Kada Jelena Trivić govori o „vladi u sjenci“, ona zapravo govori o problemu koji opoziciju u Republici Srpskoj prati godinama – nedostatku jasne i zajedničke političke arhitekture. Njena poruka da je za pobjedu u oktobru presudan jedinstven nastup i dogovor o ključnim funkcijama zvuči racionalno. Ali pitanje nije samo šta treba uraditi, već kada i pod kojim uslovima.
Ideja podrazumijeva dogovor o četiri najvažnije pozicije: predsjedniku Republike, srpskom članu Predsjedništva BiH, premijeru i predsjedniku Narodne skupštine. To je pokušaj da se opozicija prestane dogovarati parcijalno i da svi akteri sjednu za isti sto. U teoriji, takav model nudi jasnu poruku biračima – imamo tim, imamo plan, spremni smo preuzeti odgovornost.
Međutim, ova priča nije nova. Još prošle godine, dok je na čelu SDS-a bio Milan Miličević, promovisana je ideja o formiranju vlade u sjenci. Najavljivano je brzo formiranje tima sastavljenog od političara i stručnjaka koji bi bili spremni da preuzmu vlast. Taj projekat nikada nije realizovan. Smjena na čelu najveće opozicione stranke zaustavila je proces i priča je tiho nestala sa političke scene.
Miličević je tada govorio o uključivanju ljudi koji „ćute“, ali imaju šta da kažu, o širenju kruga na akademsku zajednicu i stručnjake iz različitih oblasti. Ambicija je bila široka. Realizacija – izostala.
Nebojša Vukanović danas podsjeća da je taj pokušaj propao upravo zbog promjena unutar SDS-a. Njegov stav je pragmatičan: svaka opoziciona stranka treba da promoviše stručne ljude po resorima i pokaže da iza lidera stoji ozbiljna struktura. Lista Za pravdu i red, tvrdi on, već ima takvu ekipu i nastoji da je javno profilira.
Ovdje dolazimo do ključne dileme. Da li je vlada u sjenci sredstvo okupljanja ili nova linija razdvajanja? Analitičari upozoravaju da je pravi trenutak za takav potez već propušten. Tanja Topić smatra da je politički momentum izgubljen onog trenutka kada je SDS ušao u unutarstranačku krizu i da pola godine pred izbore oživljavanje te ideje nema realnu težinu.
Cvijetin Milivojević ide korak dalje. Po njegovom mišljenju, koncept vlade u sjenci ima smisla samo kada proizvodi efekat iznenađenja i kada se gradi u periodu koji nije neposredno izborni. U suprotnom, može otvoriti dodatna pitanja: ko će biti kandidat za premijera, ko ministri, postoji li uopšte konsenzus oko najvažnijih funkcija? Ako opozicija još nema dogovor ni o dvije ključne inokosne pozicije, dodatno opterećenje moglo bi proizvesti više nesporazuma nego koristi.
U toj logici postoji i politička taktika. Vladajuća koalicija još nije otkrila sve svoje karte. Zašto bi opozicija to činila prva? U kampanji je ponekad važnije ostaviti prostor za projekciju nego ponuditi preciznu strukturu koja može postati meta napada.
Suština cijele rasprave svodi se na jedno pitanje: da li opoziciji danas više treba simbol jedinstva ili operativni plan preuzimanja vlasti? Ako nema stvarnog dogovora i međusobnog povjerenja, vlada u sjenci ostaje samo deklarativni okvir. Ako, pak, postoji spremnost da se lični i stranački interesi podrede zajedničkom cilju, onda bi takav model mogao imati smisla – ali pod uslovom da je pravovremen i usklađen.
U ovom trenutku, vlada u sjenci djeluje više kao test odnosa unutar opozicije nego kao ozbiljan mehanizam izborne mobilizacije. A bez jasnog dogovora o liderstvu i strategiji, nijedna politička konstrukcija, ma kako dobro zvučala, ne može nadomjestiti manjak jedinstva.
