Prijevremeni izbori u Republici Srpskoj završeni su rezultatom koji će se još dugo analizirati, ali i osporavati. Siniša Karan, kandidat SNSD-a i vladajuće koalicije, osvojio je tijesnu prednost nad kandidatom opozicije Brankom Blanušom, i to za oko 10.000 glasova. Dok se čekaju potvrde CIK-a BiH, postaje jasno da je ta razlika rođena daleko od ukupne slike Republike Srpske – u tri već dobro poznata grada.

Doboj, Zvornik i Laktaši ponovo su odigrali odlučujuću ulogu. I to ne samo po rezultatu, nego i po simbolici. U ostatku Republike Srpske Blanuša je zbirno odnio pobjedu, ali su upravo ovi „gradovi slučajevi“ prelomili ishod. Godinama pod lupom zbog, najblaže rečeno, neobičnih izbornih cifara koje uporno idu u korist SNSD-u, još jednom su presudili politički bilans.

Još jedan detalj dodatno hrani sumnjičavost opozicije – trajanje brojanja glasova. U Doboju i Zvorniku proces je potrajao značajno duže nego u Banjaluci, gradu koji je više nego dvostruko veći od oba zajedno. SDS i opozicione partije, očekivano, ne priznaju rezultat i najavljuju zahtjeve za poništavanje i ponavljanje izbora upravo u ovim sredinama. Zaplet koji se ponavlja, ali sa sve manje povjerenja u institucije koje bi trebalo da ga razmrsuju.

Pitanje koje se sada postavlja nije samo ko je pobjednik, nego ko će dugo moći da nosi teret takve pobjede. Može li se ona smatrati političkim trijumfom ili tek „pirovom pobjedom“, ako bi u svakoj drugoj kombinaciji Blanuša glatko trijumfovao? Analitičari, očekivano, nude dva sasvim različita odgovora.

Radomir Nešković, politički analitičar, ističe da najveće iznenađenje nije Karanova pobjeda, nego Blanušin rezultat. Po njegovim riječima, neravnopravna utakmica u medijskom i finansijskom smislu učinila je taj rezultat još značajnijim. Ako CIK potvrdi podatke, dodaje on, riječ je o tijesnoj pobjedi SNSD-a i indikatoru da se uticaj vlasti i opozicije gotovo izjednačio. Nešković skreće pažnju na promjene u biračkom tijelu – opozicija raste, vlast opada. Još ima prednost, ali ne zadugo, smatra on. Naredni izbori mogli bi već izgledati sasvim drugačije.

Sasvim drugačiji ugao nudi sociolog Ivan Šijaković. Za njega rezultat nije posljedica lokalne dinamike, nego geopolitičkog matriksa. Po njegovoj tvrdnji, promjena vlasti u društvima poput Republike Srpske nije moguća bez podrške stranih faktora. Šijaković tvrdi da opozicija nije imala realne šanse – ne sada, niti u sljedećih dvadeset godina, sve dok je Milorad Dodik politički aktivan. Podsjeća i na mrežu uticaja koju, prema njegovim riječima, grade međunarodni akteri i povezuje je s dugovlašću Mila Đukanovića u Crnoj Gori.

On posebno naglašava rekordno nisku izlaznost od svega nešto iznad 35 odsto, koju smatra dokazom nelegitimnosti izbora. Po njegovom tumačenju, sistem funkcioniše tako da se na glasanje izvede „onoliko koliko treba“, dok se većina posmatra tek kao dekor demokratije. Kada vlast izgubi podršku onih koji je održavaju, izgubiće i izbore – a do tada, zaključuje Šijaković, teret snose obični građani.

Bez obzira na interpretacije, jedno je izvjesno – Republika Srpska je dobila pobjednika, ali ne i jasan politički odgovor. U zemlji u kojoj se izborna matematika pretvara u političku metafiziku, možda je najvažnije ne ko je pobijedio, nego šta nam takva pobjeda govori o društvu koje je omogućava.