Kategorija: Ekonomija

Sindikalna potrošačka korpa za četvoročlanu porodicu u Srpskoj premašila je 2.000 KM, pa dva zaposlena člana jednog domaćinstva, da bi podmirili sve troškove koje ova korpa podrazumijeva, treba da zarađuju po 1.000 KM.

Aod ukupnog broja zaposlenih u RS, skoro dve trećine zarađuje ispod ovog iznosa.

Prema podacima Poreske uprave RS, od 278.570 radnika u avgustu, na platu do 1.000 KM bilo je prijavljeno njih 179.500, dok 138.000 zarađivalo do 800 KM.

To znači da, za platu koja je daleko niža, približna ili tek nešto viša od troška prehrane iz sindikalne potrošačke korpe, a koji je za oktobar iznosio 772 KM, radi više od polovine ukupne radne snage u Srpskoj.

Najniže prosječne plate su u ugostiteljstvu, građevinarstvu, trgovini, prerađivačkoj industriji, odnosno, u djelatnostima u kojima je i zaposleno najviše ljudi.

U Savezu sindikata RS naglašavaju da je u osam-devet privrednih, proizvodnih i uslužnih djelatnosti prosječna plata jednaka, odnosno malo niža ili malo viša u odnosu na troškove prehrane.

– Oni su u mogućnosti da obezbijede od 35 do 42 odsto potrošačke korpe. Životni standard radnika ugrožavaju neopravdana poskupljenja, koja su krenula lani, a aktuelna su i u ovoj godini. Cijene pojedinih životnih namirnica rasle su pet odsto, a nekih i za 20-30, pa čak i 50 odsto – kaže za Srpskainfo stručna saradnica za ekonomska pitanja u ovom savezu Božana Radošević.

Podsjeća da je u avgustu 2018, Vlada RS promjenom poreske politike, odnosno odricanjem dijela poreza, za svakog radnika omogućila povećanje plata od 30 KM.

– Godišnje imamo i rast najniže plate. Tu je i rast plata budžetskih korisnika, što je dovelo do blagog poboljšanja standarda tih radnika. Ali, i dalje imamo problem u privatnom sektoru. Ne možemo da kažemo da su se kupovna moć, odnosno životni standard radnika poboljšali. Tamo gdje u realnom sektoru imamo sindikat, bilo je rasta plata, ali većina poslodavaca, nažalost, nije povećavala zarade. A nedostatak sredstva utiče kako na količinu, tako i na kvaliteta proizvoda koje kupujemo – ističe Radoševićeva i dodaje da troškovi prehrane, stanovanja i komunalnih usluga čine dvije trećine potrošačke korpe.

– Ti izdaci su u oktobru iznosili oko 1.400 KM. Ako u obzir uzmemo podatak da u ugostiteljstvu, trgovini, građevinarstvu, prehrambenoj industriji, radnik ima platu 700-800 KM, jasno je kakva je njihova kupovna moć. Zato ne čudi što potrošački nenamjenski krediti čine više od dvije trećine ukupnih kredita. Ljudi se snalaze na razne načine da prežive mjesec i obezbijede ono najosnovnije. Pomenuti trošak korpe isključuje bilo kakvo luksuziranje, dok, za najosnovnije, oba člana domaćinstva, koji imaju dvoje djece koja se školuju, treba da zarade po 1.000 KM – kaže Radoševićeva.

Iz Udruženja potrošača poručuju da je činjenica da je potrošačka korpa znatno iznad onoga što možemo ostvariti.

– Imamo situaciju da dvoje ljudi treba da imaju platu od po 1.000 KM, samo da bi zadovoljili one najosnovnije potrebe. To je apsurdno, jer o nečem drugom, osim golog preživljavanja, ne možemo ni da razmišljamo – ističe za Srpskainfo izvršna direktorka Udruženja za zaštitu potrošača „Don“ iz Prijedora Murisa Marić i dodaje da je naš životni standard takav, da ne čudi što smo, u ovom pogledu, na začelju svih međunarodnih listi.

– Niko ne razmišlja o građanima i kako pomoći onoj socijalnoj kategoriji koja je, nažalost, daleko brojnija od ostatka populacije. Socijalni slučajevi nisu samo oni koji imaju rješenje od centra za socijalni rad, nego i oni koji ne mogu da žive od svoga rada. To se, između ostalog, vidi i po našim javnim kuhinjama, koje su sve punije. Ovde je bespredmetno pričati o nekim prosjecima, jer je činjenica da većina ljudi raspolaže sa jako malo novca, koji daju za hranu i režije, pa onda moraju da se snalaze kako znaju i umiju. Građani, nažalost, najčešće posežu za preskupim pozajnicama, koje poslije teško mogu da otplate. Najčešće dižu drugi kredit, da bi zatvorili prvi, i tako ukrug. Bitno im je da što brže dođu do određene svote novca i servisiraju neki izdatak, jer drugog izbora nemaju – kaže Marićeva.

Stručnjaci su istakli da je neminovno zatvaranje termoelektrana u Bosni i Hercegovini, kao i to da je neminovno poskupljenje struje

Ovo su poručili iz Centra za održivu energetsku tranziciju ReSET govoreći o situaciji u energetskom sektoru i energetskoj tranziciji. Član ReSETa i osoba koja ima dugo iskustvo u ovoj oblasti Ognjen Marković je upozorio na niz vrlo zabrinjavajućih okolnosti.

Napomenuo je da se Bosna i Hercegovina obavezala da formira tržište električne energije, ali da to još nije učinila. Ukazao je da sve države u regiji formiraju berze električne energije, ali da to ne čini država koja u regiji najviše izvozi struju – Bosna i Hercegovina. Marković je istakao da to, kao i neulaganje u korištenje obnovljivih izvora energije, ima više negativnih posljedica po sve, a koje doprinose povećanju cijene struje.

“Slijede teška vremena”

Ekonomista iz ReSETa Damir Miljević je naveo da slijede “teška vremena”, a kao osnovni razlog za to je istakao to što se većina struje proizvodi iz uglja i što se ne oporezuje stvaranje štetnih gasova tokom proizvodnje.

Podsjetio je da se Evropska unija odlučila da oporezuje proizvode nastale u inostranstvu, a čijom se proizvodnjom emituje ugljendioksid (CO2). Između ostalog, kao takve proizvode je naveo one od željeza, aluminija i struju. Predstoji da ovu odluku donese Evropski parlament, a trebala bi na snazi biti od 1. januara 2026.

Razlog za ovu vrstu oporezivanja jeste namjera EU da se zaštiti od nelojalne konkurencije i onemogućavanje curenja ugljika. Onemogućavanje curenja ugljika značit će sprečavanje kompanija, koje svojim djelatnostima emituju ugljendioksid, da svoje pogone premještaju iz EU u zemlje koje nisu članice unije.

Prema Miljevićevim riječima, izgledno je da će taksa iznositi 80 eura po toni ugljendioksida, odnosno minimalno 60 eura po megavat satu struje.

Naglasio je da postoji mogućnost da Bosna i Hercegovina bude izuzeta u ovom oporezivanju, ali ako ispuni nekoliko uslova. Istakao je da je ključni uslov da i sama uvede ovaj porez. Ocijenio je da je jedno od najvažnijih pitanja kako bi se trošio novac prikupljen po ovoj osnovi.

“Tržište će zatvoriti termoelektrane”

Kao pitanja na koja je još nepoznat konačan odgovor je naveo: Da li će iko u EU htjeti kupovati struju od Bosne i Hercegovine proizvedenu iz prljavih izvora energije, a koji će se oporezivati, te da li će Bosna i Hercegovina morati zatvoriti svoje termoelektrane?

Miljević smatra da će tržište neminovno uzrokovati gašenje termoelektrana, jer će jeftinije biti kupovati struju proizvedenu iz obnovljivih izvora energije nego onu koja je proizvedena iz fosilne energije. Očekuje da će se prvo ugasiti ona najlošija termoelektrana, a neodgovorenim pitanjem ostaje koja je to najlošija.

Nije isključio mogućnost da Bosna i Hercegovina izvozi struju dobijenu iz obnovljivih izvora energije, ali da za domaće potrebe koristi struju iz fosilne energije, koja će biti skuplja.

U ReSETu su saglasni da je potrebno postepeno uvoditi oporezivanje emisije ugljendioksida i znatno više ulagati u proizvodnju struje iz obnovljivih izvora energije. Zaključeno je da će se time planski doprinijeti zatvaranju termoelektrana, jer će ih u suprotnom zatvoriti tržište.

Poskupljenje struje

Postepena i planska energetska tranzicija, u kojoj će se svim građanima omogućiti korištenje obnovljivih izvora energije, će značiti postepeno poskupljenje struje. Poručeno je da će zbog toga biti nužno subvencionirati plaćanje struje socijalno ugroženim.

Sjeverna Makedonija je navedena država koja je najviše u regiji odmakla u energetskoj tranziciji. Jedina je jasno odredila rok za zatvaranje termoelektrana i već je iskoristila 180 miliona eura iz EU za ovu tranziciju.

Potcrtano je da bi Bosni i Hercegovini bilo potrebno 15 godina da zatvori sve termoelektrane i da struju u potpunosti proizvodi iz obnovljivih izvora energije.

Također je napomenuto da je sve više evropskih banaka koje ne žele kreditirati djelatnosti kojima se emituju štetni gasovi. Već sada postoji više od 50 posto “zelenih” kredita. Izgledno je da kompanije neće ulagati u državama u kojima nema dekarbonizacije.