Onako na prvu, reklo bi se, član Predsjedništva BiH Željko Komšić ispalio je brzometnu izjavu: ako ode misija Altea, u Bosnu i Hercegovinu ulazi NATO.
Nije to došlo slučajno. Milorad Dodik je svega nekoliko sati ranije najavio da će od Rusije tražiti veto na produženje mandata misiji Altea u Savjetu bezbjednosti UN. Ubrzo nakon toga, sjeo je za sto sa Sergejem Lavrovom u Moskvi. Komšić je, očigledno, reagovao instinktivno – „vi nama Rusijom, mi vama NATO-om“.
No, politika se ne vodi nervozom. A upravo u tome leži slabost Komšićeve izjave. Formalno-pravno, istina je da je NATO imao mandat u BiH do 2004. godine, kada je završena misija SFOR i odgovornost preuzela Evropska unija kroz EUFOR Altea. NATO je ostao prisutan samo kroz štab u Sarajevu, sa savjetodavnom i reformskom ulogom. Povratak vojne sile NATO-a, mimo mandata EU, nije jednostavan potez.
Dekan Fakulteta bezbjednosnih nauka Predrag Ćeranić stvari vidi jasno: „Ta izjava je ostrašćena. Komšić se ne rukovodi realnim stanjem na terenu.“ I zaista, bez odluke Predsjedništva BiH nema stranih trupa. A u Predsjedništvu sjedi i srpski član, koji takvu inicijativu neće prihvatiti. Procedura je poznata: preglasavanje, zaštita vitalnog interesa, sjednica Narodne skupštine Republike Srpske i dvotrećinska većina koja teško da bi podržala ulazak NATO trupa.
Dodamo li svemu ovome trenutnu političku fragmentaciju unutar same Srpske, jasno je da bi odluka bila sve osim jednostavna. Nejedinstvo se već pokazalo na pitanjima koja su nazvana „vitalnim interesima“, od referenduma do prijevremenih izbora.
Komšić je, dakle, ušao u retorički duel sa Dodikom i Moskvom, ali bez realnog političkog pokrića. Izjava možda zvuči odlučno, ali politička težina ostaje tanka. Jer, osim što bi veto Rusije blokirao produženje Altee, gotovo je sigurno da Moskva ne bi klimnula glavom ni na ulazak NATO-a.
A da stvar bude složenija, Ćeranić podsjeća i na širu geopolitičku sliku: „Amerika ima svoj politički kurs i jasno poručuje da se neće miješati u unutrašnje stvari drugih zemalja. Intervencija bi bila moguća samo ako dođe do poremećaja bezbjednosti.“ Uz to, Kina je tih, ali čvrst akter kada je riječ o odbrani Dejtonskog sporazuma.
Komšićeva izjava, na kraju, više liči na refleks u šahovskoj partiji u kojoj protivnik tek podiže figuru, nego na strateški promišljen potez. Dodik je potegao veto, Komšić odmah NATO. Ali tabla je mnogo složenija – i svaki brz potez samo pokazuje koliko se ovdašnja politika vodi na prvu, a ne na dugu stazu.
Komentariši