Branilac predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika advokat Goran Bubić izjavio je Srni da je odbrana zatražila da sudski postupak protiv predsjednika Srpske počne ispočetka čitanjem optužnice, cijeneći značaj i domašaj načela javnosti koje je ključno za stvaranje povjerenja u čitav pravosudni sistem, pa tako i povjerenja u Sud BiH.
“Odbrani je stalo da se dokazi Tužilaštva BiH, osim pred Sud BiH, iznesu pred sud javnosti”, rekao je Bubić, govoreći o nesaglasnosti odbrane da se već izvedeni dokazi ne izvode ponovo jer je protekao rok od 30 dana od posljednjeg pretresa u procesu protiv predsjednika Srpske i v.d. direktora “Službenog glasnika Srpske” Miloša Lukića pred Sudom BiH “zbog nepoštovanja odluke Kristijana Šmita”.
On je istakao da je u roku ostavljenom od Suda BiH 15. januar obavijestio taj sud da branjenik i odbrana nisu saglasni da se već izvedeni dokazi ne izvode ponovo, već traže da glavni pretres počne iz početka, čitanjem optužnice Tužilaštva BiH od 22. avgusta 2023. godine.
Bubić je istakao da korištenje procesnih prava koja pripadaju branjeniku, prema odredbama Zakona o krivičnom postupku /ZKP/ BiH, kao što je pravo iz člana 251 stav dva, ne treba posebno obrazlagati. Ipak, branilac je Sudu BiH iznio argumentaciju za nesaglasnost odbrane da se već izvedeni dokazi ponovo ne izvode, smatrajući da se razlozi ne odnose samo na zahtjeva koji proizilaze iz načela neposrednosti, koje podržava odredba člana 251 ZKP BiH.
“Odbrana je čvrsto ubijeđena da branjenika, predsjednika Republike Srpske, u ovom krivičnom postupku, pored ostalih procesnih garancija koje proizilaze iz ustavnog i konvencijskog standarda poštenog sudskog postupka, štiti načelo javnosti krivičnog postupka protiv njega. Cijeneći značaj i domašaj načela javnosti, koje je ključno za stvaranje povjerenja u čitav pravosudni sistem, pa tako i povjerenja u Sud BiH, odbrana traži da sudski postupak počne iz početka, čitanjem optužnice”, rekao je Bubić.
Osim načela javnosti, dodao je on, nesaglasnost je i posljedica odbijanja jednog broja dokaza odbrane branjenika od Suda BiH u dosadašnjem toku krivičnog postupka.
“Argumenti odbrane za ovakav stav suštinski su povezani sa dokazima Tužilaštva BiH u ovom krivičnom postupku. Odbrani je stalo da se dokazi Tužilaštva BiH, osim pred Sud BiH, iznesu pred sud javnosti”, naglasio je Bubić.
Prema mišljenju branioca, izvan razumne sumnje se može zaključiti da su Leon Diazovi “akti” čitani pred Sudom BiH, na prijedlog Tužilaštva BiH, dokazi umišljajnog bespravnog i neovlašćenog napada na pravosudni sistem BiH, ovog navodnog španskog advokata, u suštini birokratskog konkvistadora.
“Odbrana želi javnosti predstaviti očigledan sukob interesa ovog `međunarodnog pravnog eksperta`. Koliko je Leon Diazu strana etika svjedoči okolnost da je upravo on bio pravni zastupnik aplikanata u predmetu `Sejdić i Finci protiv BiH`, pred Evropskim sudom za ljudska prava. Kao što je napadao Ustav BiH te 2006. godine, tako ga bez skrupula napada i danas, dijeleći lekcije Sudu BiH naručene od Tužilaštva BiH. Ne više iz sjenke, već otvoreno, naručene pismeno, i date pismeno, `crno na bijelo`”, naglasio je Bubić.
On je istakao da javnost treba da zna da je to apsolutno suprotno misiji posredovanja i koordinacije među stranama, kakva je stvarna, politička i pravna uloga visokog predstavnika i njegovog osoblja u BiH, prema Aneksu 10 /dakako, kada je visoki predstavnik legalno postavljen/.
“Znači da je potvrđeni rušitelj odredaba mirovnog sporazuma /primarno Ustava BiH/ `diplomatski delegiran` da danas bude branitelj mirovnog sporazuma? NJemu ne smeta da juče istu stranku, Bosnu i Hercegovinu, tužuje, a danas je navodno brani, a u suštini ruši. Što je težak prekršaj kodeksa advokatske etike, ako je španski advokat, kako se, između ostalog, predstavlja”, naveo je Bubić.
Isto se, dodao je Bubić, odnosi odnosi i na akte Kristijana Šmita, kao dokaz u optužnici, u kojima tvrdi kako su odluke Ustavnog suda BiH “konačne i obvezujuće”.
“I jesu konačne i obavezujuće. Istina je da su sadašnje teškoće u funkcionisanju Ustavnog suda BiH izazvane izmjenama pravila i personalnim sastavom suda koji su u direktnoj suprotnosti sa sadržajem Ustava BiH. Ali su rješive donošenjem zakona o Ustavnom sudu BiH”, naveo je Bubić.
On smatra da “javnost treba da zna kakav je odnos samog visokog predstavnika prema odlukama Ustavnog suda BiH”.
“Ustav BiH je srušio upravo visoki predstavnik kao lučonoša erozije vladavine prava u BiH, svojom odlukom od 23. marta 2007. godine poništavajući odluku Ustavnog suda BiH, kojom je Ustavni sud dao pravno zaštitu državljanima BiH nakon što su smijenjeni od visokog predstavnika. Ovo petljanje u Ustav BiH je proglašeno ilegalnim i od Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu /predmet `Sejdić i Finci protiv BiH`, tačka 17 odluke/. Zato se racionalno ne može razumjeti kada Tužilaštvo BiH kao dokaz u optužnici nudi pismo gospodina Šmita, samozvanog visokog prdstavnika, kako su odluke Ustavnog suda BiH `konačne i obvezujuće`. Koga ponižavaju ti strani samozvanci? U svakom slučaju ove rušitelje suvereniteta BiH treba predstaviti javnosti u BiH”, istakao je Bubić.
Što se tiče odbijanja izvođenja određenih dokaza, Bubić je rekao da se to se prije svega odnosi na dokaze odbrane koji se tiču pravnog statusa visokog predstavnika u BiH uopšte, kao i statusa samog gospodina Šmita.
“U vezi s navedenim čini se vjerovatnim da je Sud BiH slijedio postupanje Ustavnog suda BiH koji je još prije podizanja optužnice Tužilaštva BiH od 22. avgusta 2023. godine protiv predsjednika Dodika i gospodina /Miloša/ Lukića u predmetu broj: U-27/22 donio odluku 23. marta 2023.godine da `izmjene` Ustava Federacije BiH i Izbornog zakona BiH, koje je svojim odlukama nametnuo Šmit nisu u suprotnosti s Ustavom BiH. U ovom predmetu ocjene ustavnosti niko nije ni postavljao pitanje legitimnosti Šmita /ni podnosioci zahtjeva za ocjenu ustavnosti, niti Ustavni sud/, već je Šmit uzet za visokog predstavnika u BiH `zdravo za gotovo`”, istakao je Bubić.
On je podsjetio da se, polazeći od sadržine Aneksa 10, Republika Srpska preko zaključaka svoga najvišeg, zakonodavog organa, kao nesporno jedna ugovorna strana Aneksa 10, protivila imenovanju visokog predstavnika, ali je Sud BiH odbio da se zaključci Narodne skupštine Republike Srpske od 10. marta 2021. godine pročitaju kao dokaz.
“Ovi zaključci su važni za ocjenu postojanja umišljaja branjenika, imajući u vidu ustavne nadležnosti predsjednika Republike Srpske, uključujući ustavnu obavezu potpisivanja ukaza. Ako predsjednik Dodik slijedi zaključke Narodne skupštine Republike Srpske i potpisuje ukaze `u skladu sa Ustavom Republike Srpske` /što, vjerovali ili ne piše i u činjeničnom opisu optužnice/, onda ne postupa samovoljno i ne može se takvo ponašanje kriminalizovati”, rekao je Bubić.
Branilac predsjednika Srpske je podsjetio da je Ustavni sud BiH ranije zauzeo pravno stanovište da imenovanje visokog predstavnika “potvrđuje Savjet bezbjednosti UN, koji je odobrio i Dejtonski mirovni sporazum” /vidjeti npr. odluku Ustavnog suda BiH broj: AP-953/05 od 8. jula 2006. godine, tačka 46/.
“U pogledu standarda dokazivanja krivice, krivični postupak je najzahtjevniji pravni postupak u kojem ne važe istovrsna pravila dokazivanja i tumačenja kao u drugim pravnim postupcima, uključujući postupak ocjene ustavnosti opštih akata. Zato odbrana čvrsto stoji na stanovištu da pošteno suđenje u ovom krivičnom postupku uključuje tumačenje prava prema standardima krivičnog postupka u kojem se bilo kakva sumnja u pogledu /ne/postojanja određene činjenice, u ovom slučaju nenaimenovanja gospodina Šmita za visokog predstavnika, tumači u korist optuženog /princip in dubio pro reo, član 3 stav 2 ZKP BiH/.
Ovdje nije u pitanju samo sumnja, već utvrđena činjenica da gospodin Šmit nije potvrđen rezolucijom Savjeta bezbjednosti UN kao visoki predstavnik u BiH. Ovo nenaimenovanje gospodiba Šmita je činjenično pitanje i potpuno odvojeno od pravnog pitanja može li prema Aneksu 10 mirovnog sporazuma visoki predstavnik u BiH donositi zakone umjesto Parlamentarne skupštine BiH, ili ne može”, naglasio je Bubić.
On je naveo da odbrana ne zna niti može znati kako će u vezi s navedenom činjenicom nenaimenovanja Šmita postupiti Sud BiH, ali ukazuje da se odbrani trebaju dati mogućnosti da se ta činjenica dokazuje u ovom krivičnom postupku, bez posebnih ograničenja, kako kad su u pitanju materijalni dokazi, tako i subjektivni dokazi.
“Ali, ovo odbrani nije omogućeno u dosadašnjem toku krivičnog postupka”, rekao je Bubić.
On je istakao da u svakom slučaju odbrana koristi priliku da istakne da Sud BiH nije vezan spomenutim prećutnim i nedosljednim stavom Ustavnog suda BiH, već da je vezan praksom Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu /ESLJP/ koji je ranije iznio jasan stav po pitanju naimenovanja visokog predstavnika u BiH.
“U presudi ESLJP `Dušan Berić i drugi protiv BiH` /odluka 36357 i dr. od 26. oktobra 2007. godine/ navode se stavovi OHR-a u ovom predmetu gdje se tvrdi da je OHR sastavni dio misije UN: `Visoki predstavnik tvrdi da je njegov ured formiran i dobio ovlaštenja od raznih međunarodnih instrumenata, uključujući pravno obavezujuće rezolucije Savjeta bezbjednosti UN, te da njegove radnje ne povlače odgovornost bilo koje države…` /tačka 25 odluke/.
S ovim u vezi, ESLJP je zauzeo sledeći stav: `Nakon rata u BiH, Savjet bezbjednosti UN odobrio je uvođenje međunarodnog upravnika za BiH /visoki predstavnik/ od neformalne grupe zemalja koje su aktivno učestvovale u mirovnom procesu /Savjet za sprovođenje mira/ kao mjeru provođenja u skladu s Poglavljem VII Povelje UN /vidjeti rezoluciju 1031 Savjeta bezbjednosti UN, od 15. decembra 1995/…” /tačka 26 odluke/. Dakle, u ovom predmetu ESLJP jeste odbio predstavke proglašavajući njihovu inkopatibilnost ratione personae, ali je istovremeno iznio jasan stav o pravnim uslovima naimenovanja visokog predstavnika u BiH, koji obavezuje pravosudne organe u BiH, jer je BiH članica Savjeta Evrope”, naveo je Bubić.
Isto tako, naglasio je on, u već spomenutoj odluci u predmetu “Sejdić i Finci protiv BiH” ESLJP u posebnoj tački spominje visokog predstavnika u BiH, te nakon pregleda političkog i institucionalnog okvira BiH prema Dejtonskom mirovnom sporazumu ESLJP navodi da je mandat visokog predstavnika podržan od Savjeta bezbjednosti UN kroz Rezoluciju 1031 /1995/.
“Razumno je zaključito da se visoki predstavnik u BiH legitimizuje u okviru međunarodnog prava tako što ga potvrđuje Savjet bezbjednosti UN, saglasno Aneksu 10, što je bila dosadašnja praksa Savjeta bezbjednosti UN zaključno sa Valentinom Inckom, posljednjim legitimnim visokim prestavnikom u BiH”, naveo je Bubić.
On je istakao da je zato odbrana ne bi trebala ograničavati u izvođenju dokaza kao u dosadašnjem toku krivičnog postupka.
“Posebno je to upečatljivo u već opisanoj situaciji kada Tužilaštvo BiH preko dopisivanja sa spomenutim Diazom optužnicu pokušava argumentovati stavovima ovog `međunarodnog pravnog eksperta`. Istovremeno, odbija se prijedlog odbrane da izvede dokaze na istovrsne okolnosti saslušanjem jednog ili dvojice `prijatelja suda`. Iako je ovo prihvaćena praksa Suda BiH u drugim predmetima”, rekao je Bubić.
Prema stavu odbrane, ovim se krši princip jednakosti oružja stranaka u postupku, što je moguće otkloniti ako krivični postupak počinje čitanjem optužnice.
