Ostavka Save Minića trajala je tačno onoliko koliko je potrebno da se javnosti pošalje poruka – ne o odgovornosti, već o panici. U istom dahu u kojem se povlači, Minić najavljuje povratak na isto mjesto, uz novu formalnu proceduru i stari politički cilj: da se kupi vrijeme i preskoči Ustavni sud BiH.
Ako je neko do sada sumnjao da vlast u Republici Srpskoj odluke donosi iz inata, a ne iz uvjerenja, ovaj slučaj je razotkrio svaku dilemu. Sedam dana prije odluke Ustavnog suda BiH o ustavnosti Vlade, režim pokušava da promijeni potpis, a zadrži suštinu. Kao da se neustavnost briše gumicom, a ne pravnim poretkom.
Scenarij je poznat: brzina, konfuzija i „svršeni čin“. V.d. predsjednika Republike Srpske Ana Trišić-Babić dobija ulogu tehničkog rješenja, dok se suštinska pitanja guraju pod tepih. U pozadini su izbori, strah od poraza i pokušaj da se unaprijed zatvore sva vrata kroz koja bi mogla ući politička promjena.
Podsjetimo se kako je sve počelo. Milorad Dodik je još u avgustu prošle godine predložio Sava Minića za mandatara, iako je u tom trenutku bio pravosnažno osuđen, sa oduzetim mandatom i zabranom obavljanja javnih funkcija. Centralna izborna komisija je to potvrdila, a Ustavni sud BiH odbio njegovu apelaciju. Pravna slika bila je jasna. Politička – očigledno nije bila važna.
Narodna skupština Republike Srpske tada je odlučila da ne vidi ono što vidi cijela država. Vlada je formirana, a javnost je mjesecima bombardovana pričom o „krnjem sudu“, zavjerama iz Sarajeva i navodnoj odbrani Republike Srpske. Paradoks je u tome što su upravo ti isti politički akteri godinama bez problema priznavali i koristili odluke tog istog Ustavnog suda – kada im je odgovaralo.
Ironija je da je vlast sama najavila ono što danas pokušava da spriječi. Aleksandar Vulin je još nedavno govorio o mogućnosti da će „sljedeća meta biti Vlada Republike Srpske“. Govorio je o strahu od poništavanja odluka, o paralizi institucija, o nemogućnosti isplate plata i penzija. Danas se pokazuje da to nije bila prijetnja, već priznanje slabosti.
Zahtjev za ocjenu ustavnosti Vlade podnesen je još početkom septembra. Mjesecima se tvrdilo da je sve čisto, da je premijer predložen „kao predsjednik Republike Srpske“. Danas tu formulaciju više niko ne izgovara. Jer više nije odbranjiva.
Politički analitičar Velizar Antić s pravom primjećuje da je ovo naplata pogrešne politike. Institucije koje su godinama osporavane ne samo da nisu oslabljene, već su dodatno ojačane. A šteta je učinjena upravo Republici Srpskoj – njenim institucijama, njenom kredibilitetu i njenim biračima.
Najveći gubitnici nisu politički lideri, već glasači koji su godinama uvjeravani da se bore za suverenitet, dok su zapravo gledali kako se institucije pretvaraju u kulise. Prvi znaci tog razočarenja već su vidljivi – na ponovljenim izborima, u apatiji birača i u raspadanju povjerenja.
Nebojša Vukanović ovu situaciju naziva priznanjem poraza. Njegova teza je jednostavna: vlast pokušava da spriječi mogućnost da neko drugi, nakon izbora, dobije priliku da formira Vladu. Strah od gubitka kontrole veći je od straha od pravnog haosa u koji Republiku Srpsku uvlače.
Posebno je problematična uloga v.d. predsjednika, jer Ustav Republike Srpske ne poznaje tu funkciju, niti joj daje ovlašćenja da imenuje mandatara. Time se iz jedne sporne situacije ulazi u drugu, još dublju. Umjesto rješenja – nova pravna mina.
Aleksandra Pandurević ovaj proces opisuje kao panično povlačenje poteza režima koji više ne vjeruje u izborni rezultat. Ostavka, novi mandat, priča o rekonstrukciji Vlade – sve su to izgovori koji ne stoje ni pravno ni politički. Ako je rekonstrukcija bila potrebna, zakon jasno propisuje kako se ona sprovodi. Za novu Vladu nije bilo potrebe – osim političke.
U pozadini svega lebdi i pitanje odnosa sa Sjedinjenim Državama, sankcija i naglog „poštovanja“ odluka Ustavnog suda BiH. Do juče osporavan, danas se sud preduhitruje. Ne iz principa, nego iz straha.
Na kraju, ostaje pitanje koje nijedan manevar ne može izbrisati: može li se neustavnost ispraviti ponavljanjem istog poteza, samo uz drugo ime ispod papira? Ako je odgovor „ne“, a sve ukazuje da jeste, onda ova politička gimnastika nije rješenje – već još jedan dokaz da se režim ne bori za institucije, nego za goli opstanak.
