Iako se to u ovom trenutku ne primjećuje u potpunosti, u regionu Balkana dešavaju se tektonske geostrateške promjene, koje će imati uticaj na geopolitičku orjentaciju zemalja u regionu u decenijama koje dolaze.
Iako je uvođenje američkih sankcija Naftnoj industriji Srbije, koja se nalazi u većinski ruskom vlasništvu, dovelo do kratkoročnih štetnih efekata za Srbiju, jer ostaje bez važnog energetskog igrača, ipak se dugoročno pokazalo da rusko vlasništvo nije značajno spustilo cijene energenata, a otpao je i najvažniji argument koji su prethodne srpske vlade navodili zašto je odlučeno da se državne akcije NIS-a prodaju po nižim cijenama – uvođenje Južnog toka.
Naime, Srbija se nadala da će ruski projekat Južni tok od Srbije napraviti važno regionalno energetsko čvorište, što se takođe nije desilo. EU je, u skladu s Trećim energetskim paketom, insistirala da svaki novi infrastrukturni energetski projekt mora biti dostupan svim snabdjevačima, dok je Gazprom insistirao da ako on napravi gasnu infrastrukturu prema Evropi, jedini ima pravo da je koristi. Pravila EU podrazumijevaju da gasni tokovi moraju imati dvosmjernu liniju snabdjevanja, dok je Gasprom htio da gas ide samo u jednom smjeru – iz Rusije ka Evropi. Osim toga, EU insistira da proizvođači i distributeri ne mogu imati istog vlasnika, dok je Gazprom preduzeće koje proizvodi i distribuiše gas.
Iz svega navedenog, očigledno je da Srbija nije ostvarila svoje strateške interese, a samo je postala ovisnija od Rusije, ne samo u energetskom, nego i u svakom drugom smislu.
Energetski stručnjaci u Srbiji tvrde da potrošači neće plaćati skuplji dizel ili benzin na pumpama jer se cijene formiraju u skladu s evropskim berzama, što je do sada činio i NIS.
Slična situacija je i s Sjevernom Makedonijom, i Bugarskom, koje su takođe svoju energetsku politiku prilagodile Rusiji. Međutim, ove dvije zemlje su, uz pomoć EU, diverzifikovale svoje izvore snabdijevanja, što im je pomoglo da manje osjete sankcije u odnosu na Srbiju, koja je takođe počela s diverzifikacijom, ali zaostaje za susjedima.
Čini se da je ključni moment koji je označio početak istiskivanja ruskog interesa s Balkana neuspjela početna faza intervencije u Ukrajini. Kremlj se očigledno nadao da će brzom akcijom u trajanju od nekoliko dana svrgnuti ukrajinsku vlast na čelu s predsjednikom Volodimirom Zelenskim, i postaviti marionetsku vlast koja će biti bliska Rusiji. Time bi Rusija Evropu i Ameriku dovela pred svršen čin, kao što je to bilo u slučaju veoma uspješne ruske aneksije Krima. Kao i tada, i u slučaju uspostavljanja pune kontrole nad Ukrajinom Rusija bi namamila Evropu jeftinim energentima i pomogla smirivanju odnosa, a ruski energetski interesi na Balkanu bili bi zaštićeni.
Paradoksalno je da je ključni udarac Rusiji zadao Donald Tramp, kojeg se do sada smatralo bliskim Vladimiru Putinu, predsjedniku Rusije, a ne Džo Bajden, koji je važio kao neprijatelj Kremlja. Tramp je Rusiji uveo ključne energetske sankcije i prisilio Rusiju da ili proda svoje energetske dragulje u Evropi, ili da ih pusti da propadnu. Bugarska je praktično preuzela mimo volje vlasniak Lukoil na svojoj teritoriji, ali Srbija se nije usudila da uradi isto s NIS-om jer se boji da će ostati uskraćena jeftinog ruskog gasa koji im sad treba pred zimu.
Konačni udarac ruskim interesima na Balkanu zadao je Skot Besent, američki ministar finansija, koji je po Trampovom nalogu objavio da se SAD pridružuje EU i Velikoj Britaniji u sankcijama protiv Rosnefta i Lukoila, kao razlog navevši “Putinovo odbijanje da rat”.
Kako piše hrvatski Index, u Bugarskoj, gdje Lukoil posjeduje najveću rafineriju i više od 200 benzinskih pumpi, sankcije bi imale razoran efekt na cijelo gospodarstvo. Kako bi to izbjegla, bugarska vlada preuzela je kontrolu nad kompanijom i imenovala Rumena Spetsova, bivšeg šefa porezne uprave i prvaka u bodybuildingu, za posebnog administratora. SAD je Lukoilu i administratoru dao rok od šest mjeseci da pronađu novog, neruskog kupca.
Ruslan Stefanov, glavni ekonomist sofijskog Centra za proučavanje demokratije, smatra da je Lukoil krunski dragulj ruskog utjecaja u Bugarskoj.
“Čak i ako dođe do mira u Ukrajini, dugoročna politika Rusije je ići protiv Evrope. Zato ne možemo nastaviti poslovati s njima. Odvajanje je ključno”, smatra on.
Bugarska, nekad toliko bliska Moskvi da je tražila pripajanje Sovjetskom Savezu, duboko je podijeljena između proruskih i antiruskih političkih snaga. Proruski predsjednik Rumen Radev pokušao je blokirati državno preuzimanje, ali parlamentarci su nadglasali njegov veto, signalizirajući moguću promjenu političke dinamike.
“Vučić nastoji izbjeći otvoreni sukob. Posljedice će biti guranje Srbije prema Zapadu”, smatra Stefanov, smatrajući da će Beograd morati konačno odabrati stranu.
Iako je ovo veliki udarac za Rusiju, ipak to ne znači da će on potpuno nestati jer će Rusija moći prilagoditi svoje poslovanje i nastaviti prodavati naftu u Evropi pod drugim imenom.
Naime, sankcije se odnose na konkretna pravna lica, pa će Rusija nastojati osnovati treće pravne subjekte, na sličan način kao što sada koristi “flotu tankera u sjeni” kojima prebacuje naftu i naftne derivate kupcima širom svijeta.
“Podaci Kplera pokazuju da se obim ruske nafte koju prodaju nepoznati subjekti više nego utrostručio između oktobara i novembra, dosegnuvši rekordnih više od milion barela dnevno. Time su nepoznati prodavači na putu da prestignu Rosneft kao najvećeg prodavača ruske nafte”, piše Index.
