Godinama je projekt Južne gasne interkonekcije služio kao poligon za politička nadmetanja unutar Federacije BiH. Umjesto da bude standardni infrastrukturni poduhvat, pretvoren je u dugotrajni izvor koalicionih napetosti između Sarajeva i Mostara. Tek sada, nakon višegodišnjih blokada, stiže nova ponuda – i ona dolazi iz Ambasade Sjedinjenih Američkih Država. Poruka je jasna: ukoliko domaći akteri ne mogu postići stabilan dogovor, kontrola nad projektom preći će u ruke stranog koncesionara, i to dugoročno.

Od 2019. godine, kada su počeli prvi tehnički koraci, interkonekcija je zabilježila sve elemente političke krize: različite vizije upravljanja, međusobna optuživanja, institucionalno nadmetanje i pokušaje preglasavanja. Hrvatska strana insistirala je da se o projektu odlučuje u kantonima u kojima će gasna infrastruktura funkcionisati, dok je Sarajevo pokušavalo centralizovati ključne poluge odlučivanja. Posebno vidljiva bila je strategija Trojke, koja je kroz parlamentarnu većinu nametala rješenja bez saglasnosti hrvatske komponente.

Ovakva praksa potrajala je do trenutka kada je, prema dostupnim informacijama, američka administracija poslala jasnu poruku: projekat mora izaći iz faze blokade. Nakon toga, uslijedio je iznenadni politički zaokret. Lideri Trojke, koji su godinama insistirali da je BH Gas jedini legitimni nosilac projekta, preko noći su prihvatili mogućnost da koncesiju preuzme američka kompanija na period od najmanje tri decenije. Time je BH Gas faktički gurnut na sporednu poziciju, uprkos tome što je upravo ta kompanija bila centralna tačka prethodnih zakonskih rješenja.

Čak su i politički akteri koji su najglasnije branili zakon o Južnoj interkonekciji – usvojen preglasavanjem i bez saglasnosti hrvatskih predstavnika – počeli priznavati da zakon nije proizveo planiranu dinamiku. Time se indirektno potvrđuje da je pravni okvir bio usklađen više s političkim interesima nego s realnim tehničko-institucionalnim potrebama projekta. Sada će morati da se mijenja, i to uz priznanje da je prethodni pokušaj bio neodrživ.

Nova, odblokirana faza podrazumijeva izgradnju konekcije na budući Jonsko-jadranski plinovod, sa ulazom u BiH kod Posušja i nastavkom prema Tomislavgradu, Kupresu, Bugojnu i Travniku, uz paralelnu rutu prema Širokom Brijegu i Mostaru. Na taj način bi se uspostavio sistem od oko 170 kilometara, kojim bi gasni transportni tokovi Hercegovine bili direktno povezani s Hrvatskom i širim evropskim koridorima.

Lider HDZ-a BiH, Dragan Čović, naglasio je da je angažman SAD faktor koji uklanja dugogodišnji politički pritisak u Federaciji i omogućava da se projekat konačno odvije bez tehničkih i institucionalnih opstrukcija. No, dok se politički dijelovi jednačine sada donekle razjašnjavaju, ekonomski ostaju izazovni. Procijenjena vrijednost projekta u nekoliko godina skočila je s početnih 100 miliona eura na oko 400 miliona, uz napomenu da će realizaciji i u optimalnom scenariju trebati više godina.

Najmanje tri godine već su izgubljene pokušajima političke dominacije unutar Federacije, što je dovelo do odgađanja ključnih odluka i narušavanja povjerenja među koalicionim partnerima. Novi pristup pod američkom egidom mogao bi ubrzati proces, ali ujedno otvara novo pitanje: da li će dugoročna koncesija postati cijena političkog kompromisa, i koliki će stvarni upliv domaćih institucija ostati u upravljanju strateškom energetskom infrastrukturom?