Poglavar SPC se u poslanici osvrnuo na situaciju na Kosovu i Metohiji i ukazao da se Crkva divi junaštvu, strpljenju i trpljenju srpskog naroda u južnoj pokrajini države. Poručuje da je srpski narod već četvrt veka najugroženiji i najnezaštićeniji narod na evropskom kontinentu.
Pomolio se da Bog daruje mir u cijelom svijetu naglašavajući svetske sukobe u kojima umiru i djeca. Istakao je da je najveći blagoslov u 2025. godini prestojeća proslava 850-godišnjice Svetog Save.
Božićnu poslanicu prenosimo u cijelosti:
Po milosti Božjoj pravoslavni Arhiepiskop pećki, Mitropolit beogradsko-karlovački i Patrijarh srpski, sa svim arhijerejima Srpske pravoslavne crkve – sveštenstvu, monaštvu i svim sinovima i kćerima naše svete crkve: blagodat, milost i mir od Boga Oca, i Gospoda našega Isusa Hrista, i Duha Svetoga, uz sveradosni božićni pozdrav:
Mir Božiji – Hristos se rodi!
Draga naša djeco duhovna,
Danas, sabrani na svetoj Liturgiji, proslavljamo Rođenje Gospoda Boga i Spasa našega Isusa Hrista, Onoga Koji je “radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa, ovaplotio se od Duha Svetoga i Marije Djeve i postao čovek”. U radosti duhovnoj proslavljamo Događaj koji je toliko velik da je podijelio istoriju ljudskog roda na dva dijela! Ovaj Događaj sveti Maksim Ispovednik naziva ciljem tvoračkog čina Božjeg, – Tajnom Hristovom, sjedinjenjem Boga i tvorevine u Ličnosti Sina Božjeg Koji je postao čovjek, – što možemo razumijeti jedino ako imamo u vidu da stvoreni svet ne može postojati vječno bez jedinstva sa Bogom Tvorcem. Zašto? Prije svega zato što je, po riječima svetog Atanasija Velikog, priroda tvorevine – nekadašnje nebiće, odnosno što je ona smrtna. Da bi stvorena priroda prevazišla smrt i postojala večno, mora da bude u zajednici sa samim Izvorom života, sa Trojičnim Bogom, Јedinim po prirodi Večnim i Nestvorenim.
U tu zajednicu smo svi mi ljudi, jednom i za svagda, uvedeni kada je, pre dvadeset stoleća, blagovoljenjem Boga Oca i sadejstvom Duha Svetoga, Sin Božji Јedinorodni sišao u istoriju ljudsku, u “dolinu plača”, da bi se, u krajnjem smirenju, očovečio i u maloj Vitlejemskoj pećini rodio kao Dijete. Priklonivši nebesa zemlji, podario nam je neraskidivu zajednicu sa Bogom. Bespočetni, besmrtni i savršeni Bog unižava Sebe i poistovećuje se sa nama, sa Svojom tvorevinom, i primajući ono što je neuporedivo manje od Njega daruje nam ono što je neuporedivo uzvišenije i savršenije od nas. Nadumna ljubav Božja, promišljajući o večnom čovekovom naznačenju, po blagovoljenju Svete Trojice htjela je da stvoreni svet bude iscijeljen i spasen u Bogočoveku Hristu. O dubino bogatstva i premudrosti Božje! Večnost je zagrlila prolazno, nestvoreno se neraskidivo sjedinilo sa stvorenim, besmrtnost je iscelila smrtno. Јednom rječju, Bog je postao čovek da bi čovjek bio obožen, da bi postao bogočovjek po blagodati.
Svako od nas, braćo i sestre, neka danas svoje srce zagrije plamenom koji je grejao novorođenog Bogomladenca, a od svoga doma, radošću porodičnog okupljanja, načini Vitlejemsku pećinu! Istovremeno mi, koji praznujemo u miru, ne smijemo zaboraviti one koji stradaju, tuguju i ove dane radosti provode prognani iz svojih domova, ponavljajući tako sudbinu Bogomladenca Hrista, već u najranijem detinjstvu prognanika, koji je, zajedno sa Svojom Presvetom i Prečistom Majkom i pravednim Јosifom Obručnikom, morao da biježi u Egipat pred tiraninom Irodom.
Isti taj Bogomladenac i danas, ne samo metaforički nego i stvarno, bivajući nosilac pune ljudske prirode, dijeli izgnanstvo, tugu i stradanje svih nevoljnika na zemaljskoj kugli. Vidimo kako u mnogim krajevima sveta majke i očevi, sa dečicom u naručju, bežeći od savremenih Iroda, doživljavaju i u 21. vijeku sudbinu vitlejemske djece iz vremena Rođenja Hristova. U krajevima u kojima je Hristos rođen i sada se čuje “plač i ridanje i naricanje mnogo” (Mat. 2, 18). Tamo, kao i u susjednim zemljama, Siriji i Libanu, broj ljudskih žrtava nemilice se umnožava, dok je broj ubijene djece, što je najstrašnije, mnogostruko prevazišao broj djece postradale od Irodovih ruku. Sa molitvenim vapajima Bogu da daruje mir cijelome svijetu, gledamo i na strašni sukob jednokrvne i jednovjerne braće u Ukrajini i Rusiji, koji, na veliku žalost svih nas, već ulazi u četvrtu godinu.
Molitveno vapijemo Bogu da i nevino stradale u padu nadstrešnice na novosadskoj željezničkoj stanici privije u naručje Svoje. Gledamo u svoja srca, i gledamo se međusobno, moleći se Gospodu da nam podari snage da iz toga tragičnog događaja, ali i iz drugih pomenutih i nepomenutih zbivanja u zemlji i svijetu, stalno izvlačimo opominjuću pouku o tome da jedni prema drugima moramo biti braća, biti ljudi, ohristovljeni, iskreni, suštinski dobri.
Osećamo očinsku potrebu da i ovog Božića svoj saborni glas uputimo prije svega našoj duhovnoj djeci na Kosovu i Metohiji, ali i svima do kojih stiže apel Crkve Svetosavske. Srpski narod je u ovoj svojoj vjekovnoj postojbini već četvrt veka najugroženiji i najnezaštićeniji narod na evropskom kontinentu. Izložen pritiscima, hapšenjima, nasilnom otimanju opštinskih samouprava, gašenju lokalnih zdravstvenih službi, otimanju zemljišta i druge privatne imovine, rušenju grobalja i spomenika kulture, neprestano biva zastrašivan i proganjan. Mi vas, braćo i sestre naše na Kosovu i u Metohiji, gledamo sa ljubavlju, poštovanjem i zahvalnošću. Divimo se vašoj vjeri, vašem junaštvu, vašem strpljenju i trpljenju. Kao što vjerujemo rečima Gospodnjim da su “blaženi gladni i žedni pravde jer će se nasititi” isto tako verujemo da će svanuti dan kada će i za vas i za vasceli naš narod zasjati Sunce pravde, Hristos Bog naš, i da ćete se i vi nasititi pravde Njegove.
Najveći blagoslov u godini koja započinje donosi nam proslava 850-godišnjice od rođenja najznačajnije ličnosti u istoriji našeg naroda – Svetog Save. Ovom prilikom, duboko zabrinuti zbog sadašnjih dešavanja u našem narodu, želimo da ukažemo na dve činjenice iz njegovog života, moleći se da u znaku pouke koja iz njih izvire protekne godina koja je pred nama.
Prvo, svojim odlaskom u Svetu Goru, mladi Rastko je, poput mladića iz jevanđelske priče koji je uputio Hristu najradikalnije pitanje: Učitelju dobri, šta da učinim da zadobijem život vječni?, potvrdio činjenicu da je mladost gladna i žedna vječnosti, odnosno: punoće, istine, pravde, dobrote, ljubavi, ljepote, uopšte smisla. Međutim, za razliku od pomenutog mladića, Sveti Sava je dobrovoljno i radosno pošao za Hristom. Na njegovom primeru, kao i na primeru mnogih mladih ljudi kroz istoriju, vidimo da nije dovoljna samo blagoslovena glad i žeđ za smislom. Potreban je preobražaj, izlaženje iz sebe, život u vrlini, život po Јevanđelju Hristovom, po Reči Njegovoj. Potreban je podvig ljubavi prema Bogu, ali i prema svakom čoveku kao svom večnom bratu. A ta ljubav je u slušanju, razumijevanju, zagrljaju i prihvatanju drugog kao bližnjeg; u praštanju, saosećanju, milosrđu, žrtvi, u svakoj hristopodobnoj vrlini. Sve su to dela ljubavi koje je sveti Sava, naš Prosvetitelj i Učitelj zauvek, pošavši za Hristom, preobražen i osvećen blagodaću Duha Svetoga, činio i projavljivao.
Upravo zato što je bio Bogom preobražen i prosvećen, kao svetitelj Božji, postao je uzor i primer svima, pa čak i svome rođenom ocu. U svetlu njegovog primera pozvani smo da sa pažnjom osluškujemo mladost, da je poštujemo, čuvamo i osnažujemo u svemu što je dobro i čestito.
U isto vrijeme, naša je obaveza da, osim brige o mladima, rječju i delima ljubavi, čitavim svojim životom, svjedočimo da se punoća za kojom tragaju nalazi u Hristu Gospodu, da je Hristos smisao svega i da, ukoliko Hristos bude na prvom mjestu, sve će doći na svoje mjesto.
Druga činjenica poučna za godinu pred nama jeste izmirenje zavađene braće koje je izvršio Sveti Sava nad moštima njihovog oca, svetog Simeona Mirotočivog, 1207. godine u manastiru Studenici. Za pomirenje nisu bile dovoljne samo njegova molitva i njegov trud, iako ga bez njih ne bi bilo. Neophodno je bilo i da oba brata pruže ruku jedan drugome, da se zagrle i oproste jedan drugome. To je bio jedini pravi, jevanđelski način da se postigne mir među braćom, u državi i u narodu. Sveti Sava, nadahnut Јevanđeljem Hristovim, pokazao je ovim i ostavio nam u amanet obrazac crkvenog miriteljskog postupanja.
Crkva ne osuđuje, ne dijeli, ne pravi razliku među braćom, nego nas podsjeća da smo svi jedni drugima potrebni i sve poziva na mir i zajednicu ljubavi. Ne zaboravimo da mnoštvo nesreća, sukoba i ratova započinju dehumanizacijom bližnjeg, potiranjem ljudskosti drugog ljudskog bića. Zato je od presudne važnosti da svi, koliko nas ima, prestanemo da koristimo rečnik u kome se drugi prvo naziva strancem, zatim protivnikom, onda neprijateljem i, na samom kraju, neljudskim bićem. Setimo se kobnih posledica takvih postupaka u istoriji ljudskog roda, koji su, na žalost, mnogobrojni! Sjetimo se naše prošlosti i podela od kojih do danas ne možemo da se oporavimo! Budimo dostojni nasljednici Svetog Save mirotvorca i njegove braće, a ne naslednici Kaina, prvog bratoubice, koji je Samome Gospodu Bogu uputio najstrašnije riječi: “Zar sam ja čuvar brata svojega?” (Post. 4, 9).
Stoga, braćo i sestre, gde god da živimo, premošćujmo međusobne jazove, slušajmo jedni druge, uvažavajmo stavove i mišljenja jedni drugih, pogotovu kada su drugačija od naših! Odustanimo od agresije i nasilja kao načina rešavanja problemâ i nesuglasicâ! Po svaku cenu gradimo mostove razumevanja, ljubavi i mira, iako dobro znamo da graditelji mostova neretko bivaju kamenovani sa obe obale.
U radosti Božića, jedine istinske novine pod Suncem, kada se Bog zauvek izmirio sa čovjekom, zagrlimo Hrista i jedni druge, slavosloveći božićnu himnu:
“Hristos se rađa, slavite!
Evo Hrista sa nebesa – iziđite mu u susret!”
Draga naša djeco duhovna, pravoslavni hrišćani, čeda Srpske Pravoslavne Crkve, u otadžbini i rasijanju, mi, vaši duhovni pastiri, molimo se da se Bogomladenac Hristos useli u srca svih i da se, imajući mir sa Njim, mirimo i “mirbožimo” među sobom, da bismo se, u miru i ljubavi, zajedno s anđelima, jednim ustima i jednim srcem, radovali i pojali:
“Slava na visini Bogu i na zemlji mir, među ljudima dobra volja!”
Mir Božiji – Hristos se rodi!
