Dok građani u BiH svakodnevno izdvajaju sve više novca za osnovne namirnice, poređenja sa cijenama u evropskim zemljama otvaraju ozbiljno pitanje – kako je moguće da se u bogatijim državama jede jeftinije nego kod nas.
Nekada je odlazak u inostranstvo bio rezervisan za kupovinu odjeće, dok se danas sve češće razmatra putovanje zbog hrane. Primjeri iz italijanskih marketa pokazuju da se osnovne namirnice mogu kupiti znatno povoljnije nego u domaćim prodavnicama, uprkos višestruko većem standardu.
Razlike su posebno vidljive kod konzervirane hrane. Dok se u Italiji pakovanja tunjevine prodaju po cijenama koje su višestruko niže, u Banjaluci isti ili manji proizvodi dostižu znatno veće iznose. Već na tom primjeru jasno se vidi nesrazmjer.
Slična situacija je i sa gotovim jelima poput raviola. Iako su cijene gotovo izjednačene, razlika u kvalitetu i porijeklu dodatno naglašava nelogičnost domaćeg tržišta.
Kod dodataka poput pesta razlike su još izraženije. Proizvodi koji u Italiji važe za standardne i pristupačne, kod nas se prodaju po višim cijenama, često bez istog kvaliteta.
Najveća odstupanja primjećuju se kod sireva. Dok su u zemljama proizvodnje dostupni po razumnim cijenama, u BiH dostižu znatno više iznose, čak i kada se prodaju u manjim pakovanjima. Time postaju luksuz, a ne svakodnevna namirnica.
Sličan trend prati i pića i ulja. Proizvodi poput proseka ili maslinovog ulja, koji su u Italiji široko dostupni po nižim cijenama, kod nas se prodaju znatno skuplje, često u manjim pakovanjima.
Ni osnovne namirnice poput tjestenine ne odstupaju od ovog obrasca. Isti proizvođači nude iste proizvode, ali uz značajno više cijene na domaćem tržištu.
Zanimljivo je da kod mesa razlike nisu toliko izražene. Cijene junetine i svinjetine u zapadnim zemljama često su slične onima u BiH, što dodatno naglašava nelogičnost kada su u pitanju drugi proizvodi.
Poređenja sa Njemačkom pokazuju isti obrazac. Proizvodi poput čokoladnih namaza, džemova ili kikiriki putera tamo su osjetno jeftiniji, dok se kod nas prodaju po znatno višim cijenama, čak i kada su u pitanju manja pakovanja.
U konačnici, građani širom BiH plaćaju hranu po cijenama koje su jednake ili više nego u razvijenim evropskim državama, dok su prihodi neuporedivo manji. Akcije u domaćim marketima rijetko donose značajne uštede, za razliku od zapadnih tržišta gdje su popusti često drastični.
Takva situacija dovodi do toga da kupovina postaje pažljivo planirana, često svedena na minimum. Mnogi proizvodi se izbjegavaju, a potrošnja se prilagođava ograničenom budžetu.
Na kraju ostaje isto pitanje koje se sve češće postavlja – koliko dugo će ovakav odnos cijena i standarda biti održiv i ko će prvi ponuditi odgovor na njega.
Komentariši