Povlačenje Milana Miličevića s čela Srpske demokratske stranke samo je posljednji čin u mnogo složenijoj političkoj predstavi koja se, čini se, ne režira samo unutar granica Republike Srpske. Ostavka, iako formalno neopoziva, nije nastala u vakuumu, već u atmosferi pritisaka, optužbi i dubokih podjela unutar same stranke. No ono što je isplivalo nakon toga možda je i važnije od same smjene – pitanje ko zaista ima presudnu riječ u vođenju opozicije u Srpskoj.
Skupština SDS u Bijeljini bila je poprište tihog prevrata. Miličević je pod pritiskom dijela funkcionera i delegata odlučio da se povuče, dok su razlozi za taj potez odjekivali danima. Kritičari su ga optuživali za pasivnost i nebrigu o stranačkoj infrastrukturi. No istovremeno, njegovi saborci su uzvraćali tvrdnjama da se Miličević našao na nišanu ličnih sujeta i političkih ambicija – kako unutar stranke, tako i van nje.
Posebno je zanimljivo da se u središtu priče pojavljuje i ime Draška Stanivukovića, lidera PDP-a, koji navodno nije oprostio Miličeviću to što nije pristao da ga podrži kao zajedničkog opozicionog kandidata za predsjednika Republike Srpske. Time se priča o unutarstranačkoj borbi dodatno komplikuje, prelazeći granice između stranaka, ali i, što je još značajnije – granice entiteta.
Jer istinski politički potres dogodio se kada je poslanica i članica Predsjedništva SDS, Mirjana Orašanin, gotovo usputno potvrdila ono što se do tada samo nagađalo – da je pritisak za Miličevićevu smjenu stigao “preko Drine”.
U društvu u kojem su političke izjave pažljivo filtrirane, a odnosi sa zvaničnim Beogradom često sveti i neupitni, izjava poput one Orašaninove rijetko prolazi neopaženo. Poruka je bila jasna: stav stranke je bio da se ne miješa u političke prilike u Srbiji, ali predsjednik to nije ispoštovao. Njegova objava podrške studentskim protestima u Srbiji postala je politički grijeh.
Politička analitičarka Tanja Topić tu pojavu naziva poražavajućom. Ukazuje na apsurd u kojem se privatni stav tumači kao miješanje u unutrašnje poslove susjedne zemlje, dok domaći političari otvoreno pozivaju na uticaj iz Beograda, do mjere da i same stavove oblikuju prema očekivanjima iz Srbije.
Da stvar bude složenija, o sličnim obrascima govori i beogradski analitičar Cvijetin Milivojević. On svjedoči o još ranijim pokušajima uticaja, kada je, prema njegovim riječima, sam Aleksandar Vučić nudio politički konsalting i SDS-u i SNSD-u – istim ljudima, besplatno. Takva praksa, tvrdi on, i danas opstaje, jer obje stranke imaju istog savjetnika za politički marketing, a taj savjetnik, naravno, dolazi iz Beograda.
Ako je suditi po Milivojeviću, miješanje Vučića u političke tokove u Srpskoj nije nikakva teorija zavjere, već praksa koju je lično posmatrao. A sve to baca novo svjetlo i na slučaj Milana Miličevića – nije, kaže Milivojević, siguran da je to jedini razlog za njegov odlazak, ali jeste simptom šireg problema.
Postavlja se ključno pitanje: ako opozicija u Srpskoj mora da vodi računa da ne naljuti Beograd, ko je onda stvarni opozicioni lider – domaći političar ili politički centar moći u Srbiji?
Odluka rukovodstva SDS da se ne miješa u unutrašnje prilike Srbije možda djeluje kao pragmatična, ali u realnosti se pretvara u nemoć. Jer kako se može ne miješati, a istovremeno slušati i provoditi ono što dolazi iz Beograda? Ovakva politika ne donosi suverenitet, već zavisnost. Ne gradi opoziciju, već je svodi na logistički dodatak interesima sa strane.
A građani Republike Srpske ostaju bez jasne alternative – jer ako opozicija nije slobodna da misli, govori i djeluje samostalno, onda ona zapravo i nije opozicija.
