Zvaničnici administracije Bila Klintona su, nakon što je NATO bombardovao srpske pozicije oko Goražda 10. aprila 1994, uložili velike diplomatske napore da odljute Borisa Jeljcina, predsjednika Rusije, zato što o tome nije obaviješten, jer je taj napad prijetio da pogorša rusko-američke odnose.
Ovo je tek jedna epizoda u seriji pisama koje je Strob Talbot, zamjenik američkog državnog sekretara, pisao tokom 1994, a koji su deklasifikovani i objavljeni na sajtu Stejt departmenta.
Naime, Jeljcin se preko svojih diplomata požalio Klintonu da je Amerika ponizila Rusiju, jer nije obaviještena da će doći do napada na srpske pozicije, pa je Talbot, koji je bio američka veza s Rusijom preko Georgija Mamedova, zamjenika Andreja Kozireva, ministra spoljnih poslova Rusije, dobio zadatak da “ispegla” odnose s Moskvom.
Epilog je, sudeći prema memorandumu koji je uputio svom šefu Vorenu Kristoferu, državnom sekretaru, bilo smirivanje Jeljcina, ali, kako piše Talbot, ovo je dovelo do radikalizacije Kozireva, koji je, kako navodi, smatrao da je Goražde dokaz da će Amerika pogaziti svoja obećanja prema Rusiji, posebno kada su u pitanju konsultacije s Moskvom o spoljnopolitičkim događajima, poput NATO-a.
Kako navodi Talbot, Mamedovljeva primarna primjedba je što SAD nisu našle način da upozore Moskvu da planiraju napasti srpske pozicije, ali on je uspio uvjeriti Mamedova da napad na Goražde nije naredio Vašington, već da je to bila odluka lokalnih komandanata, te ističe da mu je proslijedio dokumente koji to dokazuju. “Mamedov mi je rekao da je to bila dvostruka pljuska za Jeljcina. Prvo, doživio je poniženje pred parlamentarnom opozicijom, jer je i sam bio iznenađen u vezi s tim napadom, a onda i zato što Srbi nisu vjerovali – i još ne vjeruju – da Rusi zaista nisu ništa znali o tome. Rekao je da su Srbi i dalje ubijeđeni da je Moskva obaviještena da će do napada doći”, navodi Talbot.
Dalje, on ističe da mu je Mamedov prenio da po Moskvi kruže glasine da je napad direktan odgovor Vašingtona na “busanje u prsa po Sarajevu” Vitalija Ćurkina, tadašnjeg specijalnog Jeljcinovog izaslanika za bivšu Jugoslaviju, na šta mu je Talbot odgovorio da je najbolji odgovor na tu “paranoju” papir koji mu je dao o onom što se, po njemu, stvarno desilo u Goraždu.
Poslije toga, Talbot piše o reakciji Jeljcina nakon što je dobio ova uvjeravanja.
“Direktno sam pitao Mamedova da li je lični odnos Jeljcina prema našem predsjedniku promijenjen s obzirom na ta dva udarca koje je doživio (Goražde i srpska ljutnja). Da li je Jeljcin ljut? Mamedov je odgovorio da uopšte nije, već da krivi sistem i birokratiju”, piše Talbot.
Dodao je da je objasnio Mamedovu da bi američki veto ugrozio čitavu operaciju, na šta mu je, navodno, Mamedov odgovorio: “Ako nam budete ukazali malo više povjerenja, nećete zažaliti”.
“Uopšte ne treba da napominjem da mu to nisam mogao obećati, već sam mu samo rekao da ću prenijeti njegovu zabrinutost”, piše Talbot. Zanimljiv je i prijedlog koji je uputio svom ruskom kolegi da Klinton i Jeljcin manje vremena provode zajedno na telefonu. Naime, Talbot je smatrao da bi se na taj način previše političkih odluka donosilo usmeno, što bi moglo izazvati konfuziju i slobodnu interpretaciju naredbi i direktiva od strane potčinjenih. Umjesto toga, Talbot je predložio, a Mamedov prihvatio, da se komunikacija između predsjednika odvija putem memoranduma, koje bi prosljeđivao Tom Pikering, američki ambasador u Moskvi.
“Jeljcin je morao igrati sa domaćom publikom, odnosno antiameričkim elementima u Dumi, koji drže monopol na ljutnju kad god u Moskvi postoji percepcija da Amerikanci ili NATO demonstriraju lakoću potezanja okidača”, naglašeno je.
Što se tiče Kozireva, ističe da je njegov bijes umanjen time što je njegov šef Jeljcin odlučio da zadrži povjerenje prema Klintonu. Mamedov je čak obećao Talbotu da će Kozirev lično da ode u BiH i prenese Jeljcinove poruke.
Inače, u pismima se najviše govori o odnosima Amerike i Rusije, odnosno Klintona i Jeljcina, a Talbot je zagovarao što veće uključivanje Moskve u događaje u BiH tokom rata, ali na način na koji je on vidio rješenje krize, o čemu ćemo govoriti u narednim brojevima. Takođe, Talbot je bio protiv ekspanzije NATO-a jer se plašio da će Moskva na to odgovoriti eskalacijom, o čemu ćemo takođe više pisati.
