1 dijete po ženi.
U Evropskoj uniji je 2024. rođeno oko 3,55 miliona djece, gotovo upola manje nego šezdesetih godina prošlog vijeka.
Dakle, pred nama jeste veliki izazov, ali u njemu nismo sami. To je izazov našeg regiona i praktično cijelog evropskog kontinenta. Zato mi se dopada kada predsjednik Srbije Aleksandar Vučić o demografiji govori jednostavno i razumljivo svakom čovjeku – nema države ni budućnosti bez djece.
Treba ih više i Evropi. Treba ih više i nama. I vjerujem da možemo da ih imamo više. To je možda najvažnija razlika u načinu na koji treba da razgovaramo o demografiji.
Ne vjerujem u politiku koja će ljudima svakoga dana govoriti da nas je sve manje, da nam škole ostaju prazne i da je budućnost unaprijed izgubljena. Ljudi ne stvaraju porodice iz straha. Stvaraju ih iz ljubavi, sigurnosti, nade i vjere da će sutra biti bolje nego danas. Naš posao je da tu vjeru ojačamo.
Republika Srpska je u prethodnim godinama uradila mnogo. Gradili smo sistem u kojem porodica zna da Republika stoji uz nju – od želje ljudi da postanu roditelji, preko rođenja djeteta, njegovog odrastanja, liječenja i školovanja.
Finansiramo vantjelesnu oplodnju i zahvaljujući tim postupcima rođeno je više od 2.200 beba. Pomažemo svako novorođeno dijete. Povećali smo materinski dodatak na 746 KM mjesečno. Posebno podržavamo treće i četvrto dijete.
Republika Srpska preuzela je refundaciju pune bruto plate tokom porodiljskog odsustva. Povećavali smo podršku roditeljima-njegovateljima. Stvorili smo Fond solidarnosti “Duša djece” da roditelj čijem je djetetu potrebno liječenje u inostranstvu zna da u najtežem trenutku nije sam.
Donijeli smo zakon kojim štitimo dijete kada roditelj ne izvršava svoju obavezu izdržavanja.
Desetine hiljada naše djece imaju besplatne udžbenike. Finansiramo prevoz učenika, asistente djeci sa smetnjama u razvoju, zdravstvenu zaštitu, lijekove, liječenje rijetkih bolesti.
Nijedna od tih mjera sama neće promijeniti demografsku sliku. Ali zajedno govore nešto mnogo važnije. Govore kakvu Republiku Srpsku gradimo. Gradimo Republiku koja voli život, koja cijeni majčinstvo i očinstvo, Republiku koja zna da je snažna porodica osnova snažnog društva. I Republiku koja ima dovoljno samopouzdanja da kaže da ono što smo do sada uradili nije kraj, nego temelj za sljedeći veliki korak.
A taj korak mora biti još ambiciozniji.
Naši strateški ciljevi u narednim godinama moraju biti povećanje nataliteta, jačanje i stabilnost porodice, afirmacija porodičnih vrijednosti, ostanak mladih i povratak naših ljudi u Republiku Srpsku. Posebno vjerujem u ovo posljednje.
Generacije naših ljudi danas žive u Austriji, Njemačkoj, Sloveniji, Švajcarskoj, Srbiji, Americi, Australiji i širom svijeta. To nije samo naš demografski gubitak.
To je i naš ogromni potencijal. Ti ljudi nisu prestali da budu naši zato što danas žive stotinama ili hiljadama kilometara daleko.
Ovdje su njihove porodice. Ovdje su njihove kuće. Ovdje su grobovi njihovih predaka.
Ovdje dolaze za praznike. Ovdje navijaju za svoje klubove. Ovdje mnogi od njih i dalje vide mjesto kojem pripadaju. Ljubav prema zavičaju već postoji. Na nama je da toj ljubavi dodamo razlog za povratak. I sve češće vidimo da povratak nije samo naša želja za budućnost. On se već događa.
Posljednjih godina srećem sve više porodica koje su živjele u inostranstvu, a onda odlučile da se vrate u Republiku Srpsku. Razgovaram sa ljudima koji su imali posao i uređen život u evropskim zemljama, ali su izabrali da njihova djeca odrastaju ovdje. Da budu bliže svojim roditeljima, porodici i prijateljima, da žive u sredini kojoj pripadaju i u kojoj žele da grade svoju budućnost.
Svaka takva porodica za mene je važna potvrda dvije stvari – prvo, da Republika Srpska napreduje i da ono što godinama radimo daje rezultate, a drugo, možda još važnije, da imamo ogroman prostor da uradimo još više.
Ako se ljudi već danas vraćaju zato što ovdje vide kvalitet života, sigurnost i budućnost za svoju djecu, onda je naš zadatak da stvorimo uslove da sutra takvih porodica budu hiljade.
Zato povratak naših ljudi ne vidim kao romantičnu ideju niti kao poziv na nostalgiju. Vidim ga kao realan razvojni i nacionalni cilj Republike Srpske. Ne možemo ljude vratiti pozivima i parolama. Moramo graditi Republiku Srpsku u koju vrijedi vratiti se – dobar posao, pristojnu platu, mogućnost da čovjek pokrene svoj posao, stan ili kuću koju može sebi da priušti, dobar vrtić i školu za svoju djecu, savremenu zdravstvenu zaštitu, bezbjednost, uređene gradove i opštine i osjećaj da ovdje postoji budućnost.
Tada pitanje više neće biti samo kako da zadržimo ljude. Pitaćemo kako da ih vratimo. I upravo tu vidim jednu od najvećih razvojnih šansi Republike Srpske u narednoj deceniji.
Mi smo mala zajednica i zbog toga svaki čovjek vrijedi mnogo. Svako dijete koje se rodi. Svaki mladi čovjek koji odluči da ostane. Svaka porodica koja dobije treće ili četvrto dijete. Svaki naš čovjek koji se nakon deset ili dvadeset godina provedenih u inostranstvu vrati i ovdje ponovo otvori vrata svoje kuće.
Sve su to naše pobjede.
Zato demografsku politiku ne smijemo svesti samo na naknade. Ona jeste 500 KM kada se dijete rodi i 746 KM materinskog dodatka, ali je istovremeno i radno mjesto njegovog oca i majke. Vrtić. Škola. Stan. Bolnica. Park. Sigurna ulica. Vjera da će za deset godina ovdje biti bolje nego danas.
I, možda najvažnije, društvena klima koja porodicu i djecu doživljava kao radost, a ne kao teret. Moramo ponovo govoriti o porodici sa ponosom. O majčinstvu i očinstvu sa poštovanjem. O trećem i četvrtom djetetu sa radošću. O mladom čovjeku koji ostaje u svom gradu kao o uspjehu. O čovjeku koji se vratio iz inostranstva kao o dobitku za cijelu Republiku.
Ne možemo ljudima propisivati sreću niti odlučivati umjesto njih kako će živjeti.
Ali možemo da gradimo društvo u kojem će čovjek lakše ostvariti ono što većina ljudi prirodno želi – da voli, da bude voljen, da stvori porodicu, podigne djecu i da zna da će ona živjeti dobro.
Zbog toga kampanju “Srpska te voli – Ljubav su prava” vidim prije svega kao poruku optimizma. Ona govori šta smo uradili. Ali još više govori o tome šta želimo da budemo.
Želimo Republiku Srpsku u kojoj se rađa više djece. U kojoj su porodice snažne i sigurne. U kojoj mladi ostaju. U koju se naši ljudi vraćaju. U kojoj nijedna majka, otac ili dijete ne ostaju sami kada im je teško. I u kojoj vjerujemo u sutra.
Јer naš narod nikada nije bio narod bez nade.
Mi dobro znamo koliko vrijedi Republika Srpska. Branili smo je i branimo je. Gradili smo je i gradimo je. Razvijali smo je i razvijamo je. I danas, poslije svega kroz šta smo prošli, imamo pravo da sa mnogo više samopouzdanja nego nekada govorimo o onome što želimo da bude Republika Srpska sutra.
Naš cilj za budućnost mora biti jasan – Republika Srpska kao zemlja porodice, zemlja djece, zemlja u kojoj se poštuju majka i otac, čuvaju naši običaji i njeguje hrišćanska tradicija na kojoj je naš narod vijekovima gradio svoj sistem vrijednosti.
Zemlja u kojoj su ljubav, odgovornost, solidarnost, poštovanje starijih i briga za djecu vrijednosti koje spajaju društvo i prenose se sa generacije na generaciju.
Republika u kojoj ćemo se radovati svakom novom djetetu, pomoći svakoj porodici koja želi da raste, dati razlog mladom čovjeku da ostane i otvoriti vrata svakom našem čovjeku koji želi da se vrati.
Ne počinjemo od nule. Iza nas su godine u kojima smo stvarali institucije, gradili puteve, škole, bolnice i vrtiće, povećavali prava porodica, pomagali majkama, liječili našu djecu i stvarali sigurniju i snažniju Republiku Srpsku.
Sada na tim temeljima treba da gradimo novu etapu njenog razvoja. Da imamo više djece. Da imamo snažnije porodice. Da nam mladi ostaju. Da nam se ljudi vraćaju. Da Republika Srpska bude mjesto u kojem se dobro živi, ali i mjesto kojem se pripada.
Mi smo Republiku Srpsku stvarali da bismo bili svoji na svome. Branili smo je da bi bila slobodna. Gradili smo je da bi bila snažna. A sada je naš zadatak da je učinimo najboljim mjestom za život naših porodica i odrastanje naše djece.
To je Republika Srpska u koju vjerujem. Republika koja traje zato što se u njoj rađa život. Republika kojoj se vraća. Republika koja ima budućnost. Srpska te voli. A ljubav je porodica.
