Samit koji je prošle sedmice održan u gradu Tjanjinu u Kini zapadni mediji ocjenjuju kao trijumf kineskog predsjednika Si Đinpinga, koji je ugostio ruskog predsjednika Vladimira Putina, ali i donedavnog rivala, indijskog premijera Narendru Modija. Upravo je odnos indijskog premijera s ostalom dvojicom čelnika poslao bitnu poruku Zapadu, a prvenstveno SAD-u.
Kako piše Index u svojoj analizi, indijski premijer prikazan je u vrlo toplom i bliskom odnosu s ruskim predsjednikom. To se tumači kao vrlo jasna poruka SAD-u, koje su Indiji uvele nove carine s ciljem da prestane kupovati rusku naftu. Premijer Modi nije podlegao pritisku, već je otišao na samit u Kinu zagrliti ruskog predsjednika.
Na odlazak indijskog premijera u Kinu stigla je očekivana reakcija SAD-a. Prema onome što se moglo vidjeti na društvenim mrežama, predsjednik Tramp reagovao je prilično burno.
Osim Indije, samitu je prisustvovala i delegacija Rusije, na čijem je čelu bio sam predsjednik Putin. Tokom samita govorio je o susretu s američkim predsjednikom na Aljasci, gdje je, prema njegovim riječima, postignuto razumijevanje koje otvara put miru. No, kao problem je naveo da se moraju ukloniti “temeljni uzroci krize” i vratiti “ravnoteža u sigurnosnoj sferi”.
Ono što je takođe privuklo pažnju jeste izjava Si Đinpinga koji je govorio o “globalnom upravljanju”. Spomenuo je saradnju sa svim zemljama kako bi se izgradio pravedniji i ravnopravniji sistem globalnog upravljanja. Pozvao je na proširenje opsega saradnje i podjelu odgovornosti za promovisanje regionalnog mira, stabilnosti i prosperiteta.
Sve se čini kao da ustupak i pružena ruka Moskvi od strane Vašingtona zapravo istovremeno znače ustupak i Pekingu. Upravo uvrijeđeni ton predsjednika Trampa to i pokazuje. Predsjednik Tramp ustvari svojim ustupcima nije razdvojio Rusiju od Kine, već se u stavovima približio i jednima i drugima.
Dodatno, nove prijetnje postaju sve manje vjerodostojne, a sama događanja na tržištu pokazuju da je tržište to “probavilo”, odnosno tržište više i ne reaguje na nove prijetnje sankcijama i najave carinskog rata.
Ono što je možda i najteže, SAD je donekle izgubio važno dostignuće američke diplomatije posljednjih godina – saradnju s Indijom. Saradnja dviju najvećih demokratija na svijetu činila se prirodnom, naročito kad se uzme u obzir da je Indija glavni rival Kini u Aziji.
No, sada se čini da je Indija bliža Moskvi i Pekingu nego Vašingtonu. Upravo je tu ključna bila uloga ruskog predsjednika, koji se prvo postavio kao moderator između Indije i Kine, ugostivši čelnike obje zemlje na samitu BRIKS-a u Kazanju prošlog ljeta. A ovih dana je premijer Modi došao i u Kinu, što bi bila neka kruna tog diplomatskog otopljavanja.
Predsjednik Tramp i SAD nakon svakog pokušaja resetovanja diplomatskog poretka “udaraju u zid”. Svi naprasni pokušaji američke administracije da vrate stanje na, iz njihove perspektive, prihvatljivije stanje završili su ili novim tenzijama ili neprihvatljivim scenarijem.
Odnos prema EU to možda i najbolje ocrtava. SAD je godinama držao zemlje EU u svom krilu (što je i EU rado prihvatala) da bi sada u manje od godinu dana do te mjere antagonizovao taj odnos da se sada unutar EU preispituje svaki odnos s Amerikom.
Takav odnos dva “vječna” partnera najbolji je pokazatelj Indiji i Rusiji kako bi se SAD mogao odnositi i prema njima ako situacija postane nepovoljna. U tom smislu, iako ni Putin ni Modi nisu najsretniji s odabirom Pekinga za novog partnera, jasno je da ne mogu odabrati Vašington, barem ne u onoj mjeri koja se od njih traži.
