Smrt nekadašnjeg komandanta Četvrtog korpusa tzv. Armije BiH Ramiza Drekovića ponovo je otvorila pitanje procesuiranja ratnih zločina počinjenih nad Srbima, ali i rada pravosudnih institucija BiH u predmetima koji se odnose na ratne komandante bošnjačkih snaga.
Dreković je preminuo prije dva dana u Sarajevu. Protiv njega je godinama vođen sudski postupak zbog optužbi da je odgovoran za granatiranje Kalinovika u proljeće 1995. godine. Tužilaštvo BiH teretilo ga je da je naredio neselektivno granatiranje grada, u kojem je poginula petnaestogodišnja djevojčica, dok je više srpskih civila zadobilo lakše i teže povrede. Međutim, Sud BiH je u novembru 2023. godine pravosnažno oslobodio Drekovića svih optužbi.
Za razliku od njega, nekadašnji komandant Trećeg korpusa tzv. Armije BiH Sakib Mahmuljin pravosnažno je osuđen na osam godina zatvora zbog ratnih zločina koje su pripadnici odreda „El mudžahid“ počinili nad zarobljenim srpskim vojnicima i civilima na području Vozuće i Ozrena tokom 1995. godine.
Ipak, Mahmuljin kaznu nije izdržavao jer je neposredno nakon izricanja pravosnažne presude napustio BiH. Već gotovo četiri godine nalazi se u bjekstvu, a prema brojnim nezvaničnim informacijama boravi u Turskoj.
Među predmetima koji godinama čekaju sudski epilog nalazi se i proces protiv nekadašnjeg komandanta Petog korpusa tzv. Armije BiH Atifa Dudakovića. Osim za zločine nad srpskim vojnicima i civilima u zapadnoj Krajini, optužnica ga tereti i za zločine nad Bošnjacima lojalnim Fikretu Abdiću.
Protiv Dudakovića su još 2006. godine tadašnji predsjednik Republike Srpske Dragan Čavić i premijer Milorad Dodik podnijeli krivične prijave, pozivajući se, između ostalog, na video-snimke nastale tokom rata. Optužnica je podignuta tek u oktobru 2018. godine, ali ni nakon više godina sudski postupak nije okončan.
Prema navodima optužnice, Dudaković i ostali optuženi terete se za ubistvo više od 300 Srba, među kojima je bio veliki broj civila, uglavnom starijih osoba, kao i zarobljenih ili vojnika koji su se predali. Posmrtni ostaci dijela žrtava pronađeni su nakon rata u pojedinačnim i masovnim grobnicama, dok se za mnogima još traga.
Iako se u javnosti često navodi da je lošeg zdravstvenog stanja, Dudaković se prethodnih godina pojavljivao na brojnim javnim događajima i skupovima na kojima je bio gost i govornik.
Dodatne reakcije u Republici Srpskoj izazvale su informacije da Elfeta Veseli, osuđena za ubistvo dvanaestogodišnjeg Slobodana Stojanovića iz Kamenice kod Zvornika, koristi pogodnosti tokom izdržavanja zatvorske kazne. U javnosti su se pojavile tvrdnje da je viđena kako se slobodno kreće Ilidžom, što je izazvalo oštre osude.
Poslanik SNSD-a u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH i bivši direktor Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica Milorad Kojić smatra da svi ovi slučajevi ukazuju na selektivan pristup pravosuđa.
– Ne postoji želja ni volja da se procesuiraju i završe postupci koji su pokrenuti protiv najodgovornijih lica za počinjene ratne zločine nad Srbima, prije svega onih koji su bili na najvišim funkcijama – kaže Kojić.
Prema njegovim riječima, određeni broj optužnica jeste podignut, ali su postupci kasnije usporeni ili godinama ostali bez konačnog epiloga.
– U jednom trenutku, dodaje on, uspjelo se doći do podizanja optužnica, a onda je došlo do toga da Sud BiH u nedogled „razvlači“ postupak, kao što je primjer Atifa Dudakovića ili Ejupa Ganića, dok oni koji su osuđeni, kao što je Sakib Mahmuljin, danas slobodno žive u nekim drugim zemljama.
Kojić ističe da brojni predmeti nikada nisu ni došli do faze optuženja.
– Danas imamo veliki broj lica protiv kojih čak nije ni provedena istraga niti je podignuta optužnica, a predmeti su namjerno gurani u ladicu kako bi zločinci biološki nestali. Tu imamo i zatvorski sistem u Federaciji BiH koji omogućuje da Elfeta Veseli bude poluslobodna osoba, bez obzira na to što je na najmonstruozniji način ubila srpskog dječaka. To stvara dodatne traume za žrtve i porodice žrtava, kao i kompletan srpski narod – zaključuje Kojić.
