Advokat, ljubitelj motora i starina, sluga na Salašu popa Teše… tako stoji u opisu profila Milana Petkovića, predsjednika Srpskog kluba u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH i poslanika Ujedinjene Srpske na društvenoj mreži X (Twiter nalogu).
Gospodine Petkoviću, da li je to Vaš tačan opis?
“To je djelimično tačan opis, jer je to opis od prije nekih 15-ak godina kada sam otvorio nalog na Twiteru, koji već dugo ne koristim. Danas sam i suprug, otac, političar, a što tada nisam bio.”
Da li imate profile i na drugim društvenim mrežama, koliko ste aktivni?
“Privatni profil na Facebooku sam otvorio još 2008.god., i na njemu objavljujem pretežno lične stvari, stavove i sl., dok sam negdje 2018.god. napravio verifikovane Instagram i FB stranicu Milan Petković, na kojima iznosim svoje političke stavove, ali isto tako često objavljujem fotografije iz privatnog života.
Nisam od onih koji krije svoju privatnost.”
Da, to se može primjetiti posebno na instagram profilu, gdje vas često vidimo na vašem imanju. Kako je biti gazda jednog imanja, salaša?
“Ja nisam gazda, ja sam sluga na salašu, kako i stoji u opisu moga profila, haha. Moj djed je govorio da zemlja hoće slugu, neće gospodara. A ja se trudim da ne budem ni gazda, ni sluga, nego isključivo domaćin. A domaćin je onaj koji vodi računa da sve bude na svome mjestu, da se na vrijeme posije, pokosi, obere… da se ugoste prijatelji, komšije.”
Na vašem salašu gosti su bili ambasadori, vladike, poznati pjevači, glumci. Da li je salaš javni ili privatni objekat, jesu li oni dolazili slučajno ili namjerno?
“Salaš je isključivo privatno imanje u vlasništvu mojih predaka još od 1889.godine i služi za porodičan život i okupljanja. Ali nikada nećemo sa kapije vratiti putnika namjernika, jer to ne bi bilo domaćinski. Uvijek ima rakije i vode, a nađe se hljeba i mesa.“
Da li više volite rakiju ili vino?
“Rakiju, definitivno. Podmotajički kraj, od Kaoca do Kobaša, poznat je po dobroj šljivovici. I to je nama nekako genetski upisano. U mom kraju svaka kuća peče rakiju, pa tako i ja. Danas to radim kod mojih rođaka Gorana i Slavka Petkovića koji imaju kazan i primjer su prave srpske porodice, još uvijek svi zajedno žive, djeca i unučadi. Mada se u našim krajevima nekada bili vinogradi, koje su domaći ljudi, ali i slavnonci sadili, vino se nikada nije previše pilo.“
Da li uzgajate životinje na salašu?
“U prošlosti smo uzgajali sve domaće životinje, svinje, kokoši, krave, i to je služilo da bi se porodica prehranila. Danas imamo konje, ovce, kokoši i dr., ali koji su tu više kao ljubimci. Imamo i psa i mačke. Nekada se mlijeko i sir nisu kupovali, a svinje za svinjolj su se tovile kod kuće. Upravo je svinjokolj tradicija koju njegujemo i danas, krajem novebra, kada od komšija kupimo svinje, sazovemo prijatelje i uz pjesmu spremimo meso za zimu. Meso, kobasice i slaninu sušimo u našoj pušnici.”
Otkuda ta ljubav prema konjima?
“Često me to pitaju, ali tačan odgovor ne znam. Kažu ko jednom proguta konjsku dlaku, mora konje da zavoli, haha. Ljubav ili se rodi ili se ne rodi. Tinjalo je to u meni još od djetinjstva kada sam rastao na selu, uz djeda Dragu (tatinog ujaka), koji je u JNA služio u konjici, te je bio veliki poznavalac i ljubitelj konja, a u našim štalama je držao konje. Vjerovatno sam tad progutao tu konjsku dlaku. Prije 10ak godina sam zakonjario uz Luku Mitrakovića od koga sam nabavio svoga prvog konja Miška. Kasnije sam počeo da idem na časove jahanja u Policiju, gdje me pozvao moj prijatelj Brba, a trener je bio Prki sa Čokora, kako su ga predstavili. Tada se ljubav prema konjima razvila u strast, kupio sam svoga prvog lipicanera, Vihora, kasnije i Jadrana, a Prki mi je postao veliki prijatelj.”
Da li vi imate registrovan konjički klub ili ergelu?
“Nemam ni jedno ni drugo. Držimo dva konja isključivo iz hobija, jašemo ih, prežemo u fijaker, sanke… Moji saradnici Žika, Rade, Prki i ja, sa našim konjiima često učestvujemo na fijakerijadama i drugim konjičkim manifestacijama koje imaju i takmičarski karakter. Najdraža nagrada mi je pehar za najlješi par konja sa fijakerijade u Batkovićima, Bijeljina. Učestvujemo i na Fijakerijadi kod Mlađe Gajića u Rogiljima, Duhovskom utorku u Banjaluci, a domaćini smo tradicionalnog Konjičkog sabora u Srpcu, koji se održava za Miholjdan.“
Koliko ti u svim tim aktvinostima znači podrška porodice i prijatelja?
“Podrška porodice u svemu je ključna. Nije bitno da li je to posao, kuća ili hobi. Ja sam za sve svoje bitne životne odluke imao podršku porodice, jer da nisam, vjerovatno ih ne bi ni radio. A odluke donosim promišljeno, nikada na prečac. Moja majka Milka i danas živi na selu, vodi računa o imanju, životinjama, a posebno voli cvijeće. Supruga Vesna je drugi tip, u početku nije voljela selo i seoske poslove, ali kada se rodio Dušan, kasnije i Stefan, postala je veći zagovornik odlaska na selo čak i od mene. Selo je bitno za razvoj djece, jer nigdje djeca nemaju tu slobodu i dodir sa prirodom kao na selu.”
Rekli ste da ste odrasli na selu, kakve vas uspomene vežu za taj period?
“Ja sam rođen 1984.god. u Banjaluci, pa sam rođeni Banjalučin, hahha. Šalim se, naravno. Rođen sam u Banjaluci, jer je tu bilo porodilište, ali sam odrastavo u selu Kaoci, opština Srbac. Radnička porodica, roditelji su bili državni službenici, ali smo se bavili svim seoskim poslovima. Sijali smo kukuruz, kupili sijeno, brali šljive, dovozili drva za zimu iz šume. Bio je to ratni i poratni period, nije bilo lako. Tata je držao pilanu, gdje sam često radio sve do njegove smrti. Kasnije sam sam tu pilanu ja preuzeo i par godina radio s njom, a paralelno sam studirao. Za taj period me vežu najljepša prijateljstva, koja su kasnije prerasla i kumstva. Moja ekipa Bombardera ostala je na okupu od školskih dana do danas, nakon 30 godina prijateljstva. Prošli smo zajedno mnoga kampovanja, koncerte, roštiljanja, čak smo kao srednjoškolci napravili svoju drvenu kućicu na Savi gdje smo provodili ljeta.”
Kako je gubitak oca uticao na Vaš život?
“Preko noći sam postao muškarac. Imao sam 21 godinu, kada se to iznenada desilo, nisam toga ni bio svjestan. Bio sam jedini muškarac u kući, pored bake, mame i sestre. U to vrijeme sestra Jelna je tek bila završila medicinski fakultet, a ja sam bio student treće godine prava. Živjeli smo u iznajmljenom stanju u Banjaluci. Sigurno da nije bilo lako, ali mislim da je to uticalo da sestra i ja postanemo još bliži, još veća podrška jedno drugome. Sestra je vodila računa da učim, polažem ispite, a kada sam završio fakultet počeo sam raditi kod njenog svekra advokata Mirka Dabića. Od tada su mi Dabići kao druga porodica, sa zetom Sašom imam sjajan odnos, veoma smo bliski. Njihova kćerka Milica je ujkina ljubimica, a ona je sada već velika cura.”
Da li imate veliki ili mali krug prijatelja?
“Taj krug ničim nije definisan. Najbitnije mi je da sam okružen iskrenim ljudima, prijateljima. Kumovao sam 5 puta, tako da u taj krug sigurno ulaze porodice Đenić, Romić, Stanišić, Glavendekić i Malinović. Supruga je kumovala 2 puta, tako su u tom krugu porodice Dević i Đekić. Onda imamo stara kumstva, porodična, pa prijatelje iz mladosti, sa fakulteta i dr. Tako da ja ne bih mogao tačno reći koliko je taj krug, ali kada se okupimo mora biti neka veća livada i na njoj šator.”
Da li na ljetovanja ili zimovnja idete sami ili sa prijateljima?
“Ranije smo često ljetovali u Crnoj Gori, sa Bajićima, porodicom moje supruge. Ali zadnjih par godina idemo u Hrvatsku jer nam je bliže i lakše je zbog djece. Jednom godišnje sa muškom ekipom i našim dječacima idemo na kamp u Pakoštane, koji je je za djecu stavarno sjajno iskustvo i oni to obožavaju. Zimi uvijek idem na Jahorinu, sa porodicom. Nisam ljubitelj nekih dalekih destinacija, Evropa je po mojoj mjeri.”
Pored advokature i politike, kako vi nađete vremena za sve ove aktivnosti, prijatelje, šta vam je prioritet?
“Advokatura je moj životni poziv kojim se profesionalno bavim već 15 godina. Politika je došla kao jedan logičan slijed mojih životnih i profesionalnih rezultata, ali i želja. Meni radni dan nikada nije trajao 8 sati, jer ja ustajem u 6h, a liježem u 23h., nekada i kasnije. Trudim se da sve stignem.”
Kakvi su Vam planovi za ovu godinu, da li ćete biti kandidat na izborima?
“Imam želju i spreman sam da budem kandidat, od toga zavisi odluka doktora Stevandića i organa Ujedinjene Srpske. Ali, bez politike, tako ste rekli na početku…”
Milan Petković ostavlja utisak da se neke vrijednosti ne mijenjaju bez obzira na funkcije, titule i vrijeme u kojem živimo. Između političkih obaveza, sudskih predmeta i javnog života, on se uvijek vraća tamo gdje je sve počelo – na zemlju, među svoje, u jednostavnost koja, zapravo, nosi najveću težinu.
Možda upravo u toj ravnoteži između grada i sela, javnog i privatnog, leži odgovor na pitanje kako ostati svoj. A dok na salašu ima mjesta za prijatelje, komšije i ponekog slučajnog putnika, jasno je da priča ovdje ne završava – ona se samo nastavlja, uz zvuk fijakera, miris šljive i poneku čašicu domaće rakije.
Novinar: Marijana Bogdanović
Komentariši