Jasna Milešević, direktorica Republičkog zavoda za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa Republike Srpske, u razgovoru za Vrbas Media ističe važnost očuvanja porodičnih vrijednosti i kulturne baštine kao temelja društva. Uoči lokalnih izbora, gdje se kandiduje ispred Ujedinjene Srpske za Banjaluku, naglašava kako osmijeh i konstruktivan dijalog mogu donijeti napredak, bez blokada i stagnacije, za grad i njegove građane.
VM: Zadovoljstvo mi/nam je da danas možemo razgovarati s gospođom Jasnom Milešević, direktorom Republičkog zavoda za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa Republike Srpske – jedne od temeljnih institucija kulture. Međutim ko je Jasna kada se pomjerimo od pozicija i titula?
Milešević: Zadovoljstvo je i moje. Jasna Milešević je ipak i vlasnica najviših i najljepših titula. Ona je ćerka, sestra, supruga i ono što je moja najsjajnija kruna – majka. To su mi najznačajnije diplome i pozicije. Svijet ekonomskih nauka i zaštita kulturne baštine je druga strana novčića moje ličnosti. U taj svijet sam uplovila i voljno i slučajno, ali su mi ove prve porodične titule dale snagu da se u ovim teškim vremenima sačuvam u dostojanstvu. Jasna je i neko ko je pomalo sjetan, neko kome nedostaje više prirodnog među nama, neko ko sanja da se vrati ono vrijeme u kome je iskonska ljepota počivala u jednostavnosti. Trudim se da na ličnom primjeru svjedočim ove riječi. Zato me, a to moji prijatelji dobro znaju, u toku istog dana možete sresti kako pripremam zimnicu, ali i na nekom dostojanstvenom događaju u kome se oplemenjuje naša kultura. Bitno je u oba slučaja nositi na usnama osmijeh svoje zadovoljne duše. To je, vjerujte, najjače oružje.
VM: Pa kako vam ide ta borba sa i kroz osmijeh?
Milešević: Moram priznati veoma dobro. Od završetka studija do mjesta direktora Zavoda osmijeh je bio moje glavna i pobjednička snaga. Nije ga uvijek lako nositi. Ali je on ono što preobražava druge. On mi je pružio priliku da i u bankarskom sektoru osvojim najprije ljude, a onda klijente. U svijetu zaštite baštine mi je omogućio da se izborim za dobre stvari, ali i da uvidim žar i predanost poslu u saradnicima – koji su u meni prepoznavali ne toliko nekog dalekog i nadređenog, nego istinskog prijatelja. Dakle, osmijeh mi je omogućio da stvaram. A to je glavni zadatak svakog od nas.
VM: Jasna, trenutno smo u zanimljivom periodu političke godine. Pred nama su lokalni izbori. Kampanja uveliko traje. I vi ste kandidat ispred Ujedinjene Srpske u najvećem gradu Republike Srpske?
Milešević: Jeste. U pravu ste. Dobila sam povjerenje stranke da nakon predanog i savjesnog ličnog i političkog rada izađem pred birače u gradu kojeg volim svim srcem. Politička opcija ispred koje sam kandidovana se i u prethodnom, itekako turbulentnom periodu u našem gradu, trudila da bude onaj blagi i pomiriteljski tas na vagi. U tom smislu naš izborni slogan najbolje govori šta želimo – Banjaluku bez blokada! Grad koji će napredovati, disati, živjeti. Nismo bili opcija, a ni ličnosti kojima je princip djelovanja bio samo blokiranje i obesmišljavanje svega što je korisno i dobro. Smatram da konstruktivnim prijedlozima i inicijativama i uz više razgovora možemo postići mnogo za našu krajišku ljepoticu. U besmislenim i nepotrebnim procesima krije se samo jedno – stagnacija. U tom pravcu, a na temelju moje lične profilacije kao nekoga ko je obrazovanjem i radom spojio ekonomiju i kulturu vidim svoj doprinos ukoliko me građani izaberu.
VM: Svjesni ste dakle i određenih problema? Kako ih prevazići?
Milešević: U konstruktivnom dijalogu, poštovanju normi i propisa, s više razgovora, a manje tajnosti. Sa sviješću da nam rješenja koja određuju kretanje grada ne mogu biti plod političkih ambicija, nego moraju biti donošna pedantno i uz konsultaciju dokazane struke. U životu jednog grada ne smije biti mjesta za AD HOC korake. Potrebno je vrijeme i lak, odmjeren korak da stvorimo vrijednost. Banjaluka je poznata kao čvorište znanja i mogućnosti. Duh našeg čovjeka, njegova široka duša je najveći resurs kojeg imamo. S malo više poštovanja možemo iskoristiti sve te potencijale i stvoriti poželjnije mjesto za nas i našu djecu.
VM: Niz godina ste i na čelu Zavoda za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa Republike Srpske. Čemu vas je ta pozicija naučila?
Milešević: Kroz profesionalni angažman na čelu Republičkog zavoda za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa Republike Srpske i sama sam postala svjesna značenja ovih riječi koje smo odabrale kao imenitelj našeg razgovora. Obilazeći Republiku Srpsku od Trebinja do Novog Grada imala sam rijetku priliku upoznati prirodna i kulturna bogatstva, sve ono što nam je Bog dao da čuvamo, ali i ono što je nadahnut čovjek kroz različite epohe stvorio, kao biljeg svog postojanja, ali i kao zalog onima koji dolaze, da oplemene i dodaju dukat na nisku baštine, ostavljajući više nego što su primili. Od Orjena i Bijele Gore, preko Sutjeske, Crvenih stijena na Romanije, sa litica koje se izdižu iznad prelijepe i mitske Drine, pa do naše gorde i nepokorene Kozare – nižu se vidikovci ljepote Republike Srpske. Vid začaran takvim pogledom ne može da ne cijeni ovu zemlju i čovjeka koji je kao njena najčvšća snaga ponikao na ovim tačkama preplitanja zemlje i istorije, kulture i tradicije, snage i nepokora.
Kad vas dotakne pogled Svetog Dimitrija, oslikan Mitrofanovićevom rukom u drevnom Aranđelovu na jugu naše zemlje; jedinstveni lik Svetog Save sa riđom bradom iz Dobruna ili skladno sazidana kupola crkve u Moštanici – nad kojom je, bar u projektnom smislu Zavod bdio još od svog osnivanja – ne možete ostati ravnodušan čovjek. Srpski narod ima čim da se diči, ljepotu prirode i baštinu vlastitih pregnuća kakvu malo ko ima. Ko to vidi i spozna, ko upozna sebe – taj će se znati cijeniti. A čovjek koji cijeni sebe se ne može poraziti.
VM: Pred i po imenovanju na poziciju direktora Zavoda ste prošli prilično trnovit put. Međutim iznijeli ste ga dostojanstveno. U čemu je tajna?
Milešević: U porodici. U tom je tajna, u tome je ključ uspjeha. Uz predane roditelje i vaspitanje koje su mi dali, uz supruga i sinove naučila sam da je snaga u porodici kao nosivom stubu svakog društva. Snaga i ljubav porodice je trasirala moj put. Uzdajući se u taj potencijal naučila sam da se do cilja stiže samo gledajući naprijed. Znala sam da će vrijeme i predanost poslu dati rezultat. Zato se nisam osvrtala ni na šta što bi me poremetilo ili poljuljalo, jer sam znala da s istom ljubavlju pristupam kućnim obavezama, poslovima s klijentima u bankarskom sektoru, ali i zaštiti naše baštine. Vjerujte mi, usudiću se reći, da čovjek s jednakom snagom i ljubavlju mora pristupati ruži u svom cvijetnjaku, a svakako, da se metaforično izrazim i njegovati cvjetove naše narodne i prirodne baštine. Dakle, s istim žarom prema svima i svemu. Samo taj odnos daje rezultat. Moj pristup je uvijek bio maksimalno davanje sebe za onaj djelokrug poslova koji mi je u datom momentu dan u zadatak. Ali reći ću ono što me je ražalostilo i na šta nisam ostala imuna – a to je da mi, lično i kolektivno, ženu kao zjenicu društva štitimo samo deklarativno, a da njenu ulogu umanjujemo na svakom koraku, od kuće – do visoke javne funkcije. To se mora mijenjati.
VM: Spomenuli ste rezultate. Na šta ste kroz ovih par godina najponosniji?
Milešević: U prvom redu na saradnike. Iste one saradnike koji su terenskim i istraživačkim radom uvećali površine zaštićenih prirodnih dobara, obnovili Hegedušićeve freske na Tjentištu, izradili projekte za obnove spomenika Palim Krajišnicima na Šehitlucima ili Sahat-kulte – jednog od prepoznatljivh simbola grada na Vrbasu; obilazili nepristupačne nekropole kao pripreme za pisanje elaborata, čistili Njegošev spomenik u Trebinju, obnavljali Dom ZAVNOBiH-a u Mrkonjuć Gradu. Na takve ljude i rezultate sam ponosna. Na moje prijatelje kojih nije sramota ni skele – ni kancelarije.
VM: U tom slojevitom iskustvu vjerovatno leži i nekakva poruka za naše čitaoce?
Milešević: Nisam neko ko dijeli lekcije, ali bih uputila jednu molbu. Na poslovnom polju moja ruka je pružena svima bez razlike i tako će i ostati. Htjela bih zamoliti svakog, ko u oku sretne ove redove, da u vremenima opštih unifikacija i brzog življenja ne izgubimo sebe. U vrijeme kad sve počinje ličiti jedno na drugo, gubeći dušu i oslonac u Boga, počnimo njegovati našu jedinstvenost. U tom šarenilu i snazi naših potencijala biće oplemenjena i naša Banjaluka, ali i cijela Republika Srpska.
