Dejan Sejmanović odbornik je Ujedinjene Srpske u Skupštini grada Banjaluka, ali iza političkog angažmana krije se i porodičan čovjek, bivši sportista i neko ko, kako sam kaže, najveću snagu pronalazi upravo u najbližima. U razgovoru za naš portal govorio je o porodici, prijateljima, najtežim i najradosnijim trenucima u životu, sportu, muzici, svakodnevnim navikama, ali i pogledima na društvo i savremeni način života.
Koliko Vam znači porodica i koliko ste, pored poslovnih obaveza posvećeni ženi i djeci?
„Najbitnija stvar na svijetu je porodica. Svu energiju i motivaciju upravo dobijam od njih. Za mene to je svetinja. Moja supruga Vedrana i djeca Mihajlo i Sofija su moja stalna podrška u svemu što radim, a posebno sam zahvalan svojoj majci Dragici i sestri Nataši koje se sigurno najviše brinu i sikiraju za mene. Na žalost jedan od najvećih oslonaca moj pokojni otac Miodrag koji više nije među živima uvijek mi je davao savjete koji mi i dan danas prolaze kroz glavu, a tada vjerovatno to nisam razumio. Posebnu zahvalnost dugujem i roditeljima od svoje supruge koji su isto tako uvijek bili uz nas, pogotovo dok su djeca bila mala“.
Koji su Vam najradosniji događaji u životu?
„Bilo je dosta radosnih događaja, a za svakog normalnog čovjeka rođenje djece je nešto što bi trebalo da bude najradosniji. Takođe jedan od radosnijih događaja svakako je i završetak rata 1995-e“.
Koji Vam je najtužniji događaj?
„Smrt oca i bolest u porodici. Ne bih sada da iznosim detalje i sigurno 2023. mi je najteža godina kako za mene, tako i za moju porodicu“.
U kakvom ste odnosu sa komšijama i ko su Vam najbolji prijatelji?
„Što se ovog pitanja tiče, ja sam srećan čovjek. Sadašnje komšije Džolići su mi kao porodica i izuzetno dobri ljudi. Ranije sam živio u Dervišima i Kuljanima gdje su komšije tkođe izuzetno dobri i sada kada bih nabrajao spisak bi bio predugačak, a ne bih želio da nekoga preskočim i poseban pozdrav za 11. i 15. Kuljansku ulicu i naravno za moju Dubičku ulicu gdje sam živio blizu 30 godina.
Imam dosta istinskih prijatelja, a sa jednim od njih sam i kum, čuveni kum Rađa“.
Imate li hobi?
„Neko ko je od skoro svog samog životnog početka proveo djetinjstvo radeći na selu, a kasnije kao srednjoškolac uporedo sa školom sam isto tako uvijek radio na dnevnicu i bavio se sportom, tako da nisam imao vremena za hobi“.
Kako provodite slobodno vrijeme?
„Nažalost nemam slobodnog vremena. Uglavnom i to što imam trudim se da provedem sa porodicom“.
Da li ste trenirali neki sport i koje sportove pratite?
„Što se tiče sporta aktivno sam trenirao džudo gdje sam stekao majstorsko zvanje i osvajač sam brojnih medalja kako u Republici Srpskoj tako i na međunarodnoj sceni, između ostalog u Srbiji. Što se tiče praćenja sporta uglavnom pratim sve sportove i gdje nastupa reprezentacija Srbije i sport koji je na lokalnom nivou. Pratim i podržavam sport u Banjaluci, nebitno o disciplini, pogotovo gdje nastupaju djeca.
Znate li kuhati?
„Znam kuhati skoro sve što se tiče domaće tradicionalne kuhinje i koristim svaku priliku da pripremam jela za svoje ukućane i naravno goste. Jedini problem je taj što supruga i sin su strašno teški na hrani tako da ćerka Sofija i ja moramo uglavnom jesti reslove poslije njih jer smo nas dvoje naučeni da se hrana ne baca (smijeh)“.
Pivo, vino ili žesta?
„Zavisi od prilike i raspoloženja ali pošto imam nekih zdravstvenih problema izbjegavam maksimalno konzumiranje alkohola. Ipak pivo“.
Koju muziku slušate?
„Pošto sam ja čovjek iz naroda odgovor na ovo pitanje se nameće samo. Narodna muzika je na prvom mjestu, stari domaći rok i pop. Imam dosta omiljenih pjesama, između ostalog radije bih nabrojio omiljene pjevače – Miroslav Ilić, Haris Džinović, Zorica Bruncllik i Bora Đorđević. Ne znam ništa svirati, ali volim zapjevati“.
Koje filmove i serije volite?
„U zadnjih deset godina ne gledam filmove, a što se tiče serija uglavnom gledam domaće. A „Bolji život“ zbog Gige Moravca gledao sam sigurno 500 puta. Gledam Gigu, vidim sebe (smijeh)“.
Koja Vam je omiljena knjiga?
„Pošto sam dugo radio u Domu vojske, današnja Narodna skupština tu je postojala vojna biblioteka gdje sam mjesečno dizao po jednu knjigu, uglavnom ratne, a posebno bih izdvojio „Komadant po potrebi“ i „Komadant bez potebe“ koje je napisao general Slavko Lisica, a što se tiče školskih knjiga „Prvi put s ocem na jutrenje“, Laza Lazarević.
Istorija ili geografija?
„Istorija, pogotovo onaj dio koji je vezan za Srbe. Nažalost danas smo svjedoci da naše komšije Muslimani i Hrvati i svjetski moćnici pokušavaju da prekroje i sakriju istinu o srpskom narodu i njegovom stradanju“.
Sa kim od istorijskih ličnosti bi voljeli popričati i zašto?
„Sa Mihajlom Pupinom.
Volio bih popričati sa čovjekom koji je založio svu svoju imovinu kako bi Kraljevina Srbija dobila potreban kredit za naoružanje i finansiranje vojske iako su mu skrenuli pažnju da Srbija nema šanse da dobije rat i da bi mogao da ostane bez svoje imovine, a on je izgovorio čuvenu rečenicu „ako propadne Srbija, neka propadnem i ja“.
Koje jezike govorite?
„Poslije završene srednje škole govorio sam solidno njemački jezik“.
Da li ste ljubitelj automobila i razumijete li se u popravke?
„Nisam fan i rob automobila, uglavnom vrijednost vozila koje sam do sada imao su od 5000 do 10000km, a ono što je najbitnije da su tehnički ispravni i jeftini za održavanje. Što se tiče održavanja i popravke dospem tečnost za šajbe, naduvam gume, provjerim ulje, a ostalo radi mehaničar“.
Da se ne bavite ovim poslom koje zanimanje bi bio Vaš izbor?
„Kada bih imao mogućnost da vrijeme vratim unazad ne bih radio ovo što sam do sada radio. Bavio bih se izgradnjom i prodajom kuća i pjevanjem“.
Kako provodite godišnji odmor?
„Ništa posebno nemam određeno po ovom pitanju, uglavnom odmori su mi kratki, putovanja su uglavnom radna. Ja sam neko ko je par godina bio u izgradnji i nažalost nisam imao vremena za odmore“.
Zimovanje ili ljetovanje, more ili rijeke, planina, grad ili selo?
„Ni o ovome pitanju nemam ništa određeno, na more maksimalno odem pet dana, a u zadnje vrijeme razmišljam i o selu. Najvjerovatnije u narednom periodu nešto ću pokušati da napravim u svom rodnom selu Balte (Čelinac)“.
Da ne živite ovdje, gdje biste voljeli živjeti?
„Beč“
Bavite li se humanitarnim radom?
„U zadnjih godinu dana sproveo sam preko 15 humanitarnih akcija zahvaljujući svojim prijateljima, a posebno doktoru Nenadu Stevandiću koji je bio učesnik preko 80% akcija uz uslov da ne objavljujemo i ne slikamo te ljude“.
Savremene tehnologije, društvene mreže ili televizija?
„Mislim da je to najveća prijetnja za čovječanstvo, a pogotovo za mlađi svijet. Upravo su se ljudi zbog gore navedenih stvari promijenili na gore“.
Da li sami obavljate kućne popravke ili zovete majstora?
„Ono što znam uradim sam, a uglavnom kada je struja u pitanju zovem majstore“.
Imate li nagrade i priznanja?
„Imam priznanja, uglavnom sportska“.
Na kraju razgovora sa Dejanom Sejmanovićem ostaje utisak čovjeka koji nije zaboravio odakle je krenuo. Bez mnogo formalnosti i političkih fraza, govorio je o porodici, prijateljima, radu, životnim borbama i stvarima koje danas smatra najvažnijim. Između uspomena, šale i ozbiljnih tema provlači se jedna zajednička nit — privrženost ljudima, kraju iz kojeg dolazi i vrijednostima koje, kako kaže, vrijeme ne bi smjelo promijeniti.
Novinar: Marijana Bogdanović
