Ako ste ikada pomislili da je Milorad Dodik, pojavljivanjem pred Sudom i Tužilaštvom BiH, prekršio odluke Narodne skupštine Republike Srpske, ne brinite – SNSD će vas brzo razuvjeriti. Preciznije, njihov portparol Radovan Kovačević. On tvrdi da se ništa sporno nije desilo, jer – ništa se nije ni desilo u Republici Srpskoj.
Logika je jednostavna: Sud i Tužilaštvo BiH, koje su institucije Republike Srpske proglasile neustavnim, možda i funkcionišu, ali – ne na teritoriji Srpske. Tako je i Dodik, tehnički, pred njih izašao u drugom univerzumu, u nekom vanprostoru, a pritvor mu je ukinut kao bonus koji se, po toj logici, također nije desio ovdje. Ukratko, ako nešto ignorišete dovoljno jako – ono možda nestane. Barem u političkom narativu.
Kovačevićevo objašnjenje predstavlja novo poglavlje u rastućoj zbirci pokušaja opravdanja za političke poteze koji direktno poništavaju vlastite prethodne odluke. Od izričitog nepriznavanja suda do njegovog faktičkog priznavanja – put nije dug, samo mora da prođe kroz Sarajevo.
Opozicija nije ostala nijema. Nebojša Vukanović precizno poentira da problem nije samo u “tonućima”, nego u tome što sa sobom povlače i institucije. Kad se odluke Narodne skupštine pretvaraju u fleksibilne smjernice koje važe kad zatreba, a ne važe kad zabole, gubi se svaka osnova političkog integriteta.
Slično misli i Tanja Vukomanović iz PDP-a, koja ističe da je možda bolje da Kovačević nije ni govorio – jer je pokušaj opravdanja Dodikovog poteza dodao komičan sloj jednoj tragičnoj političkoj epizodi. Ako je sve bilo u redu, pita se, zašto je Dodik čekao, zašto su se donosili zakoni, zašto su uopšte bile upotrebljene “duge cijevi”?
Kad pravna država postane stvar geografije, a političke odluke zavise od koordinata, pitanje je ne samo povjerenja u institucije – već i zdravog razuma. A najopasnije je kad se i jedno i drugo gubi brzinom političkog preleta.
