Kategorija: Politika

Poistovjećivanje 25. novembra sa navodnom državnosti Bosne i Hercegovine već više od tri decenije predstavlja političku platformu Sarajeva. Ova lažna naracija služi kao paravan za stvaranje ekskluzivnog bošnjačkog identiteta, dok se istovremeno sistematski brišu nazivi ulica posvećenih istinskim antifašistima, zamjenjujući ih imenima deklarisanih fašista.

Parodija praznika ili dan apsurda?
Federacija BiH i ove godine obilježava 25. novembar kao navodni “Dan državnosti”, ali umjesto praznika, ovaj datum sve više postaje simbol političkog besmisla i kršenja osnovnih postulata na kojima BiH formalno počiva – Ustava i Dejtonskog sporazuma. Bošnjački političari, uz podršku dijela međunarodne zajednice, koriste ovaj datum kako bi cementirali lažni narativ o svojoj ulozi u antifašističkoj borbi, dok Srpska s pravom ističe istorijsku i političku neutemeljenost ovog datuma.

Dodik: Licemjerstvo i falsifikati
Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik jasno ističe da je 25. novembar praznik građen na falsifikatima.

Bošnjačka politika je već tri decenije posvećena reviziji istorije, pokušavajući da sebe prikažu kao čuvare antifašističkog naslijeđa, iako je najveći dio njihovog naroda bio na strani nacista i ustaša. Oni slaveći ZAVNOBiH, zapravo slave laž i obmanu. BiH, u kojoj danas živimo, državnost crpi iz Dejtonskog sporazuma, koji bošnjački političari očigledno preziru i konstantno podrivaju – rekao je Dodik.
Stevandić: Bezobrazluk bez presedana
Predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske Nenad Stevandić naglašava da su Srbi, koji su činili ogromnu većinu u partizanskim jedinicama, danas nepravedno marginalizovani u narativima koje kreira političko Sarajevo.

Oni koji slave 25. novembar danas su isti oni koji su srušili ideju zajedništva u Jugoslaviji. Ponižavaju Srbe, potomke većine koja je učestvovala u stvaranju ZAVNOBiH-a, dok veličaju manjinu koja je sarađivala sa fašistima. To nije samo bezobrazluk, već je i krajnja provokacija – dodao je Stevandić.
Cvijanović: Apsurdi Sarajeva
Srpski član i predsjedavajuća Predsjedništva BiH Željka Cvijanović podsjeća da BiH nema zakon o državnim praznicima, što dodatno delegitimiše 25. novembar kao zajednički datum.

Nemoguće je slaviti ZAVNOBiH i istovremeno podržavati one koji su srušili njegove tekovine 1. marta 1992. godine. Srpski narod se ponosi svojom antifašističkom istorijom, ali nećemo učestvovati u manipulacijama koje političko Sarajevo nameće. Ovo nije “dan državnosti”, već dan licemjerja – izjavila je Cvijanovićeva.
Vujičić: Simbol brisanja istorije
Miroslav Vujičić, poslanik SNSD-a u Parlamentarnoj skupštini BiH, ukazuje na još jedan paradoks sarajevske politike – sistematsko brisanje tragova istinskih antifašista poput Đure Pucara i Đede Kecmanovića, dok se istovremeno glorifikuju oni koji su radili na razbijanju antifašističke ideje.

U Sarajevu se slave oni koji su rušili antifašističke principe, dok istinski borci poput Kecmanovića nemaju čak ni ulicu. To je vrhunac apsurda – poručuje Vujičić.
Mučibabić: Kontinuitet tamo gdje ga nema
Senator Republike Srpske Milimir Mučibabić ocjenjuje obilježavanje 25. novembra kao još jedan pokušaj revizije istorije.

Bošnjačka politika očajnički pokušava stvoriti kontinuitet državnosti tamo gdje ga nikad nije bilo. Ovaj datum je simbol političke obmane i manipulacije – zaključuje Mučibabić.
Bez konsenzusa, bez smisla
Federacija BiH slavi 25. novembar kao dan državnosti, dok ga Republika Srpska opravdano ignoriše. Bez dogovora tri konstitutivna naroda, ovaj datum ostaje isključivo bošnjački politički projekt, lišen pravne i istorijske osnove. BiH, umjesto zajedništva, ovakvim praznicima produbljuje podjele i potvrđuje duboke političke razlike koje je razdiru već decenijama.

Na prste jedne ruke mogu se pobrojati visokorangirani bh. političari koji su u proteklih nekoliko godina završili iza rešetaka.

Neupućeni bi rekli da živimo u državi sa najpoštenijom političkom “elitom”, ali to demantuju sva istraživanja, koja pokazuju ogromnu stopu visoke korupcije u BiH.

Dakle, nasuprot istraživanjima, stvarnost je u praksi potpuno drugačija pa se od zvučnijih imena izdvaja tek njih nekoliko koji su pravosnažno osuđeni na zatvor, mada je, istina, bilo još njih koji su se našli na optuženičkim klupama, ali se ispostavilo da su takvi sudski procesi bili ništa drugo nego pucanj u prazno.

Iza rešetaka je trenutno nekadašnji federalni premijer Fadil Novalić. Pravosnažno osuđeni bivši predsjednik Vlade FBiH je otišao na izdržavanje četvorogodišnje zatvorske kazne zbog afere “Respiratori”.

On, međutim, nije jedini nekadašnji član Vlade FBiH koji se našao iza zatvorskih zidina.

Prije četiri godine na izdržavanje sedmogodišnje zatvorske kazne u Kazneno-popravni zavod Zenica otišao je Jerko Ivanković Lijanović, bivši ministar u Vladi FBiH i lider stranke Radom za boljitak, i to zbog zloupotreba koje se odnose na dodjelu podsticaja poljoprivrednicima od 2011. do kraja 2014. godine.

Njihova sudbina uskoro će, po svemu sudeći, zadesiti i bivšeg ministra odbrane BiH Selmu Cikotića, koji je pravosnažno osuđen na tri godine robije jer je, kako se navodi u optužnici, nezakonito, bez upoznavanja svojih zamjenika, kao i Predsjedništva BiH, mijenjao ugovor, nakon čega je preduzeću “Scout” Zagreb, umjesto zastarjelog naoružanja i municije, koje je i bilo predviđeno za otpis i prodaju kako bi se smanjili troškovi čuvanja i održavanja, izmjenama ugovora izvozio oružje i municiju većeg kvaliteta i potražnje na tržištu.

Politička analitičarka Tanja Topić kaže da mi živimo u društvu u kojem je korupcija stil življenja, u kojoj “nema nevinih” i gdje su korumpirani političari i zvaničnici uspješni ljudi.

“Zviždači i oni koji upiru prstom u korupciju su gubitnici. Sva istraživanja o korupciji relevantnih međunarodnih organizacija stavljaju BiH na visoko prvo mjesto. Barem smo u nečemu najbolji i upravo to je i najveći poraz cjelokupnog društva”, kaže Topićeva za “Nezavisne novine”.

Ona ocjenjuje da je naša politička elita “dobrano korumpirana i bahata u svom javnom prikazivanju korumpiranosti, jer znaju da zbog toga neće snositi nikakve posljedice”.

“Ne moraju se sramiti jer im društvo tapše zbog snalažljivosti, ti isti građani koji žive na rubu siromaštva i kojima je zbog korupcije uskraćeno kvalitetno obrazovanje i zdravstvo, ali im odgovara stanje anestezije. Neće snositi ni pravne posljedice jer naše pravosuđe je produžena ruka politike i neće se zamjeriti onima na vlasti. Odavno su nam poslali poruku da nismo svi isti pred zakonom dok su mahom najveći kršitelji zakona oni koji su ih donosili”, navela je Topićeva.

Novinar Uroš Vukić ističe da BiH nije zemlja pravde, već je zemlja kriminala i korupcije. Ako tome, dodaje Vukić, dodamo još činjenicu da BiH nije demokratija i da nije suverena zemlja, i tih nekoliko političara koji su završili u zatvoru je “previše”.

“BiH je izgubila bitku protiv korupcije, i još malo u zatvoru će ležati samo oni koji nemaju para da kupe policiju, tužioca i sud. Iskreno, i tih nekoliko političara što je u zatvoru su tu završili zbog političkih obračuna, a nikako zbog prava i pravde jer da je prava i pravde, pola aktuelnih političara, ako ništa, bilo bi barem pod istragom. Kriminal je sveprisutan i očigledan, ali lakše je zažmiriti i sve pravdati lošim pravosuđem i neophodnim reformama. Nama ne trebaju reforme, nama trebaju optužnice, tačnije časni tužioci koje ni sada ništa ne sprečava da rade svoj posao”, naglašava Vukić.

Politikolog Mihajlo Mašić kaže da, prema brojnim istraživanjima i po mnogim parametrima, stopa korupcije je jako visoka u BiH, ali i u svim balkanskim zemljama, kao i u nekim zemljama Evropske unije kao što su Bugarska i Rumunija. Naravno, kako ističe, pravosudne institucije snose dio krivice za to, ali krivce možemo tražiti i na drugim mjestima.

“Jedan od problema jeste mali broj tužilaca koji moraju da se bave brojnim predmetima i ne mogu da se fokusiraju na istragu jednog predmeta, već rade na nekoliko njih i samim tim procesi traju godinama. Povećanjem broja tužilaca bi se olakšao rad tužilaštava”, ističe Mašić.

Pored toga, kako dodaje, imamo predmete koji se rješavaju ubrzanim putem i to najčešće političke prirode, što nam govori da afere korupcije najčešće služe za obračun sa političkim neistomišljenicima.

“Svakako, da bi se smanjila stopa korupcije potrebna je dobra volja i saradnja svih koji su zaduženi za to te da se pronađe odgovarajuće rješenje i riješi jedan od glavnih problema ovog društva, što korupcija svakako jeste”, rekao je Mašić za “Nezavisne novine”.

Putevi koji vode do političkog dogovora u BiH gotovo uvijek idu preko trnja, a slučajno ili ne, kada domaće snage nekako dođu do zajedničkog stava o važnim pitanjima ili na korak do toga, na sceni se pojavi neko ko “izmakne stolicu”, sve vrati na početne pozicije i udalji ih od pregovaračkog stola.

Taj “neko” su, smatraju sagovornici “Glasa Srpske” koji sve manje vjeruju da se radi samo o slučajnosti, počesto i sami domaći lideri, ali za njima ne zaostaju ni zapadne diplomate, koje već četvrtu deceniju čuvaju svoje pozicije u BiH pod plaštom da štite Ustav i interese svih naroda. Strani faktor je ubačen u BiH još početkom devedesetih godina prošlog vijeka, a protekle godine su jasan pokazatelj da su visoki predstavnici i druge strane diplomate visoko na listi onih koji redovno potpiruju nacionalne tenzije i koji svojim potezima komplikuju i situaciju u BiH i međustranačke odnose te se nastoje postaviti kao ključni faktor odlučivanja u Sarajevu. To je otvoreno rekao i lider HDZ-a BiH Dragan Čović komentarišući to što je Kristijan Šmit sa pozicije visokog predstavnika posegnuo za nametanjem mjera u oblasti kulture i to u danima kada domaći lideri ponovo pregovaraju i kada se stiče utisak da je usaglašeno dosta toga što Evropa traži od BiH.

– Mi smo krenuli jako dobro, a čini mi se kad god krenemo jako dobro da se neko potrudi da nam izmakne stolicu – rekao je Čović.

Brojni su primjeri takvih situacija. Milorad Dodik je još 2008. godine kada je bio na poziciji premijera Srpske isticao da neke grupe stranaca u Sarajevu žele da razvale dogovor iz Pruda, a nedugo potom stranci su optuženi za rušenje dogovora i o imenovanju direktora Regulatorne agencije za komunikacije. Sličnih poruka bilo je i kasnije kada je tadašnja “šestorka”, odnosno najjače partije iz Srpske i FBiH, bila spremna da sprovede u djelo dogovor o imovini u BiH i sprovođenju presude “Sejdić i Finci”. Najsvježiji primjeri uplitanja stranaca potiču iz ovog mandata vlasti, a na to je upozoreno i na sjednici Narodne skupštine, gdje je rečeno da često stranci koji najviše kritikuju Republiku Srpsku, ruše domaće dogovore i da su tome svjedočili u dva navrata – nakon što su stranke koje na nivou BiH čine vlast postigle dogovor na sastanku u Laktašima, između ostalog o Izbornom zakonu, a potom i u Sarajevu. Posljednji na listu se upisao Šmit, koji je u jeku pregovora o uslovima koje je od BiH zatražio Brisel, s ciljem otvaranja pregovora o članstvu, odlučio da nameće odluke i u oblasti kulture, čime, kako tvrde pravnici, krši Ustav.

Miloš Šolaja, stručnjak za međunarodne odnose i dugogodišnji analitičar, priznaje da je sve više očigledno da stranci vole da remete dogovore.

– Nije to ni nelogično, jer se kod nas malo istražuje taj pristup međunarodne zajednice problemima, a ona ima svoje interese koji nisu povezani sa interesima ovdašnjeg naroda. Velika većina njih veoma dobro živi od boravka u BiH i neslaganja na unutrašnjem planu. Produžavanje ovakvih, pa i težih, situacija je jako korisno za njih, a nekada je bilo veoma mnogo analiza da je BiH faktički u ratnom stanju i to je mnogima u toj administraciji dalo velike plate, dobre pozicije i privilegije. Valjalo bi analizirati i prikazati svijetu za šta daju pare – zaključio je Šolaja za “Glas”.

Politički analitičar Filip Matić kaže da se generalno u nauci ne može bez čvrstog dokaza ništa tvrditi, ali i da postoji metod indukcije.

– Ako krenemo od početka, odnosno od nelegalnog referenduma za nezavisnost BiH nakon kojem je postignut dogovor o Kutiljerovom planu, tadašnji ambasador SAD u Jugoslaviji Voren Zimerman razgovarao je sa Alijom Izetbegovićem, koji je potom povukao svoj pristanak na taj plan, nakon čega je došlo do rata. To je taj model koji su stranci zauzeli još tada i drže ga se i danas – kategoričan je Matić.

Svaki vid dogovora u BiH bi, kaže, značio da je njihov mandat završen.

– BiH, kao sopstvenu koloniju, održavaju intervencijama, a u tome im pomažu i Bošnjaci, koji su rijetko spremni za dogovor, jer djeluju samo ka unitarizaciji BiH. Ipak, kada dođe do nekog dogovora desi se neki visoki predstavnik ili neki Majkl Marfi ili drugi strani ambasador, pa i šef Delegacije EU, koji će kazati kako oni nisu baš sigurni da je to dobro i dogovor propada – istakao je Matić za “Glas”.

Navođena raketa

Djelovanje stranaca, na posljednjem primjeru Kristijana Šmita ocijenila je i srpski član Predsjedništva BiH Željka Cvijanović. Sve, istakla je, pokazuje da je BiH eksperiment i da se instruisani OHR postavlja kao konkurencija i EU.

– I kad to negiraju javno i zatrpavaju nas pričama o sinhronizovanim agendama, nama je opet jasno da u OHR-u padaju u psihozu svaki put kad EU zabilježi uspjeh, a mi zajedno s njima. Kristijan Šmit ne djeluje kao neka nenavođena raketa, već kao vrlo, vrlo navođena raketa – konstatovala je Cvijanovićeva.

Odbjegli ratni zločinac Sakib Mahmuljin, koji je pred Sudom BiH pravosnažno osuđen na 8 godina zatvora zbog stravičnih zlodjela mudžahedina nad srpskim civilima i vojnicima, kao da je u zemlju propao.

Tako, makar, tvrde u Ministarstvu pravde BiH, navodeći da ne znaju lokaciju na kojoj se krije ratni komandant 3. korpusa tzv. Armije RBiH. Podsjećamo, Mahumuljin je krajem aprila 2022. osuđen na osmogodišnju robiju zbog zločina koji su u ljeto i jesen 1995. godine počinjeni nad Srbima u Vozući, a kada je trebalo da bude poslat na izdržavanje kazne pobjegao je u Tursku.

Međutim, na pitanje da li je pokrenut postupak izručenja Mahmuljina iz Turske nazad u BiH, iz Ministarstva pravde stigao je odgovor da je domaćem pravosuđu “nepoznata lokacija” na kojoj se odbjegli zločinac nalazi.

– Nakon što je Ministarstvo pravde dobilo odgovor od turskog Ministarstva pravde da Mahmuljin nije lociran u toj zemlji, dalje aktivnosti ne mogu biti preduzete bez saznanja o novoj Mahmuljinovoj lokaciji – saopšteno je Srni iz Ministarstva pravde BiH.

Sama činjenica da je osuđenik za najstrašnije ratne zločine prije dvije godine potpuno nesmetano napustio BiH, otišao u Tursku, te da mu se danas gubi svaki trag, izazvala je ogorčenje porodica žrtava i nadležnih institucija u Republici Srpskoj. Direktor Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica, Viktor Nuždić, za Srpskainfo ističe da je potpuno neshvatljivo da je nekom, ko je pravosnažno osuđen za najteže zločine, bez bilo kakvih problema omogućeno da napusti BiH.

– To se, međutim, moglo i pretpostaviti, uzimajući u obzir na koji način radi pravosuđe na nivou BiH i status koji zločinci nad srpskim narodom imaju u Sarajevu. Prvo, sama visina izrečene kazne Sakibu Mahmuljinu je skandalozno niska, ako znamo za kakve je zločine presuđen. Zatim mu je, očigledno, dozvoljeno bjekstvo kako ni tu kaznu ne bi morao da izdržava – kaže Nuždić.

Dodaje da slučaj Mahmuljin predstavlja još jedan u nizu primjera nekažnjivosti zvjerstava koje su Bošnjaci počinili nad pripadnicima srpskog naroda u proteklom građanskom ratu.

– Beskrajno trajanje suđenja Atifu Dudakoviću za zločine počinjene u zapadnokrajiškim opštinama takođe pokazuje kako funkcioniše pravosuđe BiH – podsjeća Nuždić.

U jednom od najmonstruoznijih ratnih zločina za vrijeme građanskog rata u BiH, u septembru 1995. godine, bošnjačke snage, zajedno sa dobrovoljcima iz arapskih zemalja uključenih u odred “El mudžahedin” na području Vozuće ubili su najmanje 500 zarobljenih srpskih civila i vojnika.

Do danas nije poznata sudbina 129 Srba iz tog kraja, a na osnovu pronađenih posmrtnih ostataka velikom broju ubijenih Srba odsijecane su glave ili su prije likvidacije bili podvrgnuti stravičnim mučenjima.

Nekada giganti, danas najveći gubitnici, dobri uglavnom kao partijski plijen – javna preduzeća u Republici Srpskoj primjer su posljedica nastalih lošim upravljanjem, ali i zaboravnosti vlasti. Svako malo na velika zvona najavljuje se reforma koja se brže – bolje zaboravi.

Počelo je uz velike riječi predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika na X-u, o obračunu sa kriminalom u Šumama, nastavljeno uz male noćne razgovore u Palati i velika obećanja o prestanku političkih imenovanja u javnom preduzeću, da bi se stiglo do onoga što su “nevjerne Tome” od početka slutile.

– Iskreno onako, teško je ovdje stanje popraviti za 10-15 dana, ovdje je potrebno vrijeme – naveo je 19. novembra ove godine Blaško Kaurin, v.d. direktora Šuma RS.

A vrijeme koje je prošlo od prvih najava o obračunu sa kriminalom u Šumama do izjava koje sada liče na opravdanje za neuspjeh u zaborav je bacilo priče o pokretanju krivične odgovornosti zbog brojnih zloupotreba i minusa od 6,3 miliona KM samo u ovoj godini. U zaboravu su i najave premijera sa početka akcije u Šumama.

– Ja ću tražiti da u narednih ne duže od sedam dana imamo tematske sjednice Vlade po pitanju rada javnih preduzeća. Nisu ovdje u pitanju samo Šume nego i sva ostala javna preduzeća, mislim da treba da budu predmet jedne posebne tematske sjednice – rekao je Radovan Višković, predsjednik Vlade RS.

Od ove Viškovićeve najave do danas prošlo je ne sedam, nego 25 dana tokom kojih više nije bilo pomena o tematskoj sjednici Vlade i analizi rada drugih javnih preduzeća. Vrijeme je potisnulo ne samo tu, nego i druge Viškovićeve velike najave o reformama i sređivanju stanja u javnim preduzećima, pa i onu datu prilikom preuzimanja drugog mandata na čelu Vlade da će situacija biti uređena do 2025. godine. Oni koji rad institucija prate ispunjenje najava i ne očekuju.

– Neke ozbiljne reforme ja ne očekujem iz razloga što smo se nagledali nekih pompeznih najava u nekom prethodnom periodu. Sjećate se, nedavno je bila najava jedan funkcioner jedna plata, od toga nije bilo ništa, čak su izmijenili Zakon o sukobu interesa da ozakone neke pojave sukoba interesa. Takođe, bile su najave da će se izvršiti čistka onih radnika koji ne dolaze na posao, tako da ni od ove priče ne očekujem ništa veliko – pojasnio je Srđan Traljić iz Transparensi Internešnala BiH.

Jer javna preduzeća za ovdašnje političke aktere predstavljaju plijen koji se dijeli nakon izbora i oko kojeg se lome koplja prilikom sklapanja koalicionih sporazuma. Zato se u javnim preduzećima uglavnom mijenaju samo imena na ključnim funkcijama dok se milioni gubitaka samo gomilaju.

– Mi smo u situaciji da javna preduzeća moraju biti organizovana po korporativnom sistemu, to u prevodu znači da je Vlada vlasnik i onda ona postavlja menadžere najbolje moguće i ako nisu uspješni ona ih mijenja. Hoću da kažem, nema nikakve veze sa partijom, politikom, aktivistima itd. rodbinskim odnosima i slično – smatra ekonomski analitičar Zoran Pavlović.

Zbog toga, umjesto da donose novac u budžet, 223 javna preduzeća u Republici Srpskoj budžet uglavnom samo dodatno prazne. Tome, bar za sada, ne pomažu ni evropska uslovljavanja jer uslovljavanje evropskog puta reformom javnih preduzeća kroz 14 prioriteta nije dalo rezultate, piše N1.