Dok Sjedinjene Američke Države i Iran vode pregovore o trajnom otvaranju Hormuškog moreuza i obnovi nesmetanog izvoza bliskoistočne nafte, dalji razvoj situacije na svjetskom energetskom tržištu mogao bi u velikoj mjeri zavisiti od Kine, iako ona nije direktan učesnik pregovora.
Kina, kao drugi najveći potrošač nafte na svijetu, posljednjih mjeseci je koristila različite mehanizme kako bi zaštitila domaće tržište od posljedica rata u Iranu, koji je poremetio isporuke više od 11 miliona barela nafte dnevno. Smanjenjem uvoza, oslanjanjem na velike zalihe i ubrzanim korišćenjem alternativnih izvora energije, kineske vlasti uspjele su da ublaže rast cijena, a time indirektno utiču i na stabilnost globalnog tržišta.
Iako su pojedini analitičari tokom sukoba upozoravali da bi cijena nafte mogla dostići i 200 dolara po barelu, takav scenario se nije ostvario. Uprkos procjenama da je tržište ostalo bez više od milijardu barela nafte, cijene su ostale pod kontrolom. Mnogi stručnjaci smatraju da je upravo Kina odigrala ključnu ulogu u sprečavanju ozbiljnijeg poremećaja.
– Kina je djelovala kao svojevrsni amortizer za ostatak Azije, a samim tim i za svjetsku ekonomiju – ocijenio je Dan Volter iz energetskog istraživačkog centra Ember.
Cijena nafte tipa Brent početkom sedmice pala je ispod 78 dolara po barelu zbog očekivanja da će Hormuški moreuz uskoro biti ponovo otvoren za redovan pomorski saobraćaj. Prije izbijanja sukoba između SAD, Izraela i Irana, Brent se trgovao za manje od 70 dolara, dok je početkom maja dostigao najviši nivo u posljednje četiri godine – 114 dolara po barelu.
Analitičari francuske banke Sosijete Ženeral navode da je reakcija tržišta tokom ove krize neuobičajena. Dok je naftni embargo iz 1973. godine, uz pad globalne ponude od sedam odsto, doveo do rasta cijena od čak 134 procenta, sadašnji poremećaj zahvatio je približno 14 odsto svjetske ponude, ali bez sličnih posljedica po tržište.
Upravo zbog toga stručnjaci Kinu nazivaju „nevidljivom rukom“ koja održava ravnotežu na tržištu. Procjenjuje se da je Peking smanjio uvoz za oko tri miliona barela dnevno, što približno odgovara ukupnoj dnevnoj potrošnji Japana.
Takav potez omogućen je zahvaljujući velikim rezervama koje je Kina stvarala prethodnih godina kupujući jeftiniju naftu iz Rusije i Irana. Prema procjenama, kineske strateške i komercijalne rezerve trenutno premašuju milijardu barela.
Dodatno, kineske vlasti ograničile su izvoz prerađenih naftnih derivata kako bi prioritet dali domaćem tržištu, čime je smanjena potreba za novim uvozom sirove nafte.
Važan faktor predstavlja i ubrzana elektrifikacija saobraćaja. Danas je svaki drugi novi automobil prodat u Kini vozilo na novu energiju. Međunarodna agencija za energiju procjenjuje da su električna vozila prošle godine smanjila kinesku potrošnju nafte za oko milion barela dnevno.
Nakon višemjesečnih strahovanja od velike energetske krize, Međunarodna agencija za energiju sada upozorava na suprotnu mogućnost. Ukoliko se proizvodnja na Bliskom istoku normalizuje i Hormuški moreuz bude potpuno otvoren, svjetsko tržište moglo bi se suočiti sa viškom nafte.
Prema procjenama IEA, globalna ponuda naredne godine mogla bi premašiti potražnju za čak 4,7 miliona barela dnevno.
Istovremeno, energetska nestabilnost dodatno je podstakla ulaganja u obnovljive izvore energije. Kina je u martu ostvarila rekordan izvoz proizvoda iz sektora čiste energije, što mnogi analitičari vide kao važan korak u procesu globalne dekarbonizacije.
Potpuno otvaranje Hormuškog moreuza značilo bi i povratak oko 100 miliona barela trenutno blokirane nafte na tržište. Očekuje se da će Iran nastojati da brzo poveća proizvodnju, posebno ukoliko dođe do ublažavanja ili ukidanja američkih sankcija.
Međutim, iranska nafta mogla bi izgubiti dio privlačnosti za kineske kupce, koji su je do sada nabavljali po znatno nižim cijenama od tržišnih.
Kako su brojne države već obezbijedile dovoljne količine nafte za ljetni period, analitičari smatraju da bi Kina ponovo mogla postati ključni kupac eventualnih viškova. Ostaje da se vidi pod kojim uslovima i po kojoj cijeni će Peking biti spreman da ih preuzme.
Komentariši