Dok se u Sarajevu dočekuju visoki zvaničnici nove američke administracije, Brendon Henrahan i njegov zamjenik Mark Fleming, iza zatvorenih vrata – a možda i ispod stola – vodi se debata koja bi mogla da preusmjeri političke tokove Republike Srpske i cijele BiH. Formalni razlog dolaska u BiH nije obznanjen, ali su spekulacije već dobile svoj pravac: politička budućnost Milorada Dodika.

Henrahanova posjeta označava prvi ozbiljan signal da se Bosna i Hercegovina, ako ne i cijeli region, našla na radaru Bijele kuće. Kako ističe bivši diplomata Srećko Đukić, riječ je o posjeti koja ima prvenstveno dijagnostičku funkciju – nova administracija želi da osjeti puls balkanske političke klime prije nego što odluči kojim putem će krenuti.

Međutim, nije teško pogoditi zašto se američki zvaničnici ne zadovoljavaju samo protokolarnim susretima s članovima Predsjedništva. Prema navodima pojedinih medija, planiran je i poseban razgovor sa Željkom Cvijanović, koja se, navodno, profilisala kao „prihvatljiva zamjena“ za Dodika – lidera koji se sve teže uklapa u zapadne političke planove za region.

Iako Srećko Đukić ne očekuje radikalne promjene ni “revoluciju preko noći”, jasno je da Washington pokušava da smiri tenzije koje su posljednjih godina potresale političku scenu BiH. Dodik, tvrdi on, u posljednjim nastupima djeluje znatno pomirljivije. Nema više bombastičnih poruka, bar ne onih koje graniče s političkom eskalacijom. Sve upućuje na to da i sam shvata ozbiljnost trenutka – i da je možda već u fazi političkog prilagođavanja.

S druge strane, Ivana Marić, politička analitičarka, nema dilemu – Dodik je, prema njenim riječima, odavno trebalo da prepusti kormilo stranke nekom drugom. Pitanje je, naravno, kome, jer su svi potencijalni nasljednici već eliminisani ili marginalizovani. Ostali su samo poslušni, a to za stranku i javnost ne može donijeti ništa novo.

Marićeva upozorava i na još jednu promjenu – interes stranaca više nije motivisan bezbjednosnim rizicima, već činjenicom da lokalni lideri izbjegavaju odgovornost i uporno provociraju institucionalni poredak. Dodik je, kako navodi, simbol tog modela: najavljuje zakone koje ne sprovodi, ne priznaje pravosuđe, a ipak u njemu daje iskaze.

U tom ambijentu, američka delegacija možda i nema iluzije da može mijenjati stvari brzo. Ali možda već sada gradi temelje nove strukture – jedne u kojoj Dodik više ne figurira kao lider, već kao politička senka koja posmatra sa strane.

Ako je Cvijanovićeva zaista „prihvatljiva opcija“ za Zapad, onda su karte već podijeljene. Na Dodiku je da odluči – da li će napustiti igru na sopstvenim uslovima ili će ga, kao što to istorija često pokaže, iz igre izbaciti oni koji dođu s porukom iz Vašingtona.