Pitanje da li je Bosna i Hercegovina suverena država ili funkcionalni protektorat nije više teorijska rasprava nego suština njenog političkog opstanka. Ovaj paradoks najjasnije se vidi u raskoraku između poruka koje stižu iz različitih centara moći: dok pojedine globalne sile insistiraju na dogovoru naroda u BiH, Njemačka i dio evropskog establišmenta sistematski podržavaju nastavak međunarodne supervizije. Posjeta njemačkog šefa diplomatije Sarajevu samo je dodatno ogolila taj jaz.
Simbolika je bila neumoljiva: kratke izjave bez pitanja, strogo kontrolisan nastavak narativa o „jedino ispravnoj ulozi“ Kristijana Šmita. Berlin se ne libi da javno kaže kako BiH vidi kao zonu svog političkog uticaja, a OHR kao ključni instrument za ostvarenje tog cilja. Time Njemačka zapravo potvrđuje nešto što se dugo slutilo — da se evropska perspektiva regiona tumači prije svega kao projekcija interesa najuticajnijih članica, a tek potom kao proces usklađen s realnostima na terenu.
S druge strane, kontrapunkt stiže iz Savjeta bezbjednosti UN, gdje je u oktobru postavljeno fundamentalno pitanje legitimnosti OHR-a i mandata visokog predstavnika. Većina zemalja indirektno je označila Šmita kao destabilizirajući faktor, a ključna poruka Sjedinjenih Država – da era „teške ruke“ i izgradnje država pod tutorstvom prolazi – ide gotovo dijametralno suprotno od njemačkih stavova. Intervencionizam kao model upravljanja regionom više nema uporište ni u globalnim trendovima ni u međunarodnom pravu.
Upravo u toj pukotini između dva koncepta – protektorata i suverene države – BiH godinama ostaje zarobljena. Mađarska, s druge strane, otvoreno odbacuje imperijalne impulse, braneći nacionalni suverenitet kao temelj svakog evropskog poretka. Taj diskurs, premda često kontroverzan, postavlja logično pitanje: ako evropski narodi insistiraju na pravu da samostalno odlučuju, zašto se to pravo osporava narodima BiH?
U Federaciji BiH, dio političkog vrha i dalje vidi bonska ovlaštenja kao sredstvo održavanja „redа“. Koncept unutrašnjeg dogovora gotovo da se više i ne spominje. U Republici Srpskoj, stavovi su suprotni – insistira se na preuzimanju pune odgovornosti domaćih institucija i odbacivanju međunarodne supervizije kao anahronizma koji je odavno ispunio svoju svrhu. Ironično, u tome se pozicije Srpske preklapaju s ocjenama velikih svjetskih sila, koje sve otvorenije govore da je vrijeme protektorata prošlo.
Suština dileme je jednostavna: BiH ne može biti i protektorat i suverena država. Ignorisanje ove činjenice sve više vodi u političku šizofreniju iz koje se ne može izroditi funkcionalan poredak. Dok se Berlin drži starog modela upravljanja regionom, ostatak svijeta ga napušta. A BiH, umjesto da sama bira put, ostaje paralizovana između nesaglasja u zemlji i sve vidljivijeg raspada konsenzusa međunarodnih aktera.
Ako je ključ za stabilnost zaista u dogovoru tri naroda, onda je prvi korak priznati da se suverenitet ne može graditi uz stalnu intervenciju. Ako, pak, BiH ostaje protektorat, onda bi to makar trebalo biti jasno rečeno. Sve između je samo produžavanje političkog vakuuma u kojem stagnira čitavo društvo.
Komentariši