Apelaciono vijeće Suda BiH potvrdilo je odluku CIK-a kojom Milorad Dodik ostaje bez mandata predsjednika Republike Srpske. Time je otvorena obaveza da se raspišu prijevremeni izbori u roku od 90 dana. Ali, kao i mnogo puta ranije kada se formalna pravila sudare sa političkom realnošću, pred nama se otvara jedno veliko pitanje – da li će izbora uopšte biti?
Sam Dodik tvrdi da neće. Najavljuje otpor, blokade, poziva narod da stane iza Narodne skupštine i njenih odluka. Pominje novu vladu, deklaraciju o samoopredjeljenju, referendum krajem septembra, pa potom i zakone koji će sve to pretvoriti u institucionalni okvir. Ali ono što obećava ujutru, često ne važi već uveče.
Politička praksa pokazuje da su odluke Narodne skupštine prečesto završavale u ladicama – od zakona o neprimjenjivanju odluka institucija BiH, do krivičnih odredbi kojima su prijetili svima koji poštuju odluke „vanustavnih“ organa. Na kraju, upravo oni koji su ih donosili – Dodik, Višković, Stevandić – uredno su odlazili pred Sud i Tužilaštvo BiH.
Otuda i dilema: da li je Narodna skupština politički štit ili samo privremeni dekor?
Politikolog Velizar Antić podsjeća na Dodikovu nedosljednost. Svaki njegov potez, kaže, zavisi od dnevnog ritma i kalkulacije. Jednog dana osporava Sud BiH, već drugog dana mu se odaziva. Isto je sa SIPA-om, sa Ustavnim sudom, sa svakim državnim organom. Politika koja stalno skače iz ekstrema u kompromis teško može imati dugoročnu strategiju.
Antić ide i korak dalje – smatra da Dodik traži signal iz Vašingtona. Ako američka administracija poruči da neće ulaziti u unutrašnje stvari BiH, Dodik bi mogao posegnuti za radikalnim koracima poput blokade izbora. Ali ako tog signala ne bude, vjerovatnije je da će izabrati put povlačenja. U oba slučaja, izvjesno je samo jedno: odluke se donose bez jasnog plana i stabilnog pravca.
S druge strane, pravnik Milko Grmuša skreće pažnju na dublji problem – sudove Republike Srpske. I dok političari usvajaju zakone kojima brišu nadležnosti državnih institucija, upravo sudovi u Srpskoj odbijaju da postupaju po tim zakonima. U praksi, oni i dalje primjenjuju presude Ustavnog suda BiH i akte visokog predstavnika. To znači da jedna trećina vlasti – sudska – ne stoji iza političkih odluka zakonodavne i izvršne.
Grmuša upozorava da time dolazimo do najveće institucionalne krize u posljednjih dvadeset godina. Ako sudovi ne prate političke odluke, tada čitava konstrukcija Dodikovih najava ostaje mrtvo slovo na papiru. Njegova poređenja su plastična: politika u Republici Srpskoj ponaša se kao dijete koje pokrije oči i misli da ga niko ne vidi.
I zato, umjesto da se pitamo hoće li Dodik blokirati izbore ili raspisati referendum, možda bi ključno pitanje trebalo glasiti: zašto ćute sudovi Republike Srpske? Ustavni i Vrhovni sud imaju ustavnu obavezu da daju stavove, da ujednače praksu, da jasno kažu šta jeste, a šta nije moguće. Njihovo ćutanje ostavlja vakuum u kojem politika glumi moć, a institucije je ne prate.
A upravo u tom raskoraku leži suština krize: Dodik može da najavljuje sve što poželi, ali bez sudova nema efektivne snage. Ako ih pridobije, njegova politika može imati učinak. Ako ne, sve ostaje samo u domeni političke igre – igre koja se opasno približava tački u kojoj prestaje da bude zabavna i postaje opasna.
