Kategorija: Vijesti

Vozače u Republici Srpskoj danas, 14. septembra, očekuju posebna ograničenja na više putnih pravaca i na području Banjaluke. Od 12 do 24 časa zabranjen je saobraćaj teretnim vozilima čija najveća dozvoljena masa prelazi 7,5 tona na ključnim trasama, a posebne mjere uvedene su povodom obilježavanja Dana srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave, saopšteno je iz Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske.

Zabrana važi na pravcima GP Rača – Bijeljina, Bijeljina – Brčko – Šamac – Modriča – Šešlije – Johovac, Čatrnja – GP Gradiška, Gradiška – Klašnice – Banjaluka, auto-putu Banjaluka – Doboj odnosno Johovac, te auto-putu Gradiška – Banjaluka. Ograničenje se ne odnosi na teretna vozila javnih i komunalnih službi, niti na vozila angažovana na aktivnostima u vezi s obilježavanjem svečanosti.

Na istim pravcima od 12 do 24 časa zabranjen je i prevoz eksplozivnih materija, naoružanja i vojne opreme. Izuzetak je prevoz protivgradnih raketa za potrebe Protivgradne preventive Republike Srpske.

U Banjaluci od 12 do 24 časa zabranjen je saobraćaj motornim vozilima čija masa prelazi 3,5 tone, osim vozila javnih i komunalnih službi i onih koja učestvuju u obilježavanju. Zabrana ne važi na Ulici Rade Radića, Bulevaru vojvode Stepe Stepanovića, Bulevaru vojvode Petra Bojovića, Bulevaru srpske vojske, ulicama Knjaza Miloša i Branka Popovića, odnosno istočnom tranzitu. Izuzeti su i magistralni put Manjačkih ustanika, Omladinska i Krajiških brigada do raskrsnice sa Ulicom Ranka Šipke, odnosno zapadni tranzit.

Na većini puteva u Republici Srpskoj saobraćaj se jutros odvija nesmetano, ali iz Auto-moto saveza Republike Srpske upozoravaju na povećanu opasnost od odrona i brojne dionice na kojima se izvode radovi, kako prenose Nezavisne. Na graničnim prelazima zadržavanja jutros nisu duža od 30 minuta. Do kraja septembra u funkciji je i granični prelaz Krstac na putu Gacko–Nikšić.

Vozači koji putuju prema Banjaluci treba da računaju na zastoje zbog obnove magistralnog puta Klašnice–Banjaluka, poznatog kao brza cesta. Zbog radova dolazi do formiranja dužih kolona, pa iz AMS-a pozivaju na strpljenje. Izmijenjen režim saobraćaja zbog radova je i na pravcu Klašnice–Šargovac–Banjaluka, kao i u Trnu. Radovi utiču i na pravce Razboj Ljevčanski–Srbac, Laktaši–auto-put i Razboj Ljevčanski–Laktaši.

Na auto-putu Gradiška–Banjaluka, na dionici Mahovljani–Glamočani, zbog proširenja javne rasvjete režim saobraćaja mijenja se radnim danima i subotom od 7 do 17 časova.

Na magistralnom putu Podromanija–Sumbulovac izvode se minerski radovi u okviru izgradnje dodatne trake za spora vozila. Povremene potpune obustave traju radnim danima i subotom između 9 i 12 časova, od 10 do 15 minuta.

Na ulazu u Bijeljinu iz pravca Brčkog izmijenjen je režim zbog rekonstrukcije i dogradnje mosta preko Majevičkog kanala. Vozila ukupne mase do 3,5 tone koriste privremenu obilaznicu uz gradilište, a teža vozila preusmjeravaju se na regionalni put kroz Veliku Obarsku. Radovi su i u Patkovači na putu Bijeljina–Zvornik, gdje se grade trotoar, autobusko stajalište i pristupne rampe u zoni osnovne škole. Izmjene postoje i na magistralnim putevima kod Modriče i Bijeljine zbog izgradnje auto-puteva, kao i na pravcu Rača–Bijeljina u rejonu Balatuna i Trnjaka.

Saobraćaj je usporen zbog klizišta na pravcima Kozarac–Vodice, Gradiška–Kozarska Dubica kod ulaza u Orahovu, Bušletić–Zelinja, Ugljevik–Glavičice u mjestu Ugljevik Selo, te Foča–Dobro Polje u Tuhaljima. U Ljubačevu, na regionalnom putu Karanovac–Kneževo, zbog klizišta vozila prolaze jednom trakom u dužini od 40 metara. Sličan režim je u Vijačanima na putu Prnjavor–Ukrina, gdje se jednom trakom vozi u dužini od 50 metara. Zbog oštećenja mosta na magistralnom putu Sastavci–Ustiprača saobraćaj se odvija jednom trakom. Na magistralnom putu Dobro Polje–Miljevina vozila do 3,5 tone prolaze jednom kolovoznom trakom, a teža se preusmjeravaju na alternativne pravce.

U Federaciji BiH za sva vozila obustavljen je saobraćaj na magistralnom putu Jajce–Crna Rijeka u Podmilačju. Vozila se preusmjeravaju preko Mrkonjić Grada. Zbog nastavka izgradnje poddionice auto-puta Nemila–Vranduk zatvorena je dionica Golubinja–Nemila, a saobraćaj je preusmjeren na magistralni put. Na dionici auto-puta Lašva–Kakanj zbog sanacije kolovoza zatvoreno je šest kilometara jedne strane, pa se vozila dvosmjerno usmjeravaju suprotnom stranom. Na auto-putu Sarajevo zapad–Lepenica saobraćaj je preusmjeren u preticajnu traku. Na putu Jablanica–Blidinje dozvoljen je saobraćaj vozilima do 3,5 tone, dok zabrana i dalje važi za teža vozila. Radovi su i na pravcima Bugojno–Novi Travnik preko Rostova i Mostar–Čitluk–brdo Hum, gdje se vozila propuštaju naizmjenično.

Iz AMS-a vozačima savjetuju da brzinu prilagode stanju i uslovima na putu, posebno na dionicama s radovima, odronima i klizištima, prenosi Srna.

Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave je praznik ljubavi prema svome i svijesti o cijeni koju su generacije prije nas platile da bismo danas imali pravo na svoje ime, svoju vjeru, svoje pismo, svoju zemlju i svoju zastavu, istakao je predsjednik Milorad Dodik.

Povodom Dana srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave koji se obilježava danas u Banjaluci, u organizaciji vlada Republike Srpske i Srbije, Dodik je u kolumni za Medijski sistem Republike Srpske – Srna naglasio da 15. septembra treba podići zastavu visoko, ne protiv bilo koga, ne da nekome prijetimo, ne da od nekoga tražimo dozvolu da budemo ono što jesmo, nego zbog nas.

“Zbog onih koji su je nosili preko Kajmakčalana. Zbog onih koji su je sačuvali kada je bilo opasno pokazati je. Zbog onih koji su stvarali Republiku Srpsku. Zbog Srbije koja je danas snažna i sposobna da bude oslonac svom narodu gdje god on živio. I zbog generacija koje dolaze, kojima moramo ostaviti i Srbiju i Republiku Srpsku snažnije nego što smo ih naslijedili”, naveo je Dodik u kolumni koju Srna prenosi u cijelosti:

Postoje dani koje obilježavamo zato što ih je kalendar odredio i postoje dani koji nas podsjete zašto smo opstali. Petnaesti septembar pripada ovim drugim.

Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave nije praznik jednog datuma. To je praznik svega što smo kao narod morali da preživimo da bismo danas mogli slobodno da podignemo svoju trobojku i da je niko ne sklanja. Jer srpska zastava nikada nije bila samo komad platna. U njoj su naši porazi i pobjede, grobovi i krštenja, crkve i ognjišta, oni koji su pod njom ginuli i djeca koja će je nositi kada nas više ne bude.

Kada pogledam crveno, plavo i bijelo, ne vidim tri boje. Vidim vijekove. Vidim Kosovo. Vidim Solunski front. Vidim stradanja i ustanke. Vidim Koridor. Vidim Republiku Srpsku. Vidim narod koji je mnogo puta u istoriji ostajao bez svega, ali nikada nije pristao da ostane bez sebe. U tome i jeste veličina 15. septembra.

Tog dana 1918. godine srpski vojnik nije pitao ko će mu od velikih sila dati saglasnost da bude slobodan. Poslije Albanije, Krfa, gladi, bolesti i smrti krenuo je kući. Imao je iznošenu uniformu, pušku, sjećanje na mrtve saborce i jednu ideju koja se pokazala jačom od mnogo moćnijih carstava – da Srbija mora biti slobodna.
I vratio se.

Zato ovaj praznik nije praznik mržnje prema drugome. Nama tuđa mržnja nije potrebna da bismo znali ko smo. To je praznik ljubavi prema svome i svijesti o cijeni koju su generacije prije nas platile da bismo danas imali pravo na svoje ime, svoju vjeru, svoje pismo, svoju zemlju i svoju zastavu.

Mijenjale su se imperije. Mijenjale su se države. Povlačene su granice. Nastajale su i nestajale ideologije. Srpski narod je ostajao. Ostajala je svijest ko smo, kojim jezikom govorimo, kojoj tradiciji pripadamo i šta za nas znači sloboda. I zato je možda upravo Drina najbolji dokaz koliko administrativne granice mogu biti nemoćne pred životom jednog naroda.

Drina jeste administrativna granica. Ali ona nikada nije uspjela da bude granica između brata i brata, iste krsne slave, istog jezika, istih pjesama, iste crkve, istih porodičnih uspomena i istog osjećaja pripadnosti. Ona nije rez na srpskom nacionalnom biću. Ona je njegova kičma.

Srbija i Republika Srpska upravo zato zajedno obilježavaju 15. septembar. Odluka da se zajednički obilježava Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave donesena je 2020. godine, a Aleksandar Vučić je i kasnije ovaj praznik opisivao kao praznik identiteta i zajedništva Srbije i Srpske. I tu treba biti pošten i zahvalan.

Mnogo toga je kroz istoriju povezivalo Srbiju i Srbe zapadno od Drine, ali je malo perioda u novijoj istoriji u kojima su odnosi Srbije i Republike Srpske bili sadržajniji, neposredniji i prirodniji nego danas. Velika zasluga za to pripada predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću.

Vučić je razumio nešto što nije uvijek bilo podrazumijevano u Beogradu: Republika Srpska nije Srbiji teret, nije neprijatna tema i nije rođak kojeg se sjetimo samo na praznik. Republika Srpska je dio života srpskog naroda. Razumio je i da administrativne granice treba poštovati, ali da one ne moraju biti zidovi.

Postoje putevi. Postoje mostovi. Postoje škole, bolnice, univerziteti, kulturne ustanove, zajednički projekti, ekonomska saradnja, pomoć lokalnim zajednicama, zajednički praznici i, iznad svega, svijest da sa obje strane Drine živi isti narod.

To je način da se granica ne ruši, nego nadraste. Ne neodgovornošću, nego saradnjom. Ne sukobom, nego povezivanjem. Ne tako što ćemo negirati političku realnost, nego tako što ćemo izgraditi veze snažnije od svake administrativne linije. I zato Srbija i Republika Srpska danas, više nego ikada, mogu da dišu zajedno.

Kada je teško Srpskoj, Srbija to osjeća. Kada Srbija jača, Srpska je sigurnija. Kada se u Beogradu razumije Banjaluka i kada se u Banjaluci raduje uspjehu Srbije, tada odnosi više nisu samo protokolarni odnosi dvije vlasti. Oni postaju ono što zapravo jesu – odnos jednog naroda prema samom sebi.

Vučić je u tome imao političku širinu da razumije da nacionalno jedinstvo ne znači ukidanje granica, već ukidanje otuđenosti. To je ogromna razlika. Jer granice su kroz našu istoriju često povlačili drugi. Neke su crtane poslije ratova, neke poslije velikih konferencija, neke u kabinetima daleko od srpskog naroda. Ali postoji nešto mnogo starije i mnogo snažnije od svih ograda koje su kroz vijekove postavljane među Srbima.

Postoji pripadnost. Postoji pamćenje. Postoji jezik. Postoji vjera. Postoji porodica. I postoji zastava.

Zato je trobojka možda najjednostavniji, ali i najsnažniji simbol te veze. Ista je kada je dijete drži u Banjaluci, Beogradu, Trebinju, Novom Sadu, Istočnom Sarajevu, Nišu ili bilo gdje u svijetu gdje žive Srbi. Ona ne pita sa koje si strane Drine.
Ona kaže ko si.

Aleksandar Vučić je 2023. upravo na obilježavanju ovog praznika rekao da srpski narod može živjeti u mnogo zemalja, ali da ima jednu zastavu. To možda najbolje opisuje suštinu politike koja ne traži da bilo ko ruši granice, nego insistira da granice ne mogu da ponište identitet.

Ali patriotizam ne smije završiti podizanjem zastave. Ako djeci ostavimo samo trobojku, a ne ostavimo im zemlju u kojoj žele da žive, nismo završili posao.

Naša generacija više nema zadatak svojih pradjedova da probija Solunski front. Naš front su škole iz kojih izlaze obrazovani ljudi, radna mjesta od kojih porodica može da živi, sela u kojima se ponovo čuje dječija graja, putevi koji nas povezuju i društvo iz kojeg se ne odlazi zato što se mora, nego u koje se ljudi vraćaju zato što žele.

Najglasnija himna nije uvijek ona koju pjevamo. Ponekad je to kuća u kojoj se ponovo upali svjetlo. Najveća pobjeda nije uvijek vojna. Ponekad je to mlad čovjek koji kaže: ostajem ovdje. Naši preci borili su se da nas ima. Na nama je da se izborimo da nas bude više.

Zato 15. septembra treba podići zastavu visoko. Ne protiv bilo koga. Ne da nekome prijetimo. Ne da od nekoga tražimo dozvolu da budemo ono što jesmo. Nego zbog nas.
Zbog onih koji su je nosili preko Kajmakčalana. Zbog onih koji su je sačuvali kada je bilo opasno pokazati je. Zbog onih koji su stvarali Republiku Srpsku. Zbog Srbije koja je danas snažna i sposobna da bude oslonac svom narodu gdje god on živio. I zbog generacija koje dolaze, kojima moramo ostaviti i Srbiju i Republiku Srpsku snažnije nego što smo ih naslijedili.

Jer zastava nije samo znak teritorije. Ona je znak trajanja. Granice su u istoriji crtane i brisane. Carstva su nastajala i nestajala. Moćnici su dolazili i odlazili. A trobojka je ostajala.

I dok god se pod njom prepoznajemo, dok Srbija i Republika Srpska razumiju jedna drugu i dok znamo da sloboda jednog dijela našeg naroda daje snagu drugom – nijedna administrativna granica neće biti jača od onoga što nas povezuje.

Živjela Srbija. Živjela Republika Srpska.

Milorad Dodik obratio se javnosti nakon vojne vježbe i čestitao svima koji su učestvovali u prikazu moći koji je, kako je rekao, bio impresivan, prenosi RTRS.

„Srbija i srpski narod mogu biti zadovoljni jer je ovaj aspekt razvoja, vojni, na najvišem nivou“, izjavio je Dodik.

Novinarima je nakon vježbe rekao da je impresioniran. „Mi smo, nažalost, ostali bez svoje vojske. Vojska u BiH gotovo ničemu ne služi, osim što potroši stotine miliona KM na nešto od čega nema suštinske koristi. Zahvaljujući predsjedniku Vučiću, Republika Srpska je prisustvovala ovoj vojnoj vježbi. Moje impresije su fenomenalne. U odnosu na prošlu godinu vidi se ogroman napredak. To je bilo moguće zato što je Srbija ekonomski napredovala.“

Istakao je da se vidi dominantan trend digitalizacije cjelokupnih aktivnosti i što manje izloženosti ljudi.

„Mi ovo doživljavamo emotivno, ovo je kao naša vojska. I ja ovo gledam kao svoj uspjeh. Strategija Srbije jeste da brani srpski narod i srpsku državu i, u tom pogledu, Srbija je samo jačala. Srbija ide pravim putem. Zahvalan sam predsjedniku Vučiću“, naveo je Dodik.

Na vojnoj vježbi s bojevim gađanjima „Pobjednik 2026“, održanoj na privremenom vojnom poligonu Pešter u Srbiji, predstavljen je veliki broj novih i modernizovanih sredstava kojima je opremljena Vojska Srbije. Angažovano je više od 2.000 pripadnika Vojske Srbije i više od 500 ključnih sredstava ratne tehnike.

Vršilac dužnosti direktora Puteva Republike Srpske Miroslav Janković na Instagramu je objavio video u kojem je detaljno opisao kuda će ići nova saobraćajnica koja treba da poveže Čelinac s banjalučkim naseljem Česma i novoizgrađenim mostom preko Vrbasa, prenosi ATV.

Dionica obuhvata već izgrađeni most u Česmi, a zatim se nastavlja kroz ulicu Petra Velikog, gdje je predviđena kružna raskrsnica. „Nakon nje, saobraćajnica se nastavlja u kontinuitetu preko nasipa na desnoj obali Vrbanje, zatim preko novog mosta preko rijeke Vrbanje te dalje poljem do ukrštanja sa ulicom Vladislava Skarića“, rekao je Janković. Istakao je da je riječ o još jednoj gradskoj saobraćajnici koja trenutno nema kapacitet da primi sav saobraćaj.

Trasa zatim ide pozadinom parcela neposredno iza industrijske zone Incela i izlazi na lokaciju između pekare Biser i spoja s magistralnim putem M4 prema Rebrovcu, Čelincu i Kotor Varošu, između pekare Biser i Srpske pravoslavne crkve. „I tu planiramo da uradimo kružnu raskrsnicu. Predstoji nam izrada urbanističko-tehničkih uslova, plana parcelacije, a kako bismo mogli rješavati imovinske odnose, izradu glavnog projekta, i da bismo pristupili građevinskim radovima“, naveo je.

U najboljem slučaju radovi bi mogli početi za 12 do 18 mjeseci. „Finansijska sredstva smo djelimično obezbijedili, a kad dođu radovi, ona će biti potpuno obezbijeđena za izgradnju ovog dijela zaobilaznice. Kada je riječ o kapacitetu zaobilaznice, računska brzina je 80 km/h, sa dvije saobraćajne trake po tri metra i dvije pješačke staze po jedan i po metar“, kazao je Janković. Ukupna širina saobraćajnice bila bi devet metara, kako je predviđeno idejnim rješenjem.

„Ova trasa je usvojena nakon izrade četiri idejna rješenja i pokazala se kao najpovoljnija, tj. zahtijevala bi najmanje rješavanja imovinsko-pravnih odnosa, odnosno ne bi se uklanjao nijedan objekata na postojećoj i na novoj dionici“, istakao je.

Velika je poruka što smo svi mi danas ovdje iz Republike Srpske i što smo i što smo dio vojne vježbe, odnosno što predstavljamo dio snage srpskog naroda, istakao je predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske Nenad Stevandić, nakon vojne vježbe sa bojevim gađanjima “Pobjednik 2026”, koja se održala na privremenom vojnom poligonu Pešter u Srbiji.

– Ono što je Vojska Srbije danas pokazala, odnosno tu vrstu operativnosti, koordinacije i brzine od tenkova, minobacača i raketa, do aviona, helikoptera i dronova predstavlja najsavremenije dostignuće vojne revolucije. Isto tako, vidljiv je i odnos koordinacije prema digitalnoj armiji. Ovo je poruka da se vojna neutralnost mora braniti i da ovakva snaga odvraća svakog neprijatelja – dodao je Stevandić.

Поносни смо на снагу Србије и заједништво са Републиком Српском. Наше јединство одвраћа непријатеље, а наш народ чини срећним и перспективним. https://t.co/MVavxY91fG

— Ненад Стевандић (@nenad_stevandic) September 13, 2026

RTRS podsjeća da je, na vojnoj vježbi sa bojevim gađanjima “Pobjednik 2026”, koja se održala na privremenom vojnom poligonu Pešter u Srbiji, predstavljen veliki broj novih i modernizovanih sredstava kojima je opremljena Vojska Srbije. Angažovano je više od 2.000 pripadnika Vojske Srbije i više od 500 ključnih sredstava ratne tehnike.

Progon 150.000 Srba iz 13 zapadnokrajiških opština i više od 2.000 ubijenih, koji se desio prije 31 godine, predsjednik Saveza Srba iz regiona Miodrag Linta ocijenio je kao veliki zločin i jednu od najvećih katastrofa srpskog naroda devedesetih.

Po razmjerama i posljedicama, naveo je, taj zločin jednako je tragičan kao i onaj nad Srbima iz Gornje Krajine u akciji „Oluja“.

„U zločinačkim akcijama hrvatskih i muslimanskih snaga Maestral, Sana 95 i Јužni potez od 12. septembra do 10. oktobra 1995. godine srpski narod je doživio etničko čišćenje i masovne zločine na području 11 zapadnokrajiških opština Šipovo, Drvar, Donji Vakuf, Јajce, Petrovac, Ključ, Krupa na Uni, Ripač, Kupres, Mrkonjić Grad i Sanski Most“, podsjetio je Linta, javlja RTRS.

Krajem jula 1995. hrvatske snage su u akciji „Ljeto 95“ zauzele Grahovo i Glamoč, a srpski narod je i tamo doživio stradanje i progon, saopštio je Savez Srba iz regiona.

„Na području zapadne Krajine registrovano je 13 logora i 21 masovna grobnica od koje su najveće u Mrkonjić Gradu, gdje je ubijen 181 srpski borac i civil i u mjestu Kamen kod Glamoča, gdje je ubijeno 108 srpskih boraca i civil“, istakao je Linta.

Jedan od najtežih zločina, dodao je, desio se 13. septembra 1995. u Bravnicama kod Jajca, kada su pripadnici Hrvatske vojske ubili 81 srpskog civila, uglavnom žena, djece i staraca.

„Tragična je činjenica da niko nije odgovorao za masovne i svirepe zločine nad Srbima u 13 zapadnokrajiških opština, iako su poznati nalogodavci i počinici“, poručio je.

Tokom i nakon agresije, prema njegovim riječima, izvršena je organizovana pljačka srpskih kuća, stanova, škola i fabrika i sistematsko uništavanje imovine i komunalne infrastrukture.

Linta je ocijenio da Tužilaštvo za ratne zločine Srbije ima obavezu da pokrene istrage i, gdje postoje dokazi, podigne optužnice. Srbija, dodao je, mora sistematski da se bori za istinu o stradanju Srba i da osnuje Memorijalni centar srpskih žrtava na prostoru bivše Jugoslavije, kako bi se sačuvalo sjećanje na ubijene i prognane i to stradanje predstavilo domaćoj i međunarodnoj javnosti.

Vlada Srbije, smatra, treba još više da pomogne preostalim Srbima u zapadnoj Krajini, koji su u teškoj situaciji.

„Potrebno je preduzeti konkretne mjere i aktivnosti vezano za obnovu putne infrastrukture i kuća, rješavanje pitanja struje i vode, poboljšanje zdravstvene zaštite, obezbeđivanje školovanja srpske djece na srpskom jeziku i projekte u oblasti poljoprivrede, stočarstva, zanatstva i otvaranje malih pogona“, zaključio je Linta.

Kod spomenika poginulim borcima i civilnim žrtvama rata iz Donjeg Vakufa-Srbobrana, podignutom u porti manastira Glogovac kod Šipova, položeni su vijenci i cvijeće povodom obilježavanja 31 godine od egzodusa i stradanja Srba iz Donjeg Vakufa.

Vijenac su položili predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske Nenad Stevandić, ministar pravde Srpske Goran Selak, izaslanik predsjednika Republike Srpske Nemanja Davidović, senator Republike Srpske Aleksandar Vulin.

Vijenac i cvijeće položili su i predsjednik Republičke organizacije porodica zarobljenih, poginulih boraca i nestalih civila Isidora Graorac, predstavnici Trećeg pješadijskog /Republika Srpska/ puka, članovi Udruženja građana “26. mart” Donji Vakuf-Srbobran, predstavnici lokalnih zajednica i opštinskih boračkih organizacija.

Polaganju vijenaca prethodio je parastos poginulim srpskim borcima i ubijenim civilima, koji je služen u manastiru Glogovac.

Obraćajući se prisutnima, predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske Nenad Stevandić rekao je da Srbe najviše pritiska osjećaj nepravde, jer im je, kako je naveo, namijenjeno da ih u budućnosti “sačekaju, rastjeraju ili pobiju”.

“Đavolska istorija smatra da djeca iz Bravnica nisu djeca i da ogromna većina protjeranih i ubijenih nisu ni ljudi ni brojevi, da za njih niko ne treba da odgovara, dok svaki drugi događaj treba uveličati i Srbima dati prefiks za optužbu”, istakao je Stevandić.

On je poručio da niko bolje od Republike Srpske ne razumije da je spas srpskog naroda u jedinstvu, te da Srbi iz Srbobrana, razasuti po Americi, Evropi, Srbiji, Vojvodini, Banjaluci, Gradišci i Bijeljini, predstavljaju žive nosioce te ideje.

“Ako svoju djecu naučimo jedinstvu i poštovanju, naša djeca će pobijediti”, kazao je Stevandić, dodajući da će buduće generacije zajedno ustati kad god Srbin bilo gdje bude zlostavljan.

Stevandić je naglasio da je Republika Srpska “jedini dobitak srpstva u posljednjih 300 godina” i jedina koja je s ove strane Drine u tom periodu krvlju i suzama stvarala državu.

Hrvatske snage su tokom protjerivanja Srba iz Donjeg Vakufa 13. septembra 1995. godine u Bravnicama ubile 81 srpskog civila, među kojima i osmoro djece mlađe od 12 godina.

O monstruoznosti zločina govori i činjenica da je među ubijenom djecom najmlađe imalo tek dvije godine.

Nakon što su pripadnici Hrvatske vojske napali Donji Vakuf, srpsko stanovništvo s tog područja, među kojima je bilo najviše žena, djece i staraca, krenulo je u bijeg ka Jajcu i Banjaluci, ali su kolonu sačekali u zasjedi i počeli nemilosrdno ubijati.

Radilo se o nenaoružanim i potpuno zatečenim civilima koji nisu pružali nikakav otpor.

Prema iskazima svjedoka, samo u jednom autobusu, usred vatre koju su otvorili pripadnici Hrvatske vojske, ubijeno je i ranjeno više od polovine putnika, da bi taj isti autobus sa žrtvama potom gađali zoljom i zapalili s preostalim ranjenima i mrtvima.

Republički centar za istraživanje ratnih zločina iz Banjaluke predao je Tužilaštvu BiH prijavu u kojoj se poimenice sumnjiče nekadašnji ministar odbrane Hrvatske Damir Krstičević i oficiri Tihomir Blaškić, Stanko Sopta, Mario Petrović, te nekolicina hrvatskih vojnika koji su učestvovali u akciji “Maestral”, tokom koje se odigralo ovo krvoproliće.

Prema navodima svjedoka, žrtve su odnošene sa mjesta zločina i sahranjivane u više grobnica, od kojih je otkrivena samo jedna – u mjestu Carevo Polje.

Nepoznata lica su uvijek prekopavala grobnice sa srpskim žrtvama i premještali ih na druge lokacije, sa ciljem uništavanja dokaza.

Za ovaj zločin do danas niko nije odgovarao.

Najveći broj od 9.000 Srba koji su prije 31 godine napustili ognjišta na području Donjeg Vakufa novi dom pronašao je na području Gradiške.

Predsjednik Vlade Republike Srpske Savo Minić poručio je da je krajnje vrijeme da pravda za srpske žrtve prestane biti pitanje sarajevske politike i od pravosudnih institucija zatražio da konačno utvrde sve činjenice i odgovornost za zločin nad Srbima u selu Bravnice kod Јajca.

Minić je podsjetio da 31 godinu porodice 81 srpskog civila ubijenog u Bravnicama, među kojima je bilo i osmoro djece, čekaju odgovore.

– Od pravosudnih institucija zahtijevamo da konačno utvrde sve činjenice i odgovornost za ovaj zločin. Nastavićemo insistirati i istrajati u borbi za istinu, pravdu i dostojanstvo svake žrtve – napisao je Minić na društvenoj mreži Iks.

Крајње је вријеме да правда за српске жртве престане бити питање политике. Тридесет једну годину породице 81 српског цивила убијеног у Бравницама, међу којима је било и осморо дјеце, чекају одговоре.
Од правосудних институција захтијевамо да коначно утврде све чињенице и одговорност за овај злочин.
Наставићемо инсистирати и истрајати у борби за истину, правду и достојанство сваке жртве.

— Саво Минић (@minic_savo) September 12, 2026

Puna 31 godina navršiće se sutra od ratnog zločina nad srpskim civilima u selu Bravnice kod Јajca kojeg su počinile jedinice Hrvatske vojske koje su ubile više od 80 Srba, od tri do 91 godine, piše RTRS.

Godišnjica egzodusa oko 9.000 Srba iz Donjeg Vakufa, nekada Srbobrana, i okolnih mjesta jedan je od najtežih i najbolnijih trenutaka našeg naroda sa ovog područja koji uvijek otvara stare rane, ali i podsjeća na njihovu snagu da, uprkos svemu, nastave život dalje, istakao je predsjednik Milorad Dodik.

“Niko ko nije bio dio izbjegličke kolone ne može u potpunosti razumjeti težinu trenutka kada čovjek shvati da više ne može ostati na svom kućnom pragu. Sudionici izbjegličkih kolona i dan danas vrijeme dijele na ‘prije’ i ‘poslije’ egzodusa, jer to nije obična kolona, već kolona majki i očeva, djece i staraca, porodica koje su preko noći morale ostaviti ono što se ne može ponijeti sa sobom – svoje domove, ognjišta i grobove predaka”, izjavio je predsjednik Dodik za Srnu povodom 31 godine od egzodusa srpskog naroda iz Srbobrana i stradanja srpskih civila koje će biti obilježeno danas u manastiru Glogovac kod Šipova.

Dodik je rekao da su iza tih ljudi ostajala vrata doma koja su posljednji put zaključali, kapija na dvorištu koju su posljednji put zatvorili, ulice kojima su posljednji put prošli, crkve, grobovi, a ispred njih je bilo samo jedno – neizvjesnost i put u nepoznato.

“Zato danas ne može se govoriti o datumu, jer godišnjica egzodusa nije samo datum, to je sudbina hiljada ljudi koja ih prati cijeli život i sa kojom nauče da žive, jer su nedužni morali da odu sa kućnog praga. Uprkos toj patnji, ti ljudi nastavili su život dostojanstveno i snažno ne zaboravljajući nikada na težinu posljednjeg koraka kojim su napustili kućni prag, na jačinu zvuka posljednjeg zatvaranja kapije vjekovnog ognjišta, na zadnji prolazak ulicom svog djetinjstva…”, rekao je Dodik.

On je naglasio da sjećanje na Srbobran i 31 godinu kasnije boli isto kao i prvog dana. “Ti ljudi otišli su u izbjegličkoj koloni pred najezdom muslimansko-hrvatskih jedinica, napustivši toplinu svoga doma i noseći sa sobom samo uspomene i prtljag pun nade da će se jednom vratiti tamo gdje im je srce ostalo”, rekao je Dodik.

To je trenutak, istakao je, kada se čovjek suoči sa potpunom prazninom, kada shvati da je ponio samo sebe, dok je sve što je imao, materijalno i nematerijalno, ostalo neprijatelju, vremenu i sjećanju.

“Odlazak u nepoznato, ne svojom voljom, trenutak je kada ti se nasilno oduzme prošlost, kada cijeli dotadašnji život nosiš samo u sjećanju, a budućnost ti se čini kao hladan i prazan hodnik do nekog novog grada i novog doma. Ta duga, izbjeglička kolona iz Srbobrana, u kojoj je svako bio sa svojim mislima, stigla je do Gradiške koja im je u tim teškim danima širom otvorila vrata. Mnogi su tu i ostali, a neki su išli dalje i svoje novo utočište i novi dom našli u drugim gradovima i opštinama Republike Srpske, Srbije ili negdje u svijetu, ali Srbobran i dalje živi u njima”, naveo je Dodik.

Dodik je naglasio da sve Srbe iz Srbobrana to sjećanje drži ponosnim, dostojanstvenim i uspravnim što potvrđuje i njihovo redovno okupljanje na veliki pravoslavni praznik Veliku Gospojinu, slavu njihovog hrama, te na taj način čuvaju vezu sa svojim gradom.

“U proteklom Odbrambeno-otadžbinskom ratu veliki broj našeg naroda preživio je egzoduse i etnička čišćenja. Zlikovci su im posijekli korijenje, ali nisu uspjeli da nas iskorijene, da nas unište i izbrišu naše bitisanje. Iako je bolan ratni period iza nas, sagrađen je novi dom i započet novi život među svojim narodom u svojoj Republici Srpskoj.

Ali ono što nikada ne smijemo sebi dozvoliti jeste da vrijeme izbriše ono što se dogodilo zbog istine i zbog onih koji su prošli put izbjeglištva. To je bol koja ne prestaje, jer možete promijeniti mjesta na kojima živite, možete izgraditi nove kuće, početi nove živote, ali čovjek svoje ognjište nosi u sebi. I zato danas Srbobran nije ime jednog mjesta, već uspomena, rana i dio života hiljada ljudi koji su morali otići”, naglasio je Dodik.

On je rekao da je obaveza svih nas da pamtimo, da prenosimo svojim potomcima odakle su njihovi roditelji i djedovi krenuli, da znaju šta znači izgubiti dom i da nikada ne zaborave svoje korijene.

Dodik je naglasio da sjećanje na egzodus srbobranskih Srba i te tužne dane ne može proći a da se ne sjetimo i nekažnjenog zločina u Bravnicama kod Jajca, u kojem su pripadnici hrvatske vojske 13. septembra 1995. godine u napadu na izbjegličku kolonu koja se kretala prema Banjaluci ubili 81 srpskog civila, među kojima je osmoro djece mlađe od 12 godina, a jedno je čak imalo samo dvije godine.

“Tuga za svojim domom je ogromna, ali živ čovjek će nastaviti dalje i boriti se i zato je ovaj zločin mnogo veća rana, koja nikada neće i ne može da zaraste. Napad na izbjegličku kolonu samo potvrđuje o kakvim monstrumima je riječ. To su njeljudi spremni da napadnu goloruki narod, civile, majke sa djecom u naručju, starce. I što je najtužnije za ovaj zločin nikada niko nije odgovarao”, naglasio je Dodik.

Zato, poručio je, nikada više sebi ne smijemo dozvoliti zaborav, jer je to najmanje što možemo učiniti za naše žrtve i svaki dan je dan kada se moramo sjećati onih koji su stradali, koji su prognani, koji su nestali…

“NJima dugujemo poštovanje, istinu i sjećanje, koje treba da bude opomena da nijedno dijete više ne smije koračati u izbjegličkoj koloni, da nijedna majka više ne treba da strepi za svoju djecu pred zlikovcima, da nijedan čovjek ne treba nasilno da napušta svoj dom sa strahom u srcu.

Zato danas stojimo uspravne glave, ponosno i dostojanstveno da bismo pamtili i sačuvali istinu, jer narod koji zaboravi svoje žrtve izgubio je dio sebe, a narod koji pamti čuva svoje dostojanstvo i svoju Republiku Srpsku, koja je jedini garant našeg opstanka na ovim prostorima”, zaključio je Dodik.

Predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske dr Nenad Stevandić prisustvovao je danas u Gradišci Memorijalnoj akademiji “Krvavi put progona – narod koji nije pokleknuo”, organizovanoj povodom 31 godine od egzodusa Srba iz Donjeg Vakufa i zločina počinjenog nad civilima ovog kraja u Bravnicama kod Jajca.

Akademiji su, pored Stevandića, prisustvovali gradonačelnik Gradiške Zoran Adžić, predsjednik Predsjedništva Boračke organizacije Republike Srpske Milovan Gagić, predstavnici Srpske pravoslavne crkve, kao i brojni građani.

Stevandić je naglasio da se kroz rad ovog udruženja i memorijalnu akademiju vodi borba protiv malodušnosti i zaboravljanja onoga što Srbe treba da čuva u neizvjesnoj budućnosti.

On je istakao da Srbi, snimajući filmove o svojim herojima i žrtvama i družeći se sa njihovim porodicama, pokazuju da nijesu zaboravili nijednu žrtvu koja je pala za Republiku Srpsku, kao ni tešku sudbinu ljudi koji su morali da napuste svoje domove.

Stevandić je poručio da je Republika Srpska, uz jedinstvo svog naroda, jača od svih svojih neprijatelja.

Zavičajno udruženje “Srba Donjovakufljana” posthumno je dodijelilo priznanje Aleksandru Kisinu, dok je priznanje uručeno i načelniku Štaba 19. srbobranske brigade Draganu Radoviću.