Kategorija: Vijesti

Branilac predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika advokat Goran Bubić izjavio je Srni da je odbrana zatražila da sudski postupak protiv predsjednika Srpske počne ispočetka čitanjem optužnice, cijeneći značaj i domašaj načela javnosti koje je ključno za stvaranje povjerenja u čitav pravosudni sistem, pa tako i povjerenja u Sud BiH.

“Odbrani je stalo da se dokazi Tužilaštva BiH, osim pred Sud BiH, iznesu pred sud javnosti”, rekao je Bubić, govoreći o nesaglasnosti odbrane da se već izvedeni dokazi ne izvode ponovo jer je protekao rok od 30 dana od posljednjeg pretresa u procesu protiv predsjednika Srpske i v.d. direktora “Službenog glasnika Srpske” Miloša Lukića pred Sudom BiH “zbog nepoštovanja odluke Kristijana Šmita”.

On je istakao da je u roku ostavljenom od Suda BiH 15. januar obavijestio taj sud da branjenik i odbrana nisu saglasni da se već izvedeni dokazi ne izvode ponovo, već traže da glavni pretres počne iz početka, čitanjem optužnice Tužilaštva BiH od 22. avgusta 2023. godine.

Bubić je istakao da korištenje procesnih prava koja pripadaju branjeniku, prema odredbama Zakona o krivičnom postupku /ZKP/ BiH, kao što je pravo iz člana 251 stav dva, ne treba posebno obrazlagati. Ipak, branilac je Sudu BiH iznio argumentaciju za nesaglasnost odbrane da se već izvedeni dokazi ponovo ne izvode, smatrajući da se razlozi ne odnose samo na zahtjeva koji proizilaze iz načela neposrednosti, koje podržava odredba člana 251 ZKP BiH.

“Odbrana je čvrsto ubijeđena da branjenika, predsjednika Republike Srpske, u ovom krivičnom postupku, pored ostalih procesnih garancija koje proizilaze iz ustavnog i konvencijskog standarda poštenog sudskog postupka, štiti načelo javnosti krivičnog postupka protiv njega. Cijeneći značaj i domašaj načela javnosti, koje je ključno za stvaranje povjerenja u čitav pravosudni sistem, pa tako i povjerenja u Sud BiH, odbrana traži da sudski postupak počne iz početka, čitanjem optužnice”, rekao je Bubić.

Osim načela javnosti, dodao je on, nesaglasnost je i posljedica odbijanja jednog broja dokaza odbrane branjenika od Suda BiH u dosadašnjem toku krivičnog postupka.

“Argumenti odbrane za ovakav stav suštinski su povezani sa dokazima Tužilaštva BiH u ovom krivičnom postupku. Odbrani je stalo da se dokazi Tužilaštva BiH, osim pred Sud BiH, iznesu pred sud javnosti”, naglasio je Bubić.

Prema mišljenju branioca, izvan razumne sumnje se može zaključiti da su Leon Diazovi “akti” čitani pred Sudom BiH, na prijedlog Tužilaštva BiH, dokazi umišljajnog bespravnog i neovlašćenog napada na pravosudni sistem BiH, ovog navodnog španskog advokata, u suštini birokratskog konkvistadora.

“Odbrana želi javnosti predstaviti očigledan sukob interesa ovog `međunarodnog pravnog eksperta`. Koliko je Leon Diazu strana etika svjedoči okolnost da je upravo on bio pravni zastupnik aplikanata u predmetu `Sejdić i Finci protiv BiH`, pred Evropskim sudom za ljudska prava. Kao što je napadao Ustav BiH te 2006. godine, tako ga bez skrupula napada i danas, dijeleći lekcije Sudu BiH naručene od Tužilaštva BiH. Ne više iz sjenke, već otvoreno, naručene pismeno, i date pismeno, `crno na bijelo`”, naglasio je Bubić.

On je istakao da javnost treba da zna da je to apsolutno suprotno misiji posredovanja i koordinacije među stranama, kakva je stvarna, politička i pravna uloga visokog predstavnika i njegovog osoblja u BiH, prema Aneksu 10 /dakako, kada je visoki predstavnik legalno postavljen/.

“Znači da je potvrđeni rušitelj odredaba mirovnog sporazuma /primarno Ustava BiH/ `diplomatski delegiran` da danas bude branitelj mirovnog sporazuma? NJemu ne smeta da juče istu stranku, Bosnu i Hercegovinu, tužuje, a danas je navodno brani, a u suštini ruši. Što je težak prekršaj kodeksa advokatske etike, ako je španski advokat, kako se, između ostalog, predstavlja”, naveo je Bubić.

Isto se, dodao je Bubić, odnosi odnosi i na akte Kristijana Šmita, kao dokaz u optužnici, u kojima tvrdi kako su odluke Ustavnog suda BiH “konačne i obvezujuće”.

“I jesu konačne i obavezujuće. Istina je da su sadašnje teškoće u funkcionisanju Ustavnog suda BiH izazvane izmjenama pravila i personalnim sastavom suda koji su u direktnoj suprotnosti sa sadržajem Ustava BiH. Ali su rješive donošenjem zakona o Ustavnom sudu BiH”, naveo je Bubić.

On smatra da “javnost treba da zna kakav je odnos samog visokog predstavnika prema odlukama Ustavnog suda BiH”.

“Ustav BiH je srušio upravo visoki predstavnik kao lučonoša erozije vladavine prava u BiH, svojom odlukom od 23. marta 2007. godine poništavajući odluku Ustavnog suda BiH, kojom je Ustavni sud dao pravno zaštitu državljanima BiH nakon što su smijenjeni od visokog predstavnika. Ovo petljanje u Ustav BiH je proglašeno ilegalnim i od Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu /predmet `Sejdić i Finci protiv BiH`, tačka 17 odluke/. Zato se racionalno ne može razumjeti kada Tužilaštvo BiH kao dokaz u optužnici nudi pismo gospodina Šmita, samozvanog visokog prdstavnika, kako su odluke Ustavnog suda BiH `konačne i obvezujuće`. Koga ponižavaju ti strani samozvanci? U svakom slučaju ove rušitelje suvereniteta BiH treba predstaviti javnosti u BiH”, istakao je Bubić.

Što se tiče odbijanja izvođenja određenih dokaza, Bubić je rekao da se to se prije svega odnosi na dokaze odbrane koji se tiču pravnog statusa visokog predstavnika u BiH uopšte, kao i statusa samog gospodina Šmita.

“U vezi s navedenim čini se vjerovatnim da je Sud BiH slijedio postupanje Ustavnog suda BiH koji je još prije podizanja optužnice Tužilaštva BiH od 22. avgusta 2023. godine protiv predsjednika Dodika i gospodina /Miloša/ Lukića u predmetu broj: U-27/22 donio odluku 23. marta 2023.godine da `izmjene` Ustava Federacije BiH i Izbornog zakona BiH, koje je svojim odlukama nametnuo Šmit nisu u suprotnosti s Ustavom BiH. U ovom predmetu ocjene ustavnosti niko nije ni postavljao pitanje legitimnosti Šmita /ni podnosioci zahtjeva za ocjenu ustavnosti, niti Ustavni sud/, već je Šmit uzet za visokog predstavnika u BiH `zdravo za gotovo`”, istakao je Bubić.

On je podsjetio da se, polazeći od sadržine Aneksa 10, Republika Srpska preko zaključaka svoga najvišeg, zakonodavog organa, kao nesporno jedna ugovorna strana Aneksa 10, protivila imenovanju visokog predstavnika, ali je Sud BiH odbio da se zaključci Narodne skupštine Republike Srpske od 10. marta 2021. godine pročitaju kao dokaz.

“Ovi zaključci su važni za ocjenu postojanja umišljaja branjenika, imajući u vidu ustavne nadležnosti predsjednika Republike Srpske, uključujući ustavnu obavezu potpisivanja ukaza. Ako predsjednik Dodik slijedi zaključke Narodne skupštine Republike Srpske i potpisuje ukaze `u skladu sa Ustavom Republike Srpske` /što, vjerovali ili ne piše i u činjeničnom opisu optužnice/, onda ne postupa samovoljno i ne može se takvo ponašanje kriminalizovati”, rekao je Bubić.

Branilac predsjednika Srpske je podsjetio da je Ustavni sud BiH ranije zauzeo pravno stanovište da imenovanje visokog predstavnika “potvrđuje Savjet bezbjednosti UN, koji je odobrio i Dejtonski mirovni sporazum” /vidjeti npr. odluku Ustavnog suda BiH broj: AP-953/05 od 8. jula 2006. godine, tačka 46/.

“U pogledu standarda dokazivanja krivice, krivični postupak je najzahtjevniji pravni postupak u kojem ne važe istovrsna pravila dokazivanja i tumačenja kao u drugim pravnim postupcima, uključujući postupak ocjene ustavnosti opštih akata. Zato odbrana čvrsto stoji na stanovištu da pošteno suđenje u ovom krivičnom postupku uključuje tumačenje prava prema standardima krivičnog postupka u kojem se bilo kakva sumnja u pogledu /ne/postojanja određene činjenice, u ovom slučaju nenaimenovanja gospodina Šmita za visokog predstavnika, tumači u korist optuženog /princip in dubio pro reo, član 3 stav 2 ZKP BiH/.

Ovdje nije u pitanju samo sumnja, već utvrđena činjenica da gospodin Šmit nije potvrđen rezolucijom Savjeta bezbjednosti UN kao visoki predstavnik u BiH. Ovo nenaimenovanje gospodiba Šmita je činjenično pitanje i potpuno odvojeno od pravnog pitanja može li prema Aneksu 10 mirovnog sporazuma visoki predstavnik u BiH donositi zakone umjesto Parlamentarne skupštine BiH, ili ne može”, naglasio je Bubić.

On je naveo da odbrana ne zna niti može znati kako će u vezi s navedenom činjenicom nenaimenovanja Šmita postupiti Sud BiH, ali ukazuje da se odbrani trebaju dati mogućnosti da se ta činjenica dokazuje u ovom krivičnom postupku, bez posebnih ograničenja, kako kad su u pitanju materijalni dokazi, tako i subjektivni dokazi.

“Ali, ovo odbrani nije omogućeno u dosadašnjem toku krivičnog postupka”, rekao je Bubić.

On je istakao da u svakom slučaju odbrana koristi priliku da istakne da Sud BiH nije vezan spomenutim prećutnim i nedosljednim stavom Ustavnog suda BiH, već da je vezan praksom Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu /ESLJP/ koji je ranije iznio jasan stav po pitanju naimenovanja visokog predstavnika u BiH.

“U presudi ESLJP `Dušan Berić i drugi protiv BiH` /odluka 36357 i dr. od 26. oktobra 2007. godine/ navode se stavovi OHR-a u ovom predmetu gdje se tvrdi da je OHR sastavni dio misije UN: `Visoki predstavnik tvrdi da je njegov ured formiran i dobio ovlaštenja od raznih međunarodnih instrumenata, uključujući pravno obavezujuće rezolucije Savjeta bezbjednosti UN, te da njegove radnje ne povlače odgovornost bilo koje države…` /tačka 25 odluke/.

S ovim u vezi, ESLJP je zauzeo sledeći stav: `Nakon rata u BiH, Savjet bezbjednosti UN odobrio je uvođenje međunarodnog upravnika za BiH /visoki predstavnik/ od neformalne grupe zemalja koje su aktivno učestvovale u mirovnom procesu /Savjet za sprovođenje mira/ kao mjeru provođenja u skladu s Poglavljem VII Povelje UN /vidjeti rezoluciju 1031 Savjeta bezbjednosti UN, od 15. decembra 1995/…” /tačka 26 odluke/. Dakle, u ovom predmetu ESLJP jeste odbio predstavke proglašavajući njihovu inkopatibilnost ratione personae, ali je istovremeno iznio jasan stav o pravnim uslovima naimenovanja visokog predstavnika u BiH, koji obavezuje pravosudne organe u BiH, jer je BiH članica Savjeta Evrope”, naveo je Bubić.

Isto tako, naglasio je on, u već spomenutoj odluci u predmetu “Sejdić i Finci protiv BiH” ESLJP u posebnoj tački spominje visokog predstavnika u BiH, te nakon pregleda političkog i institucionalnog okvira BiH prema Dejtonskom mirovnom sporazumu ESLJP navodi da je mandat visokog predstavnika podržan od Savjeta bezbjednosti UN kroz Rezoluciju 1031 /1995/.

“Razumno je zaključito da se visoki predstavnik u BiH legitimizuje u okviru međunarodnog prava tako što ga potvrđuje Savjet bezbjednosti UN, saglasno Aneksu 10, što je bila dosadašnja praksa Savjeta bezbjednosti UN zaključno sa Valentinom Inckom, posljednjim legitimnim visokim prestavnikom u BiH”, naveo je Bubić.

On je istakao da je zato odbrana ne bi trebala ograničavati u izvođenju dokaza kao u dosadašnjem toku krivičnog postupka.

“Posebno je to upečatljivo u već opisanoj situaciji kada Tužilaštvo BiH preko dopisivanja sa spomenutim Diazom optužnicu pokušava argumentovati stavovima ovog `međunarodnog pravnog eksperta`. Istovremeno, odbija se prijedlog odbrane da izvede dokaze na istovrsne okolnosti saslušanjem jednog ili dvojice `prijatelja suda`. Iako je ovo prihvaćena praksa Suda BiH u drugim predmetima”, rekao je Bubić.

Prema stavu odbrane, ovim se krši princip jednakosti oružja stranaka u postupku, što je moguće otkloniti ako krivični postupak počinje čitanjem optužnice.

Radnici preduzeća Rudnik i termoelektrana Ugljevik organizovali su proteste zbog nezadovoljstva platama, te katarstrofalnog stanja u preduzeću.

Radnici su blokirali magistralni put Bijeljina – Tuzla.

Izašli su na protest gdje kako kažu traže smjenu uprave RiTE Ugljevik s tim da je zahtjev da generalni direktor Diko Cvijetinović ostane, prenosi RTRS.

Protest je organizovao Sindikat radnike RiTE zbog, kako su naveli, sve težeg stanja u preduzeću.

Mnogi su zabrinuti za sudbinu preduzeća u kojem rade i prehranjuju porodice.

“Čemu sve ovo. Zašto se preduzeće dovelo u ovu situaciju. Zašto nema trećeg bloka, zašto se ne vraća koncesija onome kome pripada. Proizvodimo 20 odsto struje. Hoćemo koncesiju i platu?“, poručio je predsjednik sindikalne organizacije Boban Benović koji je poručio da se problemi pokušavaju fakturisati radnicima koji nisu krivi, prenosi Capital.

Poručio je da je radnicima dosta obećanja i da traže hitne mjere.

Brojnim policijskim agencijama u BiH nedostaju stotine policajaca, podaci su Centra za sigurnosne studije (CSS) BiH.

Prema preliminarnim podacima CSS-a, primjera radi, Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA) nedostaje 140 policijskih službenika, Federalnoj upravi policije (FUP) skoro 250, dok MUP-u Tuzlanskog kantona, koji brine o bezbjednosti građana u najmnogoljudnijem kantonu, nedostaje gotovo 440 policajca.

“Posebno alarmantno je i u Graničnoj policiji BiH kojoj trenutno nedostaje skoro 600 pripadnika, a u narednom periodu taj broj bi se mogao povećati na 900”, navode iz CSS-a.

Kako ističu, proces profesionalizacije policijskaih snaga u BiH započet je neposredno nakon rata, pod pokroviteljstvom UN Misije u BiH, a na osnovu Rezolucije 1035 Savjeta bezbjednosti UN-a.

“Međunarodne policijske snage (IPTF) bile su jedan od važnijih dijelova UNMBIH-a, koje su obavile proces provjere novih policijskih službenika te, uz adekvatne obuke, uglavnom iz oblasti ljudskih prava i demokratizacije, izvršile verifikaciju svih policijskih službenika koji su zasnovali radni odnos u tadašnjim policijskih strukturama. Od tada je prošlo skoro 30 godina, što znači da su naši sugrađani u uniformama, zaduženi za našu sigurnost, zasluženo stekli uslove za penzionisanje. Najveći odliv kadra, koji je uspješno iznio najveći teret izazovnog poratnog i reformskog perioda, očekuje se tokom ove i naredne godine”, navode iz CSS-a.

Drastične promjene
BiH, kako dodaju, nespremno dočekuje takve drastične i možda tektonske promjene, imajući u vidu da je i sadašnja popunjenost policijskih struktura u BiH na nivou od 70 do 80 odsto.

“Čini se da se u našem društvu, posebno njegovom stručnom dijelu te među donosiocima odluka, ne vodi dostatna i konstruktivna rasprava kako navedenu problematiku optimalno riješiti u interesu zaštite i sigurnosti građana. Stanje je ozbiljno i nastavit će se dodatno usložnjavati, obzirom da se i sigurnosni izazovi te prijetnje usložnjavaju i evoluiraju. Istovremeno, ne postoji sluh među donosiocima odluka za konkretne mjere u cilju prevazilaženja imanentnog problema”, poručuju iz CSS-a.

Sposobni, a na bolovanju
Kako ističu, da stvar bude dodatno otežavajuća za funkcionisanje policijskih agencija, donošeni su određeni podzakonski akti bez promišljanja o dugoročnim posljedicama njihove implementacije. Primjer je, naglašavaju, pravilnik o zdravstvenim pregledima, s izuzetno visoko postavljenim kriterijima, dovodeći do toga da se znatan broj objektivno radno sposobnih policijskih službenika slao na bolovanje, stavljajući dodatni pritisak na nedostatne policijske redove.

U cilju prevazilaženja problema nedovoljnog broja policijskih službenika u domaćim agencijama, CSS nudu određene preporuke.

Prva preporuka je da se u budžetima policijskih agencija predvide adekvatna sredstva za kontinuiranu promociju policijskog poziva, koja bi bila usmjerena na mlade osobe. Ovu preporuku bi, dodaju, bilo pohvalno posebno usmjeriti prema ženskoj populaciji u našem društvu.

“Nemaran odnos”
“Druga preporuka, javni konkurs za prijem novih policijskih službenika, prevashodno za pristupni čin policajca, ostaviti otvorenim tokom čitave godine. Uz adekvatnu promociju poziva, implementacija ove preporuke bi mogla dovesti do povećanog interesovanja javnosti, posebno među različitim kategorijama stanovništva. Treća preporuka jeste povećati kapacitete institucija koje su zadužene za policijsku obuku, a koji trenutno nisu adekvatni i dostatni”, kažu iz CSS-a BiH

Neblagovremen i nemaran odnos u proteklom periodu, a koji se odnosi na konkurse i obuku pripadnika, dodaju iz CSS-a, doveo je do trenutnog debalansa u slaboj popunjenosti većine policijskih struktura.

“Prijedlozi, da se povećaju godine starosti za penzionisanje policijskih službenika ili omogućavanje angažmana penzionisanih osoba na stručnim i kompleksnim poslovima, koji zahtijevaju višegodišnje iskustvo (poput službenika na graničnim prelazima), a ne u tolikoj mjeri fizičku spremost, možda bi pomogli u prevazilaženju tranzicionog perioda. Za prijem policijskih službenika na državnom nivou (SIPA, GP BiH ili DKPT BiH) previđena je jednogodišnja obuka u sklopu Agencije za školovanje i stručno usavršvanje kadrova (AEPTM). Omogućavanje prelaska policijskih službenika s nižih nivoa vlasti trebalo bi biti propraćeno i kraćim vremenom predviđenim za obuku, što bi naravno trebalo biti normativno uređeno”, kažu iz CSS-a.

Završe fakultet, moraju na provjere
Završna prepruka zahtijeva izmjene zakonskih propisa o policijskim službenicima, u dijelu koji se odnosi na prijem novih kandidata u pristupnom činu mlađeg inspektora.

“Neshvatljivo je da svršenici, primjera radi, fakulteta za kriminalistiku moraju aplicirati na javne konkurse (provjera teorijskog znanja, fizičke spreme i intervjui), potom prolaziti kroz osnovnu policijsku obuku od nekoliko mjeseci te, naposlijetku, 12 mjeseci probnog rada kako bi postali policijski službenici. Umjesto toga, u cilju skraćivanja vremena za prijem u policijsku službu, omogućiti da se svršenicima takvih fakulteta ponudi zaposlenje u nekoj od policijskih agencija, u zavisnosti od trenutačnih potreba, te regulisati da se kroz probni rad istovremeno vrši i adekvatna obuka”, kažu iz CSS-a.

Sigurno je, dodaju, da određene preporuke zahtijevaju dodatnu i dubinsku analizu učinka i eventualnih pozitivnih i negativnih implikacija.

“Međutim, cilj CSS-a je potaknuti raspravu i doprinijeti do održivih rješenja, kako ne bismo došli do situacije da javna sigurnost bude drastično upitna, ali i naše međunarodne obaveze koje su u vezi sa saradnjom s EU te ostalim akterima”, ističu iz CSS-a.

Podsjetimo, kako su “Nezavisne novine” danas objavile, policijski sistem u Unsko-sanskom kantonu naći će se početkom 2026. godine u delikatnoj situaciji, jer 345 policijskih službenika tada odlazi u penziju, što može biti i značajan bezbjednosni problem.

Saša Magazinović, poslanik SDP BiH u Predstavničkom domu PS BiH uputio je u parlamentarnu proceduru inicijativu kojim se traži da stariji vozači, odnosno penzioneri, te oni sa umanjenom zdravstvenom sposobnošću, ubuduće ne plaćaju taksu za produženje vozačke dozvole u punom iznosu.

Prema aktuelnom zakonu u BiH, obnova vozačke dozvole slijedi na svakih deset godina, jer se na taj period izdaje važenje dozvole, i to košta 60 KM.

Međutim, tih deset godina se ne odnosi na penzionere i zdravstveno ugrožene.

Rok važenja vozačke dozvole penzionerima je tri godine, što praktično znači da oni u periodu od 10 godina čak tri puta moraju da obnove vozačku, čime su primorani da umjesto 60 KM, plate čak 180 KM.

U još nezavidnijoj situaciji su oni sa umanjenom zdravstvenom sposobnošću, jer moraju u nekim situacijama obnoviti vozačku i svake dvije godine, odnosno čak pet puta u periodu od deset godina, dok “obični” vozač to učini jednom.

Na taj način primorani su platiti čak 300 KM kako bi i dalje mogli voziti.

Magazinović zbog toga smatra da ova diskriminacija mora biti ukinuta.

Njegov prijedlog se bazira na plaćanju takse za obnovu vozačke dozvole na način da se njen iznos računa prema dužini roka trajanja dokumenta.

U prevodu, ako za produženje roka važenja vozačke dozvole u trajanju od deset godina treba platiti 60 KM, što je 6 KM godišnje, Magazinović je stava da bi penzioneri onda trebali da plaćaju za samo tri godine koliko im vrijedi dozvola, što je 18 KM, dok bi vozači sa smanjenom zdravstvenom sposobnošću koji vozačku dozvolu obnavljaju svake dvije godine plaćali 12 KM umjesto dosadašnjih 60 KM.

Tako bi, ističe Magazinović, svi vozači u Bosni i Hercegovini u periodu od 10 godina plaćali istu cijenu obnove vozačke dozvole, što danas nije slučaj.

“Prema zvaničnim podacima u Bosni i Hercegovini živi 826.707 ljudi starosti od 65 i više godina od kojih važeću vozačku dozvolu posjeduje 170.687 osoba. Svi oni, uz desetine hiljada onih koji iz zdravstvenih i drugih razloga vozačku dozvolu dobijaju na vremenski period kraći od 10 godina su diskriminirani na način da obnovu vozačke dozvole plaćaju višestruko više”, naglasio je ovaj poslanik.

Podsjetio je da evropski standardi u oblasti sprečavanja diskriminacije nalažu da stariji i građani sa zdravstvenim problemima trebaju imati pravo na prilagođavanja koje uzimaju u obzir njihove specifične potrebe, ali i ograničene finansijske mogućnosti.

“U slučaju Pravilnika o vozačkoj dozvoli se o tome nije vodilo računa, te ne samo da penzioneri i osobe sa umanjenim zdravstvenim sposobnostima nisu bili u povlaštenom položaju, nego su praktično bivali kažnjeni obavezom plaćanja višestruko većeg iznosa takse za vozačku dozvolu za isti vremenski period”, istakao je Magazinović, te dodao: “Ako težimo društvu jednakih kao što svi tvrde, onda neće biti problema da za preko 200.000 vozača omogućimo plaćanje iste cijene obnove vozačke dozvole kao i za sve druge, posebno imajući u vidu da većinu od ukupnog broja diskriminiranih čine penzioneri čiji su prihodi značajno manji od onih koji u ovoj situaciji plaćaju nižu cijenu”.