Koliko Vam znači porodica i koliko ste pored poslovnih obaveza posvećeni mužu i djeci?
„Porodica mi je uvijek bila centar svega. Suprug Zoran i moja dva sina (Željko i Veljko) moja su najveća snaga i podrška i trudim se da, uprkos obavezama, uvijek pronađem vrijeme za nas. Po prirodi nisam ljubomorna osoba, ali što se tiče porodice, moram priznati da jesam. Ljubomorno čuvam sve vezano za njih i naš intimni krug, jer je to moja oaza mira. Sve radimo zajedno, od nabavke namjernica za kuću do nekih krupnijih stvari, ne postoji ništa između nas što se krije. Tako vaspitavamo i djecu, da su porodica i iskrenost najvažnije, a sve ostalo prolazno.
Svjesna sam da danas ne bih bila tu gdje jesam bez suprugove bezuslovne podrške i dijeljenja obaveza. Često znam reći da mi je on i najbolji prijatelj, iskritikuje me kada treba, ali i pohvali, njegovo mišljenje mi je jako važno, jer znam da je iskreno. Dijete sam iz tročlane porodice, imam mlađeg brata Miloša i sestru Sanju, oboje su porodični ljudi, imaju svoju djecu, bratovu suprugu Anđelu baš volim, izuzetna je žena i isto podrška u svim prilikama. Vezani smo, ali ne previše, u smislu da se jedni drugima miješamo u živote, čujemo se svakodnevno i sada, kada sam tetka troje predivne djece, vidim da je to ljubav skoro ista kao prema svojoj vlastitoj djeci. Najviše se svi oslanjaju na mene, najstarija sam. Najviše volim kada se vikendom okupimo svi kod mame i tate, em što mama izvrsno kuva i ispunjava nam sve želje, em što zbog toga jer radnim danima ne stižemo da se viđamo koliko bi željeli.“
Ko su Vam najbolji prijatelji?
„Kada je riječ o prijateljstvima, smatram se srećnom osobom. Imam nekoliko prijateljstava koja traju cijeli život, još od djetinjstva. To su odnosi koji su rasli zajedno sa nama i ostali čvrsti kroz sve životne faze. Tu prvenstveno mislim na svoje kume Anđelku Tepavčević i Radmilu Šikman. Mi smo odrasle zajedno, prva zaljubljivanja, izlasci, školovanja, i na kraju smo nekako unakrsno jedni drugima i kumovali. Danas, kada smo porodični ljudi, na djecu smo to prenijele, pa se i oni druže.
Suprug takođe ima svog kuma Dušana Sekulića i njegovu suprugu Bojanu (svi je poznaju po nadimku „kuma“, jer me svuda prati (smijeh). Mi smo se prvi vjenčali, ubrzo i oni, kumovali smo jedni drugima na vjenčanju i krstili djecu. Djeca su nam odrasla zajedno, veoma smo vezani i zaista smo jedni drugima ogromna podrška u svemu. Čujemo se i viđamo svakodnevno, često putujemo zajedno, jer djeca to obožavaju. Zaista, njihovu djecu ne odvajam od svoje vlastite, rasli su skupa.
Radila sam dvanaest godina u bankarskom sektoru, odatle vučem jedno divno prijateljstvo sa Jovanom Kostić, preko koje sam upoznala i Andreu Dukić, evo već dvanaest godina se družimo. Uživam da provodim vrijeme sa njima, jer one pripadaju nekom drugom svijetu pa me baš opuštaju. Ponosna sam što su mi prijateljice, jako kvalitetne osobe.
Nakon odlaska iz bankarskog sektora, kada sam ušla u političke vode, moram spomenuti da, koliko god je to surov svijet, ipak su se stvorila divna prijateljstva sa Svjetlanom Radujković i njenim suprugom Rašom, djeca su nam sličnih godina, pa se na taj način još više družimo. Posebno moram pomenuti Milenka Rosića i Bobu, koji su se od prvog dana mog ulaska u politiku ponašali zaštitnički prema meni. Sada već imamo neke svoje rituale – kada imamo vremena, provedemo zajedno neko dobro veče, gurmani smo svi, ali i to je jedno divno prijateljstvo i međusobno uvažavanje, što je rijetko u sferi politike.
Ima tu još kvalitetnih ljudi, poput radnog kolege Slavoljuba Vidovića i njegove supruge Nataše, uvijek me obraduju nekim gestom, veoma pažljivi ljudi sa kojima takođe rado provodim vrijeme. Možda se čini da je to veliki krug ljudi, ali nije – sva ta prijateljstva su nastajala u različitim životnim fazama, prošli smo mnogo dobrih i onih manje dobrih stvari, što nas je jačalo. Ljudi koje ja zovem prijateljima znaju da sam za njih stalno tu, za bilo šta, jako sam lojalna u tim odnosima.“
Koji su Vam najradosniji događaji u životu?
„Najradosniji događaj mi je rođenje djece – to se ne može ni sa čim drugim mjeriti.“
Koji Vam je najteži događaj?
„Najteži događaj je kada sam izgubila baku sa majčine strane, jako smo bile vezane. Ona me je naučila skoro pa svemu što danas znam i jesam. Živjela sam sa njom par godina i njen odlazak mi je jako teško pao. Žao mi je što nije doživjela da vidi moju djecu.“
Kako usklađujete posao, visoka očekivanja i porodične obaveze?
„Radni tempo je često intenzivan – dani znaju trajati i po 12 sati – ali kada volite ono što radite, sve dobije smisao. Nastojim biti odgovorna i posvećena, svjesna i svojih kvaliteta, ali i svojih mana. Danas znam da je u poslovnom svijetu mnogo teže ženama nego muškarcima, jer manje stvari im se prašta, ne mogu sebi dozvoliti luksuz da zanemare porodične obaveze, kao supruge i majke. Ja sam veliki profesionalac u poslu, ili radim kako treba ili ne radim nikako – to je danas rijetko, pa mi saradnici najviše zamjeraju temperament i tempo rada. Priznajem, nekada zaista pretjerujem u očekivanjima od drugih ljudi.“
Kako provodite slobodno vrijeme?
„Slobodno vrijeme koristim koliko mogu – često uz druženja, razgovore i male rituale koji znače predah od obaveza. Volim da čitam, ali nemam za to vremena koliko bih željela, pa uglavnom radim na odmoru. Pola kofera zauzmu knjige, suprug se uvijek ljuti zbog toga (smijeh).“
Koje emisije na TV pratite i koje su Vam omiljene serije?
„Ne gledam mnogo televiziju, ali kada to radim, pogledam Dnevnik na više različitih kanala, pomaže mi da sagledam događaje iz različitih aspekata. Volim i kvizove, redovno pratim „Potjeru“ i „Tko želi biti milijunaš“, a petak mi je rezervisan za krimi serije – to je moje veče.“
Kako održavate balans između tehnologije i privatnog života?
„Savremene tehnologije su dio naše svakodnevice, ali nastojim održati balans između poslovnog i privatnog života. Društvene mreže koristim koliko moram, zbog posla, trudim se da privatni život ostane privatan. Nisam osoba koja se mnogo eksponira, mislim da rezultati nečijeg rada govore sami za sebe, nema potrebe sve dijeliti sa javnošću u eri kada smo svemu izloženi i ogoljeni.“
Imate li omiljenu knjigu i šta trenutno čitate?
„Slobodno vrijeme najradije provodim uz knjigu ili dobru seriju, posebno volim krimi žanr. To je nešto što me opušta i skreće misli sa svakodnevnog tempa. Trenutno čitam Lusindu Rajli „Sedam sestara“, ali sam i veliki fan Harry Potter serijala, svi koji me poznaju često se šale na moj račun jer sam veliki ljubitelj krimi serija – ako želite savršen zločin, zovite mene (smijeh).“
Istorija ili geografija?
„Istorija mi je uvijek bila bliža od geografije, jer vjerujem da nas razumijevanje prošlosti uči kako da budemo bolji u sadašnjosti. Suprug mi često govori da se ne miješam u geografiju, orijentacija u prostoru mi nije jača strana (smijeh), uvijek se šali sa mnom na taj račun.“
Sa kojom istorijskom ličnosti bi voljeli popričati?
„Fasciniraju me veliki istorijski vladari, u smislu mudrosti koju su iskazivali u raznim teškim situacijama, a imali su apsolutnu moć u svojim rukama. Što se tiče konkretne ličnosti koju bih voljela da sam upoznala, to je zasigurno pokojni Patrijarh Pavle.“
Koje jezike govorite?
„Govorim engleski i španski, počela sam učiti i njemački jezik, ali sam za sada na pauzi – ne stižem.“
Koju muziku slušate?
„Muzika je važan dio mog života. Volim dobru pjesmu, ali ne pratim trendove po svaku cijenu, često se vraćam starijim hitovima, poput onih od Zdravka Čolića. Muzika mi zavisi i od raspoloženja, pa tugujem uz balade, a veselim uz narodnjake (smijeh).“
Šta pratite od sporta, da li ste trenirali neki sport?
“Nisam ljubitelj fizičke aktivnosti, izbjegavala sam i časove fizičkog vaspitanja u školi, na moju sramotu, ali kada sam osjetila prve zdravstvene tegobe, te kada mi je doktor priprijetio da stil života moram mijenjati, ozbiljno sam shvatila. Od tada redovno treniram ujutru, prije posla, oko 06:30h, kako bih uspjela da sve obaveze smjestim u radni dan. Imala sam sreću da upoznam trenera Gorana Mišića, koji je profesionalac u svom poslu, pa je mene, koja ne volim vježbanje i kojoj to „nije prirodno okruženje“, uspio motivisati i zadržati već punih šest godina. Zahvalna sam mu na svakoj kritici, ali i na strpljenju, jer se baš nisam snalazila u teretani.”
Volite li putovanja?
„Volim putovanja, posebno gradove, njihovu energiju i arhitekturu, ali kao i svaka žena, ne bježim ni od dobrog šopinga. Ta mala zadovoljstva čine svakodnevicu ljepšom. Tu mi je prijateljica Vesna Vipotnik, sa kojom je život slučajno spojio, vrhunski partner. Volimo iste stvari, jer nije potpuno zadovoljstvo putovati sama, a ona je neko sa kim se mnogo družim i privatno, poznajemo navike jedna druge i često „pobjegnemo“ makar na produženi vikend. Spojila nas je politika, ali je to preraslo u prijateljstvo, gdje se sada družimo i porodično. Vesna je iz oblasti zdravstva, pa nam se poslovi ne preklapaju, ali kao i svake majke, teme su nam djeca, porodica, svakodnevnica. Sa njom najčešće doručkujem i razmjenjujem poklone – to su neki naši rituali.“
Kako provodite godišnji odmor, preferirate li izlete, more ili planinu?
„Više volim more nego planinu, ljeto mi je draže od zime, ali svaki oblik odmora ima svoju čar kada se dijeli sa pravim ljudima. Ne znam da skijam, Milenko Rosić me često nagovara da moram naučiti, ali ne privlači me, rođena sam u ljetnjem periodu i ne podnosim hladnoću. Planinu takođe volim, ali u ljetnjem periodu.”
Kuhate li i koja Vam je omiljena hrana?
„Kuhanje doživljavam kao zadovoljstvo, a ne obavezu. Najviše volim italijansku kuhinju, a kada imam vremena rado pravim i kolače. To me opušta, pa često pravim i prijateljima. Ipak, najljepši su trenuci kada se oko stola okupe dragi ljudi.“
Pivo, vino ili žesta?
„Pivo – uvijek!“
Da li ste kućni majstor ili „zovete čovjeka“?
„U kući volim uraditi ono što mogu sama, pogotovo oko higijene u domaćinstvu, tu samo suprug može pomoći jer poznaje moje navike, ali za zahtjevnije poslove ipak se obraćam stručnjacima.“
Da li ste ljubitelj automobila?
„Vozim od 18. godine. O autima ne znam apsolutno ništa, nije moja sfera interesovanja. Generalno se ne vežem za materijalne stvari, automobil mi služi isključivo za prevoz od tačke A do tačke B, baš potreba u današnje vrijeme.“
Da sada birate neki drugi posao koji bi to bio?
„Kada ne bih bila ekonomista, bila bih forenzičar. Fascinira me ta nauka.“
Gdje biste voljeli živjeti, a da to nije Banjaluka?
„Kada ne bih živjela u Banjaluci, moj izbor bi bilo Trebinje. Ne privlače me druge države, ovdje je sve ono što volim.“
Da li ste aktivni na polju humanitarnog rada?
„Humanitarni rad smatram važnim i trudim se da dam doprinos kad god sam u prilici. Jako sam slaba na djecu, na te starije osobe, njima pomognem u svakoj životnoj situaciji, šta god da je u pitanju. „
Koje životne vrijednosti su Vas najviše oblikovale kao osobu?
„Kada je riječ o životnim vrijednostima, vjerujem u iskrenost, rad i međusobno poštovanje. Prezirem laž, to mi je najgora ljudska osobina, kao i neodgovornost. Nikada ne kasnim, to svi koji me poznaju ističu, mrzim kada meni neko kasni, pogotovo ako se radi o poslu – sa tim ljudima završim saradnju brzo.“
Koliko Vam nagrade ili priznanja znače kao potvrada rada?
„Nagrade i priznanja jesu lijepa potvrda rada, ali najveća vrijednost su ljudi koji vas cijene i poštuju. Dobijala sam dosta priznanja, ali najdraže su mi Povelja Šumarskog fakulteta za veliki doprinos radu ove visokoškolske institucije u oblasti zaštite prirode, kao i zahvalnica Instituta za javno zdravstvo RS-a iz oblasti zaštite i rekonstrukcije objekta.“
U priči Jasne Milešević ne ostaje samo slika uspješne žene rastrzane između obaveza, već tiha, ali postojana nit koja sve povezuje – vjera u porodicu, odanost ljudima i nepokolebljiva potreba za istinom. U svijetu koji često nagrađuje brzinu i površnost, ona bira trajnost, dubinu i smisao. Njeni dani možda jesu dugi, a tempo neumoljiv, ali u svemu što radi ostavlja trag lične mjere – one koja ne zaboravlja da su najveće vrijednosti upravo one koje se ne vide na prvi pogled. I zato, između svih profesionalnih uspjeha i životnih uloga, ostaje ono najvažnije: žena koja zna gdje pripada i zašto sve to vrijedi.
Novinar: Marijana Bogdanović
