Sve veći broj stranih radnika u Banjaluci postaje dio svakodnevice, a razlike među njima i domaćim stanovništvom najvidljivije su – u potrošačkim navikama i načinu ishrane.
Prodavačica u jednom marketu u blizini gradilišta, Radmila Petrović, kaže da se susreti sa radnicima iz Kine dešavaju svakodnevno i da su se i jedni i drugi već navikli na tu rutinu. Ističe da se razlike najlakše primijete kada dođu na kasu sa punim korpama.
„Na početku je svima bilo neobično, ali sada je to postalo normalno. Redovno kupuju veće količine riže, određene vrste povrća i začine koje ranije gotovo niko nije tražio“, navodi Petrovićeva.
Dodaje da se razlike ne vide samo u izboru namirnica, već i u načinu na koji provode pauze na poslu. Dok su domaći radnici godinama navikli na brze obroke, strani radnici se, kako kaže, drže drugačijih navika.
„Često donose gotova kuvana jela u posudama i jedu ono na šta su navikli. Iako ne govorimo isti jezik, sporazumijevanje ide bez problema – osmijeh i gestovi su dovoljni“, objašnjava ona.
Povećan broj stranih radnika potvrđuju i podaci Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske, prema kojima je u prva tri mjeseca ove godine izdato više od hiljadu radnih dozvola. Time priča o njima izlazi iz okvira statistike i prelazi u svakodnevni život grada.
Privrednik Saša Trivić smatra da se njihovo uključivanje u radnu sredinu odvija lakše nego što se očekivalo. Navodi da su strani radnici već prisutni u više sektora, posebno u građevini i industriji.
„Kada nema dovoljno domaće radne snage, zapošljavaju se oni koji žele da rade. Pokazalo se da su jednako efikasni kao i naši radnici. Zanimljivo je da se druže i van radnog vremena i nisu izolovani“, ističe Trivić.
On priznaje da su postojale određene sumnje prije njihovog dolaska, ali da se praksa pokazala drugačijom. Kako kaže, kulturološke razlike nisu prepreka, a često dolazi i do međusobnih zanimljivih percepcija.
„Mi mislimo da smo otvoreni i srdačni, dok oni nas doživljavaju kao hladnije. To je zanimljiv sudar pogleda“, dodaje.
Slična iskustva ima i Tihomir Nikolić, koji na gradilištu angažuje radnike iz Kine. Naglašava da su se u kratkom roku pokazali kao pouzdani i odgovorni.
„Već nakon dva mjeseca rada jasno je da su profesionalni i posvećeni. Njihov doprinos projektima je značajan, iako je još rano govoriti o potpunoj integraciji“, kaže Nikolić.
Ipak, upozorava da administrativne procedure predstavljaju ozbiljan problem. Proces dobijanja dozvola traje mjesecima, što usporava realizaciju projekata.
„Četiri mjeseca čekanja je previše za građevinski sektor“, ističe on.
U snalaženju u novoj sredini radnicima pomažu prevodioci i vođe timova, ali se i na gradilištu često oslanjaju na osnovnu komunikaciju bez riječi.
Predsjednica Građevinskog sindikata Republike Srpske Dragana Vrabičić ukazuje da je povećan uvoz radne snage posljedica odlaska domaćih radnika koji nisu spremni da rade za niske plate.
„Naši radnici su počeli više da cijene svoj rad. Poslodavci sada traže radnu snagu u zemljama gdje su takve plate prihvatljive. Vrijeme kada se govorilo ‘ako nećeš ti, ima ko hoće’ je prošlo“, poručuje Vrabičićeva.
Sa planiranom kvotom od 2.000 radnih dozvola za ovu godinu, jasno je da će prisustvo stranih radnika u Banjaluci nastaviti da raste, a razlike koje su nekada bile uočljive postepeno postaju dio svakodnevice.
Komentariši