Iako je nekoliko mjeseci prošlo od odlaska Kristijana Šmita iz Kancelarije visokog predstavnika, i dalje nema dogovora o njegovom nasljedniku. Prvi put poslije rata ova kancelarija je bez prvog čovjeka, prenose Nezavisne.
Prema informacijama koje list ima, razgovori se vode, ali pomaka u vezi s novim kandidatom nema.
Puno važnije od toga što u fotelji sjedi američki diplomata Lui Krišok kao vršilac dužnosti jeste to što prvi put poslije rata ne postoji osnovni konsenzus o BiH, ne samo između Vašingtona i Brisela nego ni unutar same EU, što je potencijalno mnogo veći problem.
Italija je kao Šmitovog nasljednika ponudila svog kandidata, a Francuska, uz podršku Njemačke i nekoliko drugih evropskih zemalja, predložila francuskog diplomatu. Pošto konsenzusa nije bilo, izbor je ostavljen za period poslije izbora u BiH.
U proteklih nekoliko mjeseci neformalni razgovori sa nekoliko diplomata iz članica EU dali su osnovnu poruku da je pozicija visokog predstavnika važna, ali ne toliko da se zbog nje dodatno kvare odnosi sa Vašingtonom. Indirektno, svi će se fokusirati na evropski put BiH. Logika je, kako se čini, da bi jačanjem tog puta uloga Kancelarije počela da gubi na značaju, bez obzira na to ko u njoj sjedi.
Problem za Evropljane je i to što bi, čak i uz dogovor o evropskom kandidatu, bez blagoslova iz Vašingtona to bila funkcija bez stvarne moći, čak i ako se Amerika formalno ne bi protivila. Zato dio evropskih kandidata vjerovatno smatra da nije vrijedno truda doći na poziciju s koje se malo može učiniti.
I sam Šmitov mandat pokazuje šta se može desiti ako iza odluka ne stoji ujedinjena međunarodna zajednica. Jedan bivši visoki predstavnik, sa kojim su prije nekoliko godina razgovarali, rekao je da mu je najveća briga bila da ne donese odluku iza koje zajednica neće stati. Po njegovom mišljenju, moć OHR-a uvijek je bila u percepciji da će stranci stati iza visokog predstavnika ako ga domaći akteri budu ignorisali.
Šmitov mandat pokazao je stvarno značenje tih riječi: vlasti Republike Srpske mogle su potpuno diskreditovati Šmita jer niko nije htio da stane iza njega, ako se ne računaju izrazi prazne kurtoazije bez konkretnih aktivnosti.
Isto važi i u obrnutom smjeru. Ni Krišok neće moći donositi odluke iza kojih neće stati Evropljani, jer moć OHR-a počiva na konsenzusu glavnih međunarodnih aktera. Vašington ima nesumnjivo najjači uticaj, ali ni uticaj ostalih članica Upravnog odbora Savjeta za sprovođenje mira nije beznačajan.
Jedini evropski adut je evropski put, ali tu opet nailaze na sličan problem kao sa Šmitom: bez dobre volje iz Banjaluke napredak se ne može ostvariti.
Po svemu sudeći, BiH će morati sačekati novi konsenzus međunarodne zajednice, barem njenog zapadnog dijela, a taj proces može trajati godinama koje BiH ne može sebi priuštiti. U međuvremenu, nove vlasti poslije ovih izbora imaju priliku da u praksi dokažu da domaći faktori mogu sami donositi odluke u korist BiH, bez nametanja sa strane. Ako se to ostvari, biće to istinski nova faza u poslijeratnoj istoriji, a u toj situaciji OHR više neće imati nikakav značaj.
Komentariši