Kategorija: Politika

gor Crnadak, član Glavnog odbora PDP, poručio je da svi oni koji se protive gašenju PDP trenutno predstavljaju kao “nekakvi teroristi ili crni đavoli”, te tvrdi da su suočeni sa ogromnim pritiskom jer ne žele da napuste tu opciju.

Crnadak je naglasio da će PDP biti jedna od opcija na izborima.

“To se ne može zaustaviti i mnogo je bolje da to bude rezultat dogovora. Članovi i glasači PDP-a nisu zaslužili da budu pod pritiskom. Oni koji vjeruju u PDP, u ono što smo započeli sa Mladenom Ivanićem prije 26 godina, ne smiju se sprečavati da ostanu uz PDP”, kazao je Crnadak, te dodao:

“Ovih dana mnogi članovi i simpatizeri PDP-a dobijaju telefonske pozive, a neki od njih su pod velikim pritiskom, samo zato što razgovaraju sa pojedincima iz najužeg rukovodstva PDP-a, kao da smo mi, koji se čvrsto protivimo gašenju PDP-a, nekakvi teroristi ili crni đavoli. Ideja PDP, sa čistom antikorupcijskom politikom, jakim ekonomskim mjerama i otvaranjem Republike Srpske prema svijetu, potrebna je Srpskoj i treba da bude jedan od nosećih stubova nove, demokratske vlasti”.

“Prevrtljivci ne mogu biti autoritet”

Predsjednik Kluba poslanika PDP u Narodnoj skupštini Republike Srpske potom je iznio niz jako zanimljivih stavova, počevši od toga da se “čestitim ljudima sa kičmom i integritetom u PDP ne mogu kao autoriteti nametati prevrtljivci koji su više puta mijenjali stranke, korumpirani bivši funkcioneri i oni koji su otvoreno prijetili životom članovima PDP”.

“To nije dobro ni za PDP, ni za Republiku Srpsku. PDP je sarađivao i sarađivaće sa mnogima, u skladu sa rezultatima izbora i političkim dogovorima, ali da nikada nije dozvoljavao da važne uloge u toj strukturi imaju problematične osobe”, naveo je Crnadak putem društvene mreže Facebook.

Poruka za umorne u PDP

On je dodao i da “svako ko se umorio i ko misli da se možda politika i ne može drugačije voditi nego kao SNSD i ko je izgubio vjeru u PDP i u drugačiju Republiku Srpsku,  neka postupa u skladu sa svojim osjećajem”.

“Ali, svako ko vjeruje u PDP, u ono što smo započeli prije 26 godina sa Mladenom Ivanićem,  ima pravo da ostane uz PDP i u tome ih niko ne smije sprečavati”, zaključio je Crnadak.

Austrijska vojna neutralnost nije sama po sebi garancija sigurnosti, poručio je ambasador Austrije u BiH Georg Divald, ističući da svaka država mora imati „oslonac“ i mrežu podrške, posebno u složenim bezbjednosnim okolnostima.

Govoreći o iskustvu Austrije, Divald je naglasio da neutralnost ne znači izolaciju. „Svaka zemlja mora imati neku vrstu oslonca, mrežu podrške. Austrija ne može biti članica nekog vojnog saveza, ali je članica EU“, rekao je on, podsjećajući da Evropska unija ima klauzulu o uzajamnoj pomoći. Kako je naveo, to je „velika prednost članstva u EU“, jer podrazumijeva političko-pravni okvir u kojem su druge države obavezne pružiti pomoć.

Osvrćući se na inicijative poput austrijskog programa lidera, Divald je istakao da Beč sistematski ulaže u izgradnju međunarodnih mreža. „Želimo okupiti pametne i ambiciozne ljude – one s potencijalom da naprave velike karijere“, rekao je, dodajući da je suština u izgradnji održivih partnerstava. Austrija, kako je pojasnio, finansira i početak karijera mladih stručnjaka u Ujedinjenim nacijama, očekujući dugoročnu obostranu korist.

Prema njegovim riječima, graditi mostove i nuditi Beč kao mjesto dijaloga postalo je dio austrijskog diplomatskog refleksa. Neutralnost je, kaže, povezana s ulogom domaćina pregovora i mirovnih procesa, ali nikada nije značila političku neutralnost. Podsjetio je da je Austrija već 1956. godine u Generalnoj skupštini UN glasala protiv sovjetske invazije na Mađarsku, jasno se svrstavajući „na stranu demokratije i ljudskih prava“.

Komentarišući rasprave o vojnoj neutralnosti u BiH i odnosu prema NATO-u, Divald je poručio da nije na njemu da daje savjete zemlji domaćinu, ali je podsjetio da su i neutralne države bile napadane. „Neutralnost, dakle, nije garancija sigurnosti“, rekao je, dodajući da države koje nisu u vojnom savezu niti u EU moraju posebno pažljivo graditi vlastitu strategiju zaštite.

Govoreći o evropskim integracijama, ambasador je ocijenio da je proširenje najjači politički instrument EU. Upozorio je da bi izostanak reformi mogao imati konkretne posljedice, uključujući gubitak sredstava iz Reformske agende. „Isključivo je do politike u BiH da se stvarno i isplate sredstva koja je EU stavila na raspolaganje u iznosu od 970 miliona evra“, rekao je, uz napomenu da bi ta sredstva mogla biti izgubljena ukoliko ne bude brzog djelovanja.

Divald je izrazio uvjerenje da će BiH ipak uspjeti na evropskom putu, iako trenutno vidi stagnaciju. „Imam osjećaj da su vrata otvorena, zemlja je podigla nogu da zakorači – ali je zamrznuta dok svi drugi prolaze“, naveo je, opisujući trenutnu situaciju.

Govoreći o odnosima Austrije i BiH, poručio je da je njegova zemlja blizak prijatelj i snažan zagovornik brze integracije u EU. Naveo je da u Austriji živi 170.000 ljudi porijeklom iz BiH, da 3.000 studenata iz BiH studira na austrijskim univerzitetima, te da oko 200 austrijskih kompanija posluje u BiH i zapošljava oko 8.000 ljudi. Istakao je i doprinos Austrije misiji EUFOR, naglasivši da je takva vojna misija i dalje neophodna za stabilno i sigurno okruženje.

Na kraju je poručio da Austrija želi da cijela BiH, uključujući Republiku Srpsku, Federaciju BiH i Brčko distrikt, jednog dana bude dio Evropske unije, uz poziv domaćim političarima da preduzmu potrebne korake ka tom cilju.

Dok opozicija pokušava da pronađe zajednički imenitelj i uvjeri birače da je promjena moguća, vlast poručuje da je sve već riješeno. Dvije slike iste političke scene stoje jedna naspram druge – u jednoj je talas nezadovoljstva, u drugoj čvrsta organizacija i uvjerenje u dvotrećinsku većinu.

Milorad Dodik ne ostavlja prostor za neizvjesnost. Njegova poruka je jednostavna: presudna je organizacija, a SNSD je, kako tvrdi, ima više nego dovoljno. Uvjerenje da će „pomesti“ opoziciju, bez obzira na eventualno udruživanje, zapravo je poruka upućena sopstvenoj bazi – struktura je stabilna, koalicioni partneri su tu, a kontinuitet vlasti nije upitan.

Takva retorika nije nova, ali je u ovom trenutku naglašena. Najava dvotrećinske većine nije samo politička ambicija, već i pokušaj demonstracije snage u trenutku kada opozicija sve glasnije govori o kraju dugogodišnje vlasti.

Nebojša Vukanović odgovara oštro, optužujući vlast za zloupotrebu institucija i javnih resursa. Njegova teza je da je sistem zarobljen, da su budžetska sredstva korištena za kupovinu političke podrške i da SNSD ima prednost koja nije rezultat političkog nadmetanja, već kontrole aparata moći. Ipak, uz optužbe dolazi i poruka borbe – računica se, prema njegovim riječima, može promijeniti ako birači odluče da kažu „ne“.

Vukanović ide i dalje, otvarajući pitanje političkih savezništava i međunarodnih veza. U njegovoj interpretaciji, vlast opstaje kroz dogovore i kompromise koji, kako tvrdi, zadiru i u strateška pitanja poput resursa i spoljnopolitičkog kursa. Time kampanju pomjera sa unutrašnje borbe za glasove na širu priču o suverenitetu i pravcu kretanja Republike Srpske.

Igor Crnadak bira drugačiji pristup. On pokušava da relativizuje Dodikove poruke, nazivajući ih „krikom“ i pokušajem mobilizacije uzdrmane partijske strukture. Pozivanje na ranije izbore i navodne nepravilnosti ima za cilj da pokaže da rezultat nije izraz stvarne podrške, već spornih procedura. U toj interpretaciji, promjena je već započela, samo još nije formalizovana kroz izborni rezultat.

Ono što se jasno vidi jeste da obje strane kampanju vode prije kampanje. Vlast insistira na organizaciji i disciplini kao ključu pobjede. Opozicija gradi narativ o zamoru birača, zloupotrebama i potrebi za raskidom sa postojećim modelom upravljanja.

Ko je bliži istini, zavisiće manje od retorike, a više od sposobnosti da se birači izvedu na teren. Organizacija jeste presudna, ali ni nezadovoljstvo ne treba potcijeniti. Oktobar 2026. neće biti samo odmjeravanje političkih programa, već i test čvrstine struktura i dubine promjene koju birači zaista žele.

U opoziciji Republike Srpske ponovo se govori o jedinstvu. Ovog puta, čini se ozbiljnije nego ranije. Signali koji stižu iz više stranaka ukazuju na to da su lideri svjesni da bez zajedničkog nastupa na opštim izborima u oktobru 2026. godine teško mogu računati na ozbiljan rezultat.

Inicijativa Pokreta “Sigurna Srpska”, koju je predstavio Draško Stanivuković, nije samo još jedan deklarativni poziv na okupljanje. Ona je pokušaj da se formalizuje ideja o jedinstvenom frontu i da se razgovori o kandidatima počnu na vrijeme, bez robovanja kvotama i partijskim sujetama. Poruka je jasna – kandidati treba da budu oni koji imaju najveće šanse, a ne oni koji zadovoljavaju unutarstranačke ambicije.

Jelena Trivić ide korak dalje i insistira na zajedničkoj platformi, ne samo na zajedničkim kandidatima. Njen stav da razgovori moraju biti vođeni za jednim stolom, a ne kroz parcijalne dogovore, otkriva nepovjerenje koje je opoziciju i ranije koštalo. Prijedlog da se, osim funkcija koje se biraju direktno, unaprijed definišu i pozicije predsjednika Vlade i Narodne skupštine pokazuje ambiciju da se ponudi cjelovit politički okvir, a ne samo izborna matematika.

Nebojša Vukanović, s druge strane, realno procjenjuje da će kompromis biti neizbježan. Njegova očekivanja da opozicija ponovo ima dva zajednička kandidata, uz odvojene liste za poslanike, predstavljaju model koji je već viđen. To je pokušaj balansiranja između jedinstva na vrhu i identitetske autonomije stranaka na terenu.

SDS, kao najstarija opoziciona partija, ima posebnu težinu u ovoj priči. Branko Blanuša najavljuje krugove sastanaka i otvorene razgovore, što sugeriše oprezan, ali sistematičan pristup. Njegova poruka da opozicija mora prestati da djeluje kao skup pojedinačnih partija, a početi kao jedinstven blok, zapravo je priznanje da dosadašnji model nije davao željene rezultate.

Ipak, iskustvo upozorava na oprez. Politikolog Nikolina Lozo podsjeća da su i ranije postojale naznake ujedinjenja, ali su pokušaji padali na fundamentalnim razlikama. Problem nije samo u raspodjeli funkcija, već u različitom razumijevanju šta opozicija zapravo želi – promjenu sistema ili samo promjenu vlasti.

Jedno je izvjesno: bez jasnog dogovora i međusobnog povjerenja, opozicija teško može mobilisati sopstvene birače, a još teže doprijeti do glasača vladajuće koalicije. Jesen 2026. godine neće biti test samo njihove snage, već i njihove sposobnosti da lične i stranačke interese podrede zajedničkom cilju.

Republika Srpska je politički i ekonomski stabilna i ove godine stavljamo naglasak na investicije i rast plata, poručio je lider SNSD-a Milorad Dodik.

Dodik je naveo da je u ovom trenutku u Srpskoj više od tri milijarde maraka ugovorenih investicija u projekte iz oblasti energetike, saobraćaja i zdravstva.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Милорад Додик (@mdodik.official)

– Tokom sedmice boravio sam u Beogradu, gdje sam prisustvovao obilježavanju Sretenja – podsjetio je Dodik u pregledu sedmice na društvenim mrežama.

Teško je zamisliti političku scenu u BiH bez međusobnih optužbi, ali je još teže zamisliti da ministar spoljnih poslova svoju poziciju koristi prije svega za unutrašnje obračune. Upravo to se, prema ocjenama iz Republike Srpske, dešava sa Elmedinom Konakovićem, čija se javna komunikacija sve češće svodi na napade na Republiku Srpsku i njene zvaničnike.

Umjesto diplomatske suzdržanosti, javnost sluša poruke o „stavljanju na mjesto“ Milorada Dodika i SNSD-a. Takva retorika, u izbornoj godini, više liči na mobilizaciju biračkog tijela nego na vođenje spoljne politike. Posebno ako dolazi od ministra koji bi, po funkciji, trebalo da traži zajedničke imenitelje, a ne nove linije podjela.

Reakcije iz Republike Srpske bile su očekivane i oštre. Srpski delegat u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH i portparol SNSD-a Radovan Kovačević poručuje da poruke o „stavljanju na mjesto“ zapravo znače negiranje ustavne pozicije Srpske i srpskog naroda. U toj interpretaciji, Konakovićeve izjave nisu napad na jednu stranku, već na političke predstavnike koje je izabrao srpski narod.

Kovačević ide i korak dalje, tvrdeći da takav pristup implicira BiH bez Srba i bez Republike Srpske. To je teška politička optužba, ali ona pokazuje do koje mjere je retorika zaoštrena. U atmosferi u kojoj svaka riječ postaje dokaz namjere, prostor za dijalog se sužava.

Istovremeno, Konaković se suočava i sa teretom optužbi koje se odnose na navodne kontakte iz prepiski Skaj aplikacije. Iako su te prepiske predmet istrage i nemaju sudski epilog, politička šteta već postoji. U takvom ambijentu, napadi na Dodika i SNSD za njegove kritičare djeluju kao pokušaj skretanja pažnje.

Dodatni politički paradoks jeste da se uspjesi ili neuspjesi spoljne politike mjere kroz unutrašnje bodove. Boravak delegacije Republike Srpske u SAD i susreti sa predstavnicima administracije predsjednika Donalda Trampa u Srpskoj se tumače kao diplomatski uspjeh, dok se Konakovićeve najave „međunarodne kontraofanzive“ doživljavaju kao prazna retorika.

Problem je, međutim, dublji od personalnog sukoba. Ustavna struktura BiH podrazumijeva ravnopravnost entiteta i konstitutivnih naroda. Kada ministar spoljnih poslova donosi ili najavljuje poteze bez saglasnosti Republike Srpske, to neminovno proizvodi političku reakciju. Kada, s druge strane, predstavnici Srpske odgovaraju tezama o „putu bez takvih“, i sami dodatno podižu političku temperaturu.

U takvom začaranom krugu, svaka nova izjava postaje gorivo za narednu. Konaković tvrdi da problem nije samo Dodik, već cijeli SNSD i drugi srpski zvaničnici. Iz Republike Srpske stiže poruka da će Srpska i srpski narod tražiti put na kojem će biti „samostalni i slobodni“. To više nije samo polemika, već sudar koncepata budućnosti BiH.

Na kraju, ostaje pitanje kome ovakva retorika koristi. Biračima se nude jasne i oštre poruke, ali državi se ne nudi stabilnost. Ako diplomatija postane produžetak predizborne kampanje, onda se prostor za racionalan razgovor dodatno sužava. A u zemlji složene strukture poput BiH, svaka riječ izgovorena sa pozicije vlasti ima težinu veću od dnevne politike.

Poziv na dijalog koji dolazi uz etikete i uvrede teško može da zvuči kao iskrena ponuda. Upravo to se ovih dana dešava na političkoj sceni Republike Srpske.

Dok lider SNSD Milorad Dodik poziva opoziciju na razgovor o ključnim nacionalnim pitanjima, odgovor iz opozicionih redova uglavnom je negativan. Najbliže pristanku bio je šef Kluba poslanika PDP u Narodnoj skupštini Republike Srpske Igor Crnadak, ali uz jasno postavljene uslove.

Crnadak je poručio da bi se odazvao ako bi prva tema bila pitanje javnog novca, uz zahtjev za zajedničku krivičnu prijavu u slučaju „Vijadukt“, ostavku rukovodstva RTRS, uvođenje novih izbornih tehnologija i procesuiranje odgovornih u aferi „Pupac“. Time je dijalog uslovio konkretnim političkim i pravosudnim potezima.

Ubrzo je uslijedio odgovor sa druge strane. Dodik je izjavio da je, kada je govorio o unutrašnjem dijalogu, mislio na „ozbiljne ljude“, a ne na, kako je rekao, „luzere poput Crnatka“. Takva formulacija ponovo je otvorila pitanje stvarne namjere poziva na razgovor.

Ovakav rječnik nije novost u odnosu vlasti prema opoziciji. Godinama su politički protivnici označavani kao „izdajnici“, „strani plaćenici“ i remetilački faktor. Zato se nameće dilema da li se dijalog može graditi u atmosferi u kojoj jedna strana unaprijed delegitimiše drugu.

Sociolog i politički analitičar Drago Vuković podsjeća da je dijalog temelj svake „normalne politike“. Prema njegovim riječima, politički lideri bi trebalo da komuniciraju bez obzira na razlike, te da su i u znatno težim vremenima postojali primjeri kada su ljuti protivnici sjedali za isti sto.

Vuković smatra da su politički rovovi u Republici Srpskoj duboki i da su rezultat dugogodišnje konfrontacije. Navodi i primjer kada su dvije najjače partije, SDS i SNSD, bile blizu koalicije, ali do nje nije došlo. Danas, ocjenjuje, takve inicijative gotovo da ne postoje.

On ukazuje na međusobni strah političkih aktera: opozicija vjeruje da promjena vlasti mora doći kako bi se sistem „ozdravio“, dok vlast smatra da stranka sa tolikom podrškom ne može biti smijenjena bez izbora. Uprkos tome, Vuković poručuje da razgovor ne bi smio biti sporan, pod uslovom da svaka stranka zadrži svoje principe i da se, u situacijama ozbiljnih političkih izazova, postigne minimum jedinstva.

Vuković ide i korak dalje, ocjenjujući da je Dodik iskren u pozivu na nacionalno jedinstvo, jer i sam, kako kaže, trpi pritiske iz Sarajeva. Istovremeno, smatra da jedan otvoren i transparentan sastanak ne bi nužno značio političku štetu za opoziciju.

S druge strane, politička analitičarka Tanja Topić postavlja ključno pitanje: iz koje pozicije se poziva na razgovor. Ako se sagovornici unaprijed etiketiraju i rangiraju po podobnosti, tvrdi ona, teško je govoriti o ravnopravnom dijalogu.

Topićeva upozorava da se iza poziva može kriti potreba za podjelom odgovornosti za odluke koje slijede, kao i pokušaj da se teret lošeg životnog standarda raspodijeli i na one koji nisu imali izvršnu vlast. Podsjeća i da opozicija godinama nije imala mogućnost da svoje teme nametne kao prioritetne, te da je odnos vlasti prema njoj često bio obilježen potcjenjivanjem.

U takvom ambijentu, pitanje nije samo da li opozicija treba da sjedne za sto, već kakav bi taj sto bio i ko bi određivao pravila. Dijalog podrazumijeva minimum međusobnog uvažavanja. Bez toga, svaka ponuda razgovora ostaje više politička taktika nego istinski pokušaj dogovora.

Na kraju, dilema ostaje otvorena: da li je odbijanje razgovora znak političke dosljednosti ili propuštena prilika da se barem pokuša smanjiti tenzija. Jedno je sigurno – bez stvarne volje za ravnopravan razgovor, poziv na jedinstvo ostaje tek dio političke retorike.