Ako opozicija u Republici Srpskoj ima ikakvu realnu šansu na opštim izborima 2026. godine, ona se ne nalazi u broju potencijalnih kandidata, već u sposobnosti da proguta sopstveni ego. Sve ostalo je politička matematika koja je već više puta provjeravana – i redovno padala na ispitu.

Analitičari gotovo jednoglasno upozoravaju: bez jednog kandidata, iza kojeg će stati kompletna opozicija, izborna trka protiv SNSD-a unaprijed je izgubljena. Svaka samostalna kandidatura, ma koliko ambiciozna ili personalno snažna, samo rasipa glasove i produžava status kvo. To nije pitanje političke strategije, nego elementarne aritmetike.

Upravo tu dolazimo do problema koji se u opoziciji ponavlja ciklično – sujeta prerušena u principijelnost. Odluka Glavnog odbora SDS da Branko Blanuša bude njihov kandidat za predsjednika Republike Srpske 2026. godine, iz njihove perspektive, djeluje logično. Čovjek je na prijevremenim izborima osvojio više od 200.000 glasova i etablirao se kao prepoznatljivo opoziciono lice. Politička stranka koja to ne bi pokušala kapitalizovati, sama bi sebi potpisala kapitulaciju.

Međutim, politika se ne vodi samo unutar stranačkih organa. Ona se vodi i u prostoru povjerenja među partnerima. Upravo tu je odluka SDS izazvala lančanu reakciju, prije svega kod lidera PDP-a Draška Stanivukovića, koji je poručio da se ovakvim potezima opozicija ponovo vraća u “banjalučki scenario” – situaciju u kojoj se kandidati nameću, a pregovori svode na princip „uzmi ili ostavi“.

Stanivukovićeva reakcija, međutim, ima i drugu stranu medalje. Dok poziva na kolegijalnost i korektnost, istovremeno je mjesecima unazad njegov novi politički pokret sistematski preuzimao poslanike i odbornike iz redova SDS-a. Ta praksa nije naišla na glasne reakcije, ali je ostavila duboke pukotine koje se sada vraćaju kao politički bumerang.

U toj igri tihe erozije povjerenja, teško je očekivati iskrenu podršku bilo kome. Još teže je govoriti o zajedničkom projektu društvenih promjena, ako se opozicija u javnosti doživljava kao skup međusobno zavađenih lidera sa paralelnim ambicijama.

Dodatni problem leži u činjenici da opozicija, čak i kada je bila najviše ujedinjena, nije uspijevala da ostvari izborni rezultat dovoljan za preuzimanje vlasti. Danas, kada su razlike vidljivije nego ikada, a biračko tijelo sve apatičnije, taj zadatak djeluje još teži. Posebno jer ni kandidatska ponuda, prema ocjenama dijela javnosti, ne djeluje svježije niti uvjerljivije nego ranije.

Ipak, postoje i pukotine u vladajućem bloku. Prijevremeni izbori pokazali su da SNSD ima problem sa mobilizacijom sopstvenih birača. Upravo tu leži možda i posljednja ozbiljna šansa opozicije u ovom ciklusu. Ali ta šansa neće doći sama od sebe, niti će je donijeti još jedno ime više na listi kandidata.

Ako opozicija želi vlast, mora prvo da pokaže sposobnost da se odrekne dijela svojih ambicija u korist zajedničkog cilja. U suprotnom, 2026. godina neće biti godina promjena, već još jedna potvrda da je najveći protivnik opozicije – ona sama.