U dijelu sarajevske političke, medijske i intelektualne produkcije već duže vrijeme gledamo uporan pokušaj da se prepravi prošlost kako bi se stvorio utisak o drevnom, neprekinutom i navodno samorazumljivom kontinuitetu jedne nacije koja se u svom savremenom političkom obliku javlja znatno kasnije, navela je vršilac dužnosti direktora Kancelarije za međunarodnu saradnju Republike Srpske Ana Trišić Babić.
U autorskom tekstu za Glas Srpske, ona je navela da je namjera da se iz Sarajeva, kroz medije, kulturne interpretacije i politički govor, proizvede osjećaj da postoji neprekinuti nacionalni luk koji traje vijekovima iako ga izvori ne potvrđuju.
Prema njenim riječima, sve češće se može vidjeti pokušaj da se bitka kod Banjaluke iz 1737. godine predstavi kao neka vrsta “bosanske nacionalne epopeje”, kao pobjeda “bosanskih ratnika” nad stranim neprijateljom, pa čak i kao dokaz navodne rane nacionalne samosvijesti.
“To je školski primjer političke upotrebe istorije”, naglasila je Trišić Babić.
Autorski tekst pod nazivom “Prošlost po narudžbi” prenosimo u cjelosti:
Postoje trenuci kada čovjek više ne može da se pravi da je riječ samo o različitim interpretacijama prošlosti. Postoje trenuci kada je očigledno da nije u pitanju istorija, nego politička potreba obučena u istorijski jezik. Upravo takav slučaj gledamo već duže vrijeme u dijelu sarajevske političke, medijske i intelektualne produkcije: uporan pokušaj da se prepravi prošlost kako bi se stvorio utisak o drevnom, neprekinutom i navodno samorazumljivom kontinuitetu jedne nacije koja se u svom savremenom političkom obliku javlja znatno kasnije.
To nije naučni spor. To je projekat.
NJegova logika je jednostavna. Kada stvarni izvori ne daju dovoljno dubok istorijski kontinuitet, onda se taj kontinuitet konstruiše. Kada istorijske epohe ne potvrđuju ono što je danas politički potrebno, onda se njihove činjenice preimenuju. Kada ni to nije dovoljno, onda se moderni identitet projektuje unazad, kroz vijekove, na ljude koji sebe tako nisu doživljavali, niti su tako mogli doživljavati u političkim, kulturnim i civilizacijskim okolnostima svog vremena.
Tu dolazimo do jednog veoma ilustrativnog primjera.
UPOTREBA ISTORIJE
Sve češće se može vidjeti pokušaj da se bitka kod Banjaluke iz 1737. godine predstavi kao neka vrsta “bosanske nacionalne epopeje”, kao pobjeda “bosanskih ratnika” nad stranim neprijateljom, pa čak i kao dokaz navodne rane nacionalne samosvijesti. To je školski primjer političke upotrebe istorije.
Istorijska činjenica je mnogo jednostavnija i mnogo preciznija. Bitka kod Banjaluke bila je dio austro-turskog rata 1737-1739. godine. Habzburška monarhija napala je Osmansko carstvo. Prostor Bosne tada nije bio nikakva nacionalna država, nego osmanska provincija – Bosanski vilajet. Snage koje su branile Banjaluku bile su dio osmanskog vojnog sistema: lokalni krajiški odredi, spahije, janjičari i drugi vojni elementi jedne imperijalne strukture. To je kontekst. To je istorija.
Ali taj okvir se danas svjesno briše. Umjesto da se govori o osmanskoj vojsci u Bosanskom vilajetu, govori se o “bosanskim ratnicima”, o “domaćoj bosanskoj vojsci”, o nekakvom zametku posebne nacionalne svijesti koja navodno već tada postoji. Drugim riječima, provincijska vojna mobilizacija unutar Osmanskog carstva pretvara se retroaktivno u preteču savremene nacije. To nije tumačenje. To je falsifikovanje istorijskog smisla događaja.
Da budemo sasvim jasni: regionalna oznaka nije isto što i nacionalni identitet. To što je neko živio u Bosni u 18. vijeku ne znači da je bio pripadnik savremene političke nacije koju danas neko želi da projektuje unazad. U to vrijeme, identitet je prije svega bio vjerski, staleški, lokalni i imperijalni. Savremeni nacionalni pojmovi ne mogu se mehanički unositi u epohe u kojima nisu postojali. To zna svaki ozbiljan istoričar. Zato ovdje nije riječ o neznanju. Ovdje je riječ o namjeri.
A namjera je da se iz Sarajeva, kroz medije, kulturne interpretacije i politički govor, proizvede osjećaj da postoji neprekinuti nacionalni luk koji traje vijekovima iako ga izvori ne potvrđuju. Kada tog luka nema, onda se on pravi od svega što je pri ruci: od srednjovjekovne Bosne, od stećaka, od osmanskih vojnih pobjeda, od geografskih naziva, od antifašističkih institucija, pa i od savremenih političkih parola. Sve se koristi. Sve se savija. Sve se stavlja u funkciju jednog cilja: da se konstruiše istorija radi kreiranja nacije koja u tom obliku i sa tim kontinuitetom prosto nije postojala.
To je ono što zaslužuje naziv vještački mit.
Vještački mit nije isto što i kolektivno sjećanje. Svaki narod ima pravo na svoje simbole, svoje predaje i svoju emotivnu vezu sa prošlošću. Ali kada se mit pravi protiv činjenica, onda više nije riječ o kulturnom pamćenju, nego o političkoj tehnologiji. Tada se ne čuva nasljeđe, nego se njime manipuliše. Tada se prošlost ne istražuje, nego uređuje.
SRBI SE NEĆE IZVINJAVATI
Poseban problem nastaje onda kada se takav projekat gradi i preko potiskivanja tuđe istorije – konkretno srpske istorije na prostoru Bosne i Hercegovine. Jer ovdje nije riječ samo o pokušaju da se sebi doda dubina. Riječ je i o pokušaju da se drugome ta dubina oduzme.
Neće se srpski narod nikome izvinjavati zato što ima istorijsko trajanje.
Neće se izvinjavati zato što je još od 9. vijeka, kroz dinastiju Vlastimirovića, a potom snažno i kroz Nemanjiće, imao svoju državu, svoju političku organizaciju i jasnu svijest o vlastitom prostoru. Neće se izvinjavati zato što je imao svoju crkvu, svoju duhovnu vertikalu i svoju državotvornu tradiciju. Neće se izvinjavati zato što je imao međunarodno priznanje onda kada veliki dio današnje Evrope nije imao ono što danas rado podrazumijeva kao svoju vjekovnu stabilnost.
Neće se izvinjavati ni zato što Konstantin Porfirogenit, u okviru političke geografije svoga vremena, Bosnu ubraja u srpske zemlje, u okvir onoga što se označava kao krštena Srbija, zajedno sa drugim srpskim oblastima tog doba. Taj podatak ne služi za dnevnopolitičku galamu, nego kao podsjetnik da istorija ne počinje onda kada je neko danas poželi drugačije urediti.
Neće se srpski narod izvinjavati ni zbog toga što je kroz vijekove tuđe uprave sačuvao svoj identitet kroz crkvu, jezik, predanje i epsku poeziju. Epska poezija kod Srba nije bila samo književni oblik, nego jedan od najmoćnijih mehanizama očuvanja istorijskog pamćenja. Uz Srpsku pravoslavnu crkvu, ona je čuvala svijest o porijeklu, o zavjetu, o slobodi i o političkom dostojanstvu onda kada nije bilo države u formalnom smislu. To je rijedak civilizacijski kontinuitet i ne može se poništiti nikakvim modernim preimenovanjem prostora.
I konačno, ne može se od Srba očekivati ni da se izvinjavaju zato što su upravo sa tim identitetom stali na crtu jednoj Austrougarskoj carevini, podnijeli ogromne žrtve, izvojevali pobjedu i učestvovali u oslobađanju južnoslovenskih naroda. Ni ta istorija nije nastala juče, niti je proizvod nečije naknadne interpretacije. Ona je plaćena krvlju, upisana u dokumente i potvrđena u pamćenju čitavog naroda.
Upravo zato smeta pokušaj da se čitava ta dubina zamijeni modernom geografijom. Kao da je dovoljno danas reći ime prostora i time izbrisati narode, crkve, državne tradicije, književnost, pravne poretke i istorijske izvore koji su taj prostor oblikovali. Nije dovoljno. I nikada neće biti.
Kulturno nasljeđe nije puka teritorijalna činjenica. Ono nije administrativna karta. Ono pripada konkretnim istorijskim zajednicama koje su ga stvarale. Ako se taj sadržaj izbriše, a ostane samo prostor, onda više ne govorimo o kulturi, nego o političkoj aproprijaciji kulture.
A to je upravo ono što se danas prečesto radi.
MONTAŽA
Jednom se srednjovjekovno nasljeđe proglašava temeljom navodne drevne posebnosti. Drugi put se osmanski period predstavlja kao vrhunac “domaćeg duha”. Treći put se antifašistički okvir koristi kao temelj državnosti. Četvrti put se zanemaruje politički kontekst svega toga ako smeta savremenoj priči. Ono što je u jednom trenutku temelj, u drugom postaje prepreka. Ono što je juče bilo strano, danas se proglašava sopstvenim. Ono što je istorijski bilo imperijalno, danas se prikazuje kao nacionalno. To nije kontinuitet. To je montaža.
I zato je važno o tome govoriti mirno, precizno i bez mržnje. Nije ovdje poenta da se bilo kome ospori pravo na identitet. Svaki narod ima pravo da gradi svoju savremenu političku i kulturnu samosvijest. Ali niko nema pravo da to čini nasilnim prepravljanjem prošlosti, prisvajanjem tuđeg nasljeđa i brisanjem istorijske dubine drugih naroda.
Za Republiku Srpsku je to važno i iz jednog šireg razloga. U vremenu kada se međunarodna saradnja, kulturna diplomatija i borba za tačno predstavljanje našeg identiteta vode i izvan naših granica, obaveza nam je da budemo hirurški precizni. Ne smijemo upasti ni u zamku uvredljivosti, ni u zamku relativizacije. Naš odgovor mora biti ozbiljan, smiren i zasnovan na činjenicama. Jer samo takav odgovor ima težinu i u naučnom i u političkom smislu.
Narod koji ima svoje istorijsko trajanje nema potrebu da izmišlja dubinu. On ima obavezu da tu dubinu poznaje, čuva i brani od falsifikata. A javni prostor koji dopušta da mit zamijeni izvor, a politička potreba činjenicu, postaje prostor u kojem se ne gradi identitet, nego konfuzija.
Zato je važno reći jednostavno: istorija nije glina koju današnja politika može oblikovati kako želi. Ona ima svoje granice, svoje izvore i svoje dostojanstvo. Ko to dostojanstvo poštuje, poštuje i sebe. Ko ga krivotvori, prije ili kasnije ostaje zarobljen u sopstvenoj konstrukciji.
