Jovan Radovanović predsjednik Udruženja porodica sa četvoro i više djece “Četiri plus” Banjaluka i savjetnik za demografsku obnovu i pronatalitetnu politiku predsjednika Narodne skupštine Republike Srpske dr Nenad Stevandića, rekao je da je ovo udruženje kroz svoje godine rada pružilo i podržalo mnoge inicijative za poboljšanje statusa višečlanih porodica, ali da se i dalje suočavaju sa poteškoćama.
Govoreći o višečlanim porodicama, rekao je da je veoma bitno da se promjenila svijest građana, da se višečlane porodice više ne gledaju kao socijalni slučajevi, već da se na mnogim, pa i svom primjeru, pokazuje da se radi o porodicama koje ne predstavljaju nikome teret, već upravo suprotno.
VM: Koje su vaše glavne aktivnosti, koji su vaši ciljevi?
Radovanović: Naši ciljevi i glavne aktivnosti su trajna, zakonska i institucionalna rješenja za poboljšanje uslova života višečlanih porodica. Svakako, puno se radilo i na poboljšanju one ružne slike o višečlanim porodicama. Činjenica je da smo u društvu bili predstavljeni kao da smo svi socijalni slučajevi koji nemaju osnovna sredstva za život. Međutim, kroz sam ovaj rad udruženja, pokazali smo da se radi o uspješnim porodicama. Naravno, imamo i porodice koje se mogu smatrati socijalnim slučajevima i koje žive u teškom stanju, ali to čini samo 10% višečlanih porodica, što je slučaj i u našem cjelokupnom društvu, bez obzira na veličinu porodice.
I smatram da smo uspjeli da promijenimo sliku o višečlanim porodicama. To je možda i naš najveći uspjeh. Da prikažemo mladima da se može imati velika porodica i da svi trebaju da imaju što više djece. Jer, u većoj zajednici se bolje živi to nije opterećenje. A mi, kao udruženje, ovim pokazujemo koliko razmišljamo i kako razmišljamo kome i kako ostaviti ovaj naš lijepi grad. Znači, našoj budućnosti.
VM: Rekli ste upravo to, da na ličnom primjeru pokazujete da višečlane porodice mogu biti uspješne i da nisu socijalni slučajevi?
Radovanović: Pa svakako i na ličnom primjeru: Moje tri kćerke su fakultetski obrazovane, dok je sin skoro počeo da studira. Ni ja, pa ni oni, nismo nikada bili u prilici da se obraćamo Centru za socijalni rad. Ja sam ratni vojni invalid, borac prve kategorije, odlikovan Zlatnom medaljom za hrabrost, živim od invalidnine, moja djeca sezonski rade, ne čekaju da dobiju neki posao već se sami brinu o sebi. Jako sam ponosan na sve to, ali i na druge porodice. Radili smo analizu na terenu, velika većina višečlanih porodica ne želi da zapadne u tu stereotipnu priču o socijalnim slučajevima, već se sami bore za svoj život, pogotovo na selu. Ja kao predsjednik udruženja, mnogo se zalažem da višečlane porodice ne budu socijalni slučajevi, već da budu uspješni ljudi, da svojim radom doprinesu da višečlane porodice budu od puno veće koristi za društvo nego što postoji percepcija o njima. Naravno, suočavamo se sa brojnim preprekama i poteškoćama. Puno višečlanih porodica može biti primjer.
VM: Sa kakvim se poteškoćama suočavate?
Radovanović: Navešću vam jedan od primjera: Veliki broj višečlanih porodica živi na selu, pa smo zbog toga pokrenuli jedan projekat da od višečlanih porodica napravimo poreske obveznike. Taj projekat je naišao na punu podršku lokalnih i državnih institucija, međutim, kada je trebalo doći do realizacije tog projekta, niko nije mogao izdvojiti sredstva. Da je taj projekat podržan na način na koji smo mi to zamislili, vjerujte mi da bismo danas imali puno više ljudi na selu, koji bi tamo ostali, živjeli i stvarali, koji bi postali uspješni poljoprivrednici. Nedostatak sredstava za naše aktivnosti zna biti ozbiljan problem.
Jedan od uslova za dobijanje dječijeg dodatka je da se ne može imati nekakvo “dobro auto”, a trebalo bi biti upravo suprotno. Pa ne možemo dozvoliti iz sigurnosnih razloga da se djeca voze u lošim autima. Valjda bi bilo logičnije da višečlane porodice imaju povlasticu na uvoz automobila. Sigurnost naše djece treba da nam bude najbitnija.
VM: Ne mogu samo finansije biti problem?
Radovanović: Postoje prepreke, mnoge, od samog početka. Prva prepreka nam je bila kad smo osnovali udruženje 2007. godine. Tada smo radili u Parku Petra Kočića, tamo smo se sastajali, razmjenjivali papire, učlanjivali ljude i slično. Nismo imali svoje prostorije ni razumijevanje lokalnih vlasti.
VM: Međutim, pronašli ste način da se kao udruženje razvijete?
Radovanović: Naravno. Ličnim zalaganjem, ali i zalaganjem svih članova našeg udruženja, dobili smo prostorije, predstavili smo se kao ozbiljni ljudi koji žele nešto da urade na poboljšanju kvaliteta života porodica koje predstavljamo. I tu smo se borili sa stereotipima, ali nismo bili udruženje koje želi samo da prima pomoć, već smo ukazivali šta je potrebno da se radi i nudili smo svoju pomoć u tome. Uspjeli smo da se izborimo za ostvarivanje prava i nastavićemo raditi na tome. Nismo živjeli od tuđih neispunjenih obećanja, već smo se izborili za stipendije, besplatne vrtiće, udžbenike, karte za javni prevoz i slično. Predali smo peticiju i na ulici smo izborili da vrtić ne poskupi sa 165 na 195 konvertibilnih maraka. Radićemo na tome da djeca višečlanih porodica imaju prioritet prilikom upisa u vrtić, što je ranije bila mogućnost. Znate, to nisu male stvari, ali puno toga smo uradili otkako smo kao udruženje nastali. Radili smo sa puno domaćih i stranih donatora na stambenom zbrinjavanju višečlanih porodica, što je jedna aktivnost koju se nadam da ćemo nastaviti da radimo.
VM: Ali, ima još puno toga što možete da uradite?
Radovanović: Mi ne želimo da višečlane porodice budu priznate samo u Banjaluci, već u čitavoj Republici Srpskoj. Pa evo, ja sam se dotakao da smo uspjeli neke stvari, da smo upravo ličnim zalaganjem mi bili ti inicijatori tih svih stvari, jer mi smo 2007. i 2008. godine uradili bazu podataka na terenu i predložio bih da se to uradi u čitavoj Republici Srpskoj, da se obiđu sve porodice i da se utvrdi činjenično stanje na osnovu kojeg se odlučuje šta se sve treba uraditi. U Banjaluci imamo niz aktivnosti koje želimo ostvariti.
U lokalnoj zajednici želimo da nastavimo sa poboljšanjem uslova života naših porodica, pogotovo za socijalne kategorije, da omogućimo normalan život, jer ima mogućnosti, ima načina, samo treba malo sluha. Takođe, ne želim da se naš rad ograniči na samo jednu vrstu populacije. Smatramo da majke moraju biti više finansijski podržane od strane kako lokalnih tako i republičkih vlasti. Svaka majka, pa čak i ona sa jednim djetetom, zaslužuje da bude finansijski podržana.
Suočavamo se sa raznim apsurdima. Nadam se da ću kao savjetnik predsjednika Narodne skupštine Republike Srpske uspjeti poboljšati uslove života višečlanih porodica, da svojim prijedlozima ukažem na tu potrebu.
VM: Kako grad Banjaluka može da izađe u susret višečlanim porodicama i poboljša njihov kvalitet života?
Radovanović: Uvijek se pojavi neki novi prijedlog. Stalno sam u razgovoru sa članstvom tako da ideje koje dobijamo mi predlažemo gradskoj upravi. Mi smo predlagali i tražili besplatan parking za porodice sa četvoro i više djece, zatim obuku u plivanju za djecu iz porodica sa četvoro i više djece. Tako da imamo niz tih prijedloga i tražimo non-stop.
Insistiraćemo na obnovi ugovora kojeg smo imali sa različitim sportskim i kulturno-umjetničkim organizacijama koje bi omogućile da se djeca višečlanih porodica besplatno bave sportom i kulturno-umjetničkim aktivnostima. To je puno značilo porodicama. Svaka marka koja ostane u porodici dodatno poboljša budžet. Želio bih samo da naglasim da ljudi ne misle da mi samo kukamo i tražimo. Nije tačno. Naše porodice su i najveći davaoci punjenja budžeta u Republici Srpskoj. I mi plaćamo PDV za sve i sve to ide u budžet, a najmanje iz tog budžeta dobijamo mi.
VM: Možete dakle da se pohvalite da ste puno toga do sada uradili i da možete biti primjer uspješne višečlane porodice?
Radovanović: Vjerujem da sam puno toga uradio jer od samog osnivanja Udruženja imam punu podršku njenih članova. Pa, najbolje govore članovi o mojim uspjesima. I sama činjenica da imamo niz tih pogodnosti i stvari koje smo uspjeli postići. Dao sam sebe u ovo, već godinama i dajem, od jutra do naveče sam u kancelariji i po institucijama. Ali ne radim više sve sam, već iza sebe imam i dobar tim. Imamo velik stepen uvažavanja i poštovanja kao Udruženje, priznati smo kao udruženje od javnog interesa. Izuzetno mi je važno da svi članovi udruženja imaju korist od njega, a ne pojedinci.
Dugi niz godina sam vodio i republičko udruženje, međutim, moji zdravstveni problemi mi nisu dozvolili da se i dalje time bavim. Ja sam ratni vojni invalid, preživio sam i moždani udar i infarkt, ali i dalje nastojim da doprinesem koliko god sam u mogućnosti. A svakako sam najviše ponosan što sam otac četvoro djece i što njihov odgoj ide pravim putem, bore se kroz život, ne čekaju ničiju milostinju, uspješni su, završili su fakultete, nadam se da će dobiti zaposlenje u svojim strukama.
