Autor: INFO

Dok opozicija pokušava da pronađe zajednički imenitelj i uvjeri birače da je promjena moguća, vlast poručuje da je sve već riješeno. Dvije slike iste političke scene stoje jedna naspram druge – u jednoj je talas nezadovoljstva, u drugoj čvrsta organizacija i uvjerenje u dvotrećinsku većinu.

Milorad Dodik ne ostavlja prostor za neizvjesnost. Njegova poruka je jednostavna: presudna je organizacija, a SNSD je, kako tvrdi, ima više nego dovoljno. Uvjerenje da će „pomesti“ opoziciju, bez obzira na eventualno udruživanje, zapravo je poruka upućena sopstvenoj bazi – struktura je stabilna, koalicioni partneri su tu, a kontinuitet vlasti nije upitan.

Takva retorika nije nova, ali je u ovom trenutku naglašena. Najava dvotrećinske većine nije samo politička ambicija, već i pokušaj demonstracije snage u trenutku kada opozicija sve glasnije govori o kraju dugogodišnje vlasti.

Nebojša Vukanović odgovara oštro, optužujući vlast za zloupotrebu institucija i javnih resursa. Njegova teza je da je sistem zarobljen, da su budžetska sredstva korištena za kupovinu političke podrške i da SNSD ima prednost koja nije rezultat političkog nadmetanja, već kontrole aparata moći. Ipak, uz optužbe dolazi i poruka borbe – računica se, prema njegovim riječima, može promijeniti ako birači odluče da kažu „ne“.

Vukanović ide i dalje, otvarajući pitanje političkih savezništava i međunarodnih veza. U njegovoj interpretaciji, vlast opstaje kroz dogovore i kompromise koji, kako tvrdi, zadiru i u strateška pitanja poput resursa i spoljnopolitičkog kursa. Time kampanju pomjera sa unutrašnje borbe za glasove na širu priču o suverenitetu i pravcu kretanja Republike Srpske.

Igor Crnadak bira drugačiji pristup. On pokušava da relativizuje Dodikove poruke, nazivajući ih „krikom“ i pokušajem mobilizacije uzdrmane partijske strukture. Pozivanje na ranije izbore i navodne nepravilnosti ima za cilj da pokaže da rezultat nije izraz stvarne podrške, već spornih procedura. U toj interpretaciji, promjena je već započela, samo još nije formalizovana kroz izborni rezultat.

Ono što se jasno vidi jeste da obje strane kampanju vode prije kampanje. Vlast insistira na organizaciji i disciplini kao ključu pobjede. Opozicija gradi narativ o zamoru birača, zloupotrebama i potrebi za raskidom sa postojećim modelom upravljanja.

Ko je bliži istini, zavisiće manje od retorike, a više od sposobnosti da se birači izvedu na teren. Organizacija jeste presudna, ali ni nezadovoljstvo ne treba potcijeniti. Oktobar 2026. neće biti samo odmjeravanje političkih programa, već i test čvrstine struktura i dubine promjene koju birači zaista žele.

U opoziciji Republike Srpske ponovo se govori o jedinstvu. Ovog puta, čini se ozbiljnije nego ranije. Signali koji stižu iz više stranaka ukazuju na to da su lideri svjesni da bez zajedničkog nastupa na opštim izborima u oktobru 2026. godine teško mogu računati na ozbiljan rezultat.

Inicijativa Pokreta “Sigurna Srpska”, koju je predstavio Draško Stanivuković, nije samo još jedan deklarativni poziv na okupljanje. Ona je pokušaj da se formalizuje ideja o jedinstvenom frontu i da se razgovori o kandidatima počnu na vrijeme, bez robovanja kvotama i partijskim sujetama. Poruka je jasna – kandidati treba da budu oni koji imaju najveće šanse, a ne oni koji zadovoljavaju unutarstranačke ambicije.

Jelena Trivić ide korak dalje i insistira na zajedničkoj platformi, ne samo na zajedničkim kandidatima. Njen stav da razgovori moraju biti vođeni za jednim stolom, a ne kroz parcijalne dogovore, otkriva nepovjerenje koje je opoziciju i ranije koštalo. Prijedlog da se, osim funkcija koje se biraju direktno, unaprijed definišu i pozicije predsjednika Vlade i Narodne skupštine pokazuje ambiciju da se ponudi cjelovit politički okvir, a ne samo izborna matematika.

Nebojša Vukanović, s druge strane, realno procjenjuje da će kompromis biti neizbježan. Njegova očekivanja da opozicija ponovo ima dva zajednička kandidata, uz odvojene liste za poslanike, predstavljaju model koji je već viđen. To je pokušaj balansiranja između jedinstva na vrhu i identitetske autonomije stranaka na terenu.

SDS, kao najstarija opoziciona partija, ima posebnu težinu u ovoj priči. Branko Blanuša najavljuje krugove sastanaka i otvorene razgovore, što sugeriše oprezan, ali sistematičan pristup. Njegova poruka da opozicija mora prestati da djeluje kao skup pojedinačnih partija, a početi kao jedinstven blok, zapravo je priznanje da dosadašnji model nije davao željene rezultate.

Ipak, iskustvo upozorava na oprez. Politikolog Nikolina Lozo podsjeća da su i ranije postojale naznake ujedinjenja, ali su pokušaji padali na fundamentalnim razlikama. Problem nije samo u raspodjeli funkcija, već u različitom razumijevanju šta opozicija zapravo želi – promjenu sistema ili samo promjenu vlasti.

Jedno je izvjesno: bez jasnog dogovora i međusobnog povjerenja, opozicija teško može mobilisati sopstvene birače, a još teže doprijeti do glasača vladajuće koalicije. Jesen 2026. godine neće biti test samo njihove snage, već i njihove sposobnosti da lične i stranačke interese podrede zajedničkom cilju.

Teško je zamisliti političku scenu u BiH bez međusobnih optužbi, ali je još teže zamisliti da ministar spoljnih poslova svoju poziciju koristi prije svega za unutrašnje obračune. Upravo to se, prema ocjenama iz Republike Srpske, dešava sa Elmedinom Konakovićem, čija se javna komunikacija sve češće svodi na napade na Republiku Srpsku i njene zvaničnike.

Umjesto diplomatske suzdržanosti, javnost sluša poruke o „stavljanju na mjesto“ Milorada Dodika i SNSD-a. Takva retorika, u izbornoj godini, više liči na mobilizaciju biračkog tijela nego na vođenje spoljne politike. Posebno ako dolazi od ministra koji bi, po funkciji, trebalo da traži zajedničke imenitelje, a ne nove linije podjela.

Reakcije iz Republike Srpske bile su očekivane i oštre. Srpski delegat u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH i portparol SNSD-a Radovan Kovačević poručuje da poruke o „stavljanju na mjesto“ zapravo znače negiranje ustavne pozicije Srpske i srpskog naroda. U toj interpretaciji, Konakovićeve izjave nisu napad na jednu stranku, već na političke predstavnike koje je izabrao srpski narod.

Kovačević ide i korak dalje, tvrdeći da takav pristup implicira BiH bez Srba i bez Republike Srpske. To je teška politička optužba, ali ona pokazuje do koje mjere je retorika zaoštrena. U atmosferi u kojoj svaka riječ postaje dokaz namjere, prostor za dijalog se sužava.

Istovremeno, Konaković se suočava i sa teretom optužbi koje se odnose na navodne kontakte iz prepiski Skaj aplikacije. Iako su te prepiske predmet istrage i nemaju sudski epilog, politička šteta već postoji. U takvom ambijentu, napadi na Dodika i SNSD za njegove kritičare djeluju kao pokušaj skretanja pažnje.

Dodatni politički paradoks jeste da se uspjesi ili neuspjesi spoljne politike mjere kroz unutrašnje bodove. Boravak delegacije Republike Srpske u SAD i susreti sa predstavnicima administracije predsjednika Donalda Trampa u Srpskoj se tumače kao diplomatski uspjeh, dok se Konakovićeve najave „međunarodne kontraofanzive“ doživljavaju kao prazna retorika.

Problem je, međutim, dublji od personalnog sukoba. Ustavna struktura BiH podrazumijeva ravnopravnost entiteta i konstitutivnih naroda. Kada ministar spoljnih poslova donosi ili najavljuje poteze bez saglasnosti Republike Srpske, to neminovno proizvodi političku reakciju. Kada, s druge strane, predstavnici Srpske odgovaraju tezama o „putu bez takvih“, i sami dodatno podižu političku temperaturu.

U takvom začaranom krugu, svaka nova izjava postaje gorivo za narednu. Konaković tvrdi da problem nije samo Dodik, već cijeli SNSD i drugi srpski zvaničnici. Iz Republike Srpske stiže poruka da će Srpska i srpski narod tražiti put na kojem će biti „samostalni i slobodni“. To više nije samo polemika, već sudar koncepata budućnosti BiH.

Na kraju, ostaje pitanje kome ovakva retorika koristi. Biračima se nude jasne i oštre poruke, ali državi se ne nudi stabilnost. Ako diplomatija postane produžetak predizborne kampanje, onda se prostor za racionalan razgovor dodatno sužava. A u zemlji složene strukture poput BiH, svaka riječ izgovorena sa pozicije vlasti ima težinu veću od dnevne politike.