Kategorija: Društvo

Neuspjeli pokušaj štrajka radnika Drvne industrije Šipovo (DIŠ) ponovo je skrenuo pažnju na težak položaj radnika u Republici Srpskoj, naročito onih zaposlenih u privatnom sektoru, koji su često lišeni osnovnih prava jer nisu sindikalno organizovani. Ovo otvara ključno pitanje: zašto radnici privatnog sektora nisu dio sindikata i djeluju li sindikati u Srpskoj kao zatvoreni krug, dostupan samo članovima?

Radnici DIŠ-a odlučili su se na štrajk zbog neisplaćenih plata i neuplaćenih doprinosa, što ih je lišilo zdravstvene zaštite osim ako je sami ne plate. Iako je njihov bunt bio opravdan, izostanak poštovanja zakonskih procedura omogućio je vlasniku i načelniku opštine Šipovo, Milanu Kovaču, da obustavu rada okarakteriše kao „neopravdano odsustvo“ ili „odbijanje izvršenja radnih zadataka“, što predstavlja osnov za otkaz. Pod prijetnjom otkaza, radnici su se izjasnili da žele nastaviti rad, no Kovač tvrdi da nema posla za sve, već samo za one koji su tokom štrajka radili.

U Šipovu, gdje Kovač kao vlasnik nekoliko preduzeća i lider lokalnog SNSD-a ima odlučujuću riječ, otkaz u njegovim firmama praktično znači nemogućnost pronalaska novog posla. A gdje su u cijeloj priči sindikati? Prema radnicima DIŠ-a, sindikalno organizovanje u njihovom preduzeću nije dozvoljeno.

Danko Ružičić, potpredsjednik Saveza sindikata Republike Srpske za privredu, objašnjava da bez sindikata radnici teško mogu organizovati štrajk na zakonit način.

– Da su nam se obratili, savjetovali bismo ih i pomogli, jer je to naša obaveza zbog sindikalne solidarnosti – kaže Ružičić za Srpskainfo, dodajući da Savez sindikata ne može zastupati interese radnika DIŠ-a jer nisu članovi sindikata.

Ružičić priznaje da je sindikalno organizovanje znatno slabije u privatnom sektoru nego u javnim preduzećima.

– Iako su pravo na sindikalno organizovanje i kolektivno pregovaranje zagarantovani Ustavom RS i Zakonom o radu RS, u praksi to često nije ostvarivo. Razlog za to treba tražiti kod onih koji su zaduženi za provođenje zakona – ističe Ružičić.

U stvarnosti, vlasnici firmi, naročito oni bliski vlastima, često pronalaze načine da „eliminišu“ sindikate. Radnici, sa druge strane, nerijetko izbjegavaju sindikalno organizovanje kako bi sačuvali „dobre odnose s gazdom“.

– Čak i kada se osnuje sindikalna organizacija, često ne zaživi zbog straha radnika. Ovo nije problem samo u udaljenim mjestima poput Šipova, već i u gradovima poput Dervente i Gradiške – dodaje Ružičić.

Podaci pokazuju poražavajuću sliku: od preko 15.000 registrovanih privrednih društava u Srpskoj, kolektivni ugovori na nivou kompanije potpisani su u samo 30 preduzeća. Generalnog kolektivnog ugovora nema, a u sektorima dominiranim privatnim firmama nisu zaključeni ni granski kolektivni ugovori.

Profesor Zoran Stojiljković sa Fakulteta političkih nauka u Beogradu, jedan od vodećih regionalnih stručnjaka za sindikalno organizovanje, godinama upozorava na neravnotežu moći između radnika i poslodavaca.

– Sindikalno organizovanje i kolektivno pregovaranje ključne su poluge u borbi za očuvanje vrijednosti rada i smanjenje socijalne nejednakosti – istakao je ranije Stojiljković za Srpskainfo.

Dok se u Evropskoj uniji svake godine pregovara o ključnim radničkim pravima, poput dostojanstvenog rada i životne plate, u Republici Srpskoj se radnici i dalje bore za osnovna prava. Bez ozbiljne reforme i podrške vlasti, sindikata i društva, teško je očekivati promjene u korist obespravljenih radnika.

Jednoj četvoročlanoj porodici, koja je te sreće da ima svoj krov nad glavom, mjesečno je za režije potrebno najmanje 350 KM.

Naime, prosječni račun za struju po domaćinstvu kreće se oko 60 KM, koliko koštaju i paket interneta i kablovske televizije. U prosjeku, dva računa za mobilni telefon kreću se oko 60 -70 KM. Četiri člana jedne porodice mjesečno potroše oko 25 KM vode, dok ih grijanje, u slučaju da žive u stanu od nekih 55 kvadrata, košta 110 KM. Odvoz smeća i gradska komunalna naknada trošak su od skoro 25 KM.

Pod pretpostavkom da ne žive u centru grada, odnosno da moraju da putuju do posla, a nemaju svoj automobil, dva odrasla člana domaćinstva mjesečne karte koštaju oko 115 KM.

Oni koji nisu te sreće da žive u svojoj kući ili stanu, za kiriju moraju da izdvoje najmanje 600 KM, da bi bili iole blizu gradu i da ne žive u nekom starom i neuslovnom stambenom prostoru.

Dakle, jedna prosječna podstanarska porodica, bez da pojede jednu kiflu ili kupi jedne čarape, za stanarinu, režije i prevoz, početkom mjeseca na raspolaganju mora da ima najmanje 1.000 KM?!

Kad je riječ o hrani, a što potvrđuju statistički podaci, za ovaj trošak jednoj četvoročlanoj pordoci potrebno je skoro 1.200 KM. Nije teško izračunati, da pomenuti izdaci jednu porodicu mjesečno koštaju 2.200 KM.

A gdje su ostale potrepštine neophodne svakom domaćinstvu, odnosno njegovim članovima, poput sredstava za higijenu, kozmetike, nabavke neophodne odjeće ili obuće, novca za dječju užinu i školske aktivnosti…

Još ako je kućni budžet opterećen nekim kreditom, a velika većina funkcioniše tako što za preživljavanje pozajmljuje pare, jasno je da se mjesečni trošak života uvećava za, najmanje, 300 KM.

Kad se sve navedeno uzme u obzir, dva odrasla člana jedne porodice trebalo bi da zarađuju najmanje dvije prosječne plate, da bi njihovo domaćinstvo moglo da funkcioniše bez nekih velikih odricanja i stresova.

Podsjetimo, prosječna plata u Srpskoj iznosi 1.420 KM.

Nažalost, ispod ovog iznosa u Srpskoj rade zaposleni u čak 12 djelatnosti. S druge strane, desetine hiljada radnika u trgovini, ugostiteljstvu, građevinarstvu, prerađivačkoj indistriji ne može da dosegne trošak prehrane iz sindikalne potrošačke korpe ili zarađuju tek nešto više od tih 1.200 KM.

Kad se u obzir uzmu oni koji rade za minimalac od 900 KM, a kojih je oko 90.000, jasno je da oni svojim primanjima bukvalno jedva mogu da se prehrane…

– Suprug i ja ukupno zarađujemo 2.300 KM. Ja radim u jednom marketu, a on u restoranu. Moja plata se nije godinama mijenjala i iznosi 1.100 KM. Imamo dvoje djece, kćerku koja studira i sina koji ide u osnovnu školu. Da nemamo svoju kuću, bukvalno bismo bili željni svega. Ionako, kupujemo i plaćamo samo ono što je neophodno. Mobilni telefoni i internet nekada su bili luksuz, a sada su potreba koja, međutim, takođe košta. Problem je što plate stagniraju ili neznatno idu gore, a poskupljenja se samo nižu – kaže Miroslava K. iz Banjaluke.

Naglašava da im, dok poplaćaju režije i kupe mjesečne karte, jedva ostane za hranu i ono najosnovnije, što svaka porodica mora da ima.

– Naravno da pomenutim platama ne možemo da isfinansiramo nabavku ogreva, opremanje djece u školu, slavu… Zato svake godine uzimamo kredit, da isfinansiramo ove izdatke. Najčešće ga ne uspijemo vratiti do sledeće jeseni, pa napravimo reprogram i tako ukrug… – kaže sagovornica za Srpskainfo.

Zbog nemogućnosti da primanjima sustignu troškove, građani Srpske sve više posežu za kreditima.

Zato ne čudi što smo iz godine u godinu sve zaduženiji, pa, trenutno, klecamo pod dugom koji je premašio 4 milijarde KM.

Kad je riječ o prosečnoj zaduženosti svakog građanina, ona je za samo godinu i po dana porasla za 450 KM. Naime, kreditna zaduženost po stanovniku krajem 2022. iznosila je 3.081 KM, a sredinom ove godine 3.531 KM.

A najveći iznos naše zaduženosti odnosi se na kredite za opštu potrošnju, među kojima dominiraju nenamjenski gotovinski krediti.

Ukupan prihod od naknada za priređivanje igara na sreću, nagradnih i zabavnih igara i poreza na dobitak u 2024. godini premašiće prošlogodišnji iznos i biće više od 150 miliona maraka, potvrđeno je za “Nezavisne novine” iz Republičke uprave za igre na sreću.

Da će nesumnjivo taj iznos biti i prikupljen pokazuju podaci koji govore da je za 11 mjeseci ove godine ukupan prihod po ovom osnovu bio 140.697.256 KM. Lani su tokom čitave godine prikupljena nešto više od 124 miliona maraka.

Dok ukupni prihodi rastu, broj nelegalnih priređivanja igara na sreću, barem prema podacima, bilježi pad. Kako ističu iz Republičke uprave za igre na sreću za “Nezavisne novine”, njihovi inspektori ove godine izdali su ukupno i 78 prekršajnih naloga u vrijednosti 228.400 KM.

“U istom periodu prošle godine izdali su 95 prekršajnih naloga u vrijednosti 328.500 KM”, naveli su oni.

Kako dodaju, najviše nelegalnog priređivanja igara na sreću otkriveno je u istočnom dijelu Republike Srpske, a najčešće nepravilnosti koje su otkrili inspektori su priređivanje igara na sreću bez rješenja, kao i posjedovanje ilegalne opreme na kojoj se priređuju igre na sreću.

Ivan Šijaković, sociolog, ističe da građani ne traže spas u igrama na sreću, već su one postale sastavni dio svakodnevnog života.

“Ljudi im pristupaju kao svakoj drugoj rutinskoj radnji, odevanju, odlasku na posao, razgovoru sa prijateljima, pogotovo online igrama i klađenjima. Sve je nadohvat ruke, na jedan klik, i to ljude privlači. Naravno, ljude privlači i večita želja da se dođe do novca na lagan način”, kaže Šijaković za “Nezavisne novine”.

On dodaje da više nije riječ o siromašnima kojima je to vapaj da se izvuku iz tog stanja, već da se zapravo više bogatiji ili solidno stojeći zanimaju time.

Šijaković ističe da je teško promijeniti to stanje.

Maja Savanović Zorić, psiholog i sistemski porodični psihoterapeut, u razgovoru za “Nezavisne novine” ističe da kako rastu prihodi, tako raste i broj ljudi koji se bave igrama na sreću.

“U svom profesionalnom iskustvu kao psihoterapeut svjedočim sve većem broju klijenata koji se bore s ovim problemom, ali i njihovim porodicama koje trpe razne posljedice različitih razmjera”, ističe ona i dodaje da igre na sreću na prvi pogled djeluju kao način zabave ili brz način zarade, ali su često rezultat složenih unutrašnjih procesa poput bijega od problema.

Dodaje da postoje i načini rješavanja ovog problema, ali da zahtijevaju svijest, podršku i posvećenost.

“Jedan od ključnih koraka je prepoznavanje problema, što može biti izuzetno teško zbog osjećaja srama i stigme i straha od odbacivanja od okoline. Psihoterapija je jedan od ključnih rješenja jer kroz psihoterapijski rad klijenti počinju da razumiju uzroke svog ponašanja”, navodi ona za “Nezavisne novine” i dodaje da je jako bitna i porodična podrška.

Takođe, Savanović Zorićeva ističe da je važno potražiti stručnu pomoć što prije i da je oporavak moguć.

Elektroprivreda Republike Srpske je na koljenima. Teško je stanje u dvije termoelektrane, Ugljeviku i Gacku. Najave, apeli i crne slutnje su se obistinile. Hoće li se smrzavati građani RS s obzirom da je upitna proizvodnja 70 posto električne energije?

U opštini Ugljevik domaćinstva trpe hladnoću. Đaci ranije idu kućama. Zavladao je mrak, kažu radnici RiTE Ugljevik. Opstanak hiljade porodica je upitan. Razlog je nedostatak uglja, iako rudari bez pauze pokušavaju pronaći bar grumen.

“Ja sam radnik preduzeća 30 godina, ni u jednom momentu nije se desilo da nema uglja na deponiji, nažalost, to se sada desilo. U ovom momentu, mi smo prepušteni dragom Bogu”, kaže Boban Benović, radnik RiTE Ugljevik.

Ništa bolja situacija nije ni u RiTE Gacko. Zabrinuti gatački rudari poručuju da je dugova sve više, a uglja sve manje. Krivce pozivaju na odgovornost.

“Glavni krivac jeste vlasnik, odnosno Vlada RS za ovakvu situaciju. Jeste li čuli da je neko u državi podnio ostavku, ministar, direktor, Gacka, EP, Ugljevika? Niste čuli”, poručuje Željko Tepavčević – predsjednik Sindikalne organizacije RiTE Gacko.

Zbog svega, sumnjaju da se potencijalno dešava privatizacija EPRS . Neadekvatno ulaganje posljednjih 10 godina, poručuje Tepavčević, dovelo je termoelektrane sa pozicije giganta do gubitaša.

“Problem je što investicije idu u tome pravcu namještanja poslova i nama manje bitnih stvari a mi dole nemamo ispravnu rudarsku mehanizaciju . Od izvozno orijentisane kompanije došli smo na uvozno orijentisanu po velikim cijenama a taj ceh će na kraju platiti građani”, ističe Tepavčević.

Ministar energetike i rudarstva Republike Srpske Petar Đokić izjavio je da se mjerama dogovorenim na jučerašnjem sastanku sa rukovodstvom Rudnika i Termoelektrane (RiTE) “Ugljevik”, “Elektroprivrede Republike Srpske” i sindikata, te aktivnostima koje će biti provedene može osigurati kontinuiran rad ove elektrane.

“Moj utisak, na osnovu svega onoga što je danas prezentovano, jeste da ne postoji zabrinutost da li će RiTE `Ugljevik` raditi u narednom periodu”, rekao je Đokić novinarima.

Đokić je istakao da je prioritet da u narednom periodu sav novac od prodaje električne energije bude usmjeren za poboljšanje stanja u rudnicima i termoelektranama u Ugljeviku i Gacku, ali da oba preduzeća istovremeno moraju učiniti napore da eliminišu sve pojave koje stvaraju sumnju da li rade regularno.

Vlado Đajić, generalni direktor UKC Republike Srpske i poslanik SNSN-a u Narodnoj skupštini RS, rekao je da je na zahtjev Sindikata ali i zdravstvenih radnika, a u dogovoru sa premijerom Radovanom Viškovićem i Zorom Vidović, ministricom finansija, biće povećane plate svim medicinskim sestrama u Srpskoj.

“Na prvoj skupštini ćemo da usvojimo zaključak da se medicinskim sestrama poveća plata linearno 100 KM u neto iznosu plus doprinosi koji će se plaćati na iznos te plate”, poručio je Đajić.

Rekao je da je prezadovoljan ovom odlukom.

“Uvijek smo na strani radnika”, dodao je Đajić.

Od marta naredne godine na tržištu će biti ponuđene narodne obveznice a cilj je da se jača ekonomija Republike Srpske, ali i da građani imaju veću zaradu nego što je to sada slučaj, kada je riječ o njihovom deponovanom novcu u bankama, kazala je Zora Vidović, ministarka finansija Republike Srpske.

“Mi imamo obezbijeđeno finansiranje za narednu godinu. Obveznice nam nisu ni potrebne. Relaksirano ulazimo u narednu godinu ali želimo da sredstva koja naši građani štede ostaju u Republici Srpskoj. U ovom momentu su banke iz Republike Srpske iznijele tačno milijardu KM”, istakla je Vidovićeva.

Ona ukazuje da je riječ o milijardi KM depozita stanovništva i preduzeća, te dodala da je intencija da se obveznice prodaju građanima, čime bi sredstva ostajala u Republici Srpskoj te bi bila iskorištena za razvojne projekte.

“Nismo raspoloženi da naša milijarda negdje u svijetu služi za razvoj druge države. To nam je poenta i naša će kamata biti znatno veća od bankarske kamate”, poručila je Vidovićeva.

Građani Republike Srpske već od proljeća moći će da ulože novac u narodne obveznice od 100 maraka.

Za to će dobijati i godišnju kamatu od oko pet odsto, što je mnogo isplativije od naknada koje na oročenu štednju nude banke.

Odluka Ministarstva finansija Republike Srpske imaće brojne efekte ne samo na građane, nego i finansijsku stabilnost državne kase.

“Plan je Ministarstva finansija da u narednoj godini ide sa narodnim obveznicama. Prvo, da se ta sredstva ne bi iznosila napolje. Drugo, što će kamata koju ćemo mi dati biti daleko povoljnija nego što imaju u bankama”, objasnila je ministar finansija Srpske Zora Vidović, objavio je ATV.

Građani će obveznice moći da kupe na svim šalterima Pošta Srpske i brokerskih kuća. Još se razmatra i mogućnost kupovine u pojedinim bankama.

Već sada je sigurno i da neće biti nikakvih ograničenja u broju kupljenih obveznica, kao ni u uslovima koji se moraju ispuniti za kupovinu. Takođe, bez ikakvih gubitaka fizička lica moći će i da vrate svoj novac.

“Zadržavate kamatu za razliku od štednje kada razročite oročeni ulog, vi gubite kamatu koju ste mislili ostvariti za oročenje. Kod obveznica dobijate kamatu srazmjerno periodu oročenja, a uvijek možete preprodati na tržištu pri čemu će se i berza i učesnici na tržištu kao i Ministarstvo finansija truditi da se obezbijedi likvidnost”, naglašava Milan Božić, direktor Banjalučke berze.

Еkonomisti su uvjereni da je riječ o isplativoj i sigurnoj odluci za građane Srpske. Riječ je, kažu, i o novom trendu da se zaobiđe posredništvo, naročito stranih banaka, koje u inostranstvo iznose više od milijardu maraka depozita građana.

“Vi jednostavno možete klikom da sa vašeg transakcionog računa prebacite na račun trezora i da za to dobijate određena sredstva. Sada kako stvari stoje, prinos će se kretati između četiri i šest procenata zbog toga što je trezorski zapis koji je emitovan u ovoj godini četiri procenta, obveznica koja je posljednja emitovana je šest procenata”, objašnjava ekonomista Saša Stevanović.