Republika Srpska ulazi u prijevremene izbore za predsjednika u atmosferi političke, pravne i, kako mnogi kažu, ustavne krize kakva nije viđena od Dejtona. No, umjesto da budu izlaz, ovi izbori prijete da postanu samo još jedan ritual u dugom lancu političkih blokada i vještačkog održavanja stanja permanentne krize.
Optimisti vjeruju da će izbor novog predsjednika, 23. novembra, makar privremeno stabilizovati institucije, s obzirom na to da Milorad Dodik, usljed presude Suda BiH, ne može obavljati funkcije narednih šest godina. Pesimisti, pak, smatraju da će sve ostati isto, jer kriza odgovara i vlasti i opoziciji – svako u njoj nalazi sopstveni interes.
SNSD je već dao naslutiti da će imati kandidata, što znači da će koalicija oko njih nastaviti politiku kakvu je i do sada vodila. Na nivou BiH, situacija je još složenija, jer SNSD već duže nije u dobrim odnosima sa partnerima iz „trojke“. Ukoliko opozicija pobijedi, već sada se iz vlasti čuju najave da bi to bila pobjeda izvojevana uz pomoć bošnjačkih glasova – narativ kojim se godinama unazad osporava legitimitet svakog pokušaja promjene.
Retorika je poznata, i ona je konstanta: vlast upozorava na „rušenje Srpske“, opozicija poručuje da će sačuvati imovinu, teritoriju i entitetsko odlučivanje. Kako primjećuje novinar Đorđe Vujatović, sve to slušamo decenijama. Njegova procjena je surova – kriza je permanentna, izbori samo formalnost, a procesima i dalje upravlja onaj ko je institucije oblikovao prema sebi. Dodik, kaže Vujatović, najbolje funkcioniše u „zamućenoj vodi“ i nema razloga da je prestane mutiti.
Politikolog Stefan Ličina uviđa drugu dimenziju: izbori sami po sebi nisu rješenje, ali su prilika za povratak institucionalnog legitimiteta i za smanjenje antagonizama. Ako kampanja bude „praznik demokratije“, kako Ličina kaže, možda se pojavi prostor da društvo udahne predah od polarizacije. No, pitanje je koliko su akteri spremni na tu vrstu političke zrelosti.
Još je skeptičniji komunikolog Mladen Bubonjić. On podsjeća da su redovni izbori već 2026, što znači da predsjednik izabran u novembru ima ograničen mandat i manevarski prostor. Ključ ostaje u rukama Narodne skupštine RS, gdje SNSD ima dominantnu snagu. Dodaje i da je opozicija razjedinjena, a dio formalno opozicionih partija zapravo bliži vlastima nego zajedničkom frontu. U takvoj konstelaciji, teško je povjerovati u ozbiljnu promjenu.
Štaviše, kako se budu približavali i izbori i najavljeni referendum, politička atmosfera će se samo zaoštravati. Pobijediti protiv dominantnog narativa u takvom ozračju gotovo je nemoguće, osim u slučaju da SNSD napravi zaokret od 180 stepeni – što se, realno, ne očekuje.
Na kraju, ostaje gorak utisak da izbori, iako formalno prilika za promjene, u praksi postaju alat za očuvanje statusa quo. U zemlji u kojoj je kriza postala normalno stanje, izborna nedjelja sve više liči na predstavu sa unaprijed poznatim scenarijem. Publika mijenja glumce, ali drama ostaje ista.
Komentariši