Dajak je jedan od prepoznatljivih simbola Banjaluke, neraskidivo vezan za Vrbas i tradiciju ovog grada. O tome kako se čuva dajakaštvo, sa kakvim se izazovima suočava i kakva mu je budućnost, za VrbasMedia portal govorio je Andrej Zamolo, predsjednik Dajak kluba Banjaluka.
Andrej, odrasli ste uz Vrbas i dajak, a Vaša porodica je vezana i za izradu ovih čamaca. Kakve uspomene nosite iz djetinjstva?
U suštini, kao što ste i spomenuli, rođen sam bukvalno na obali Vrbasa. I kuća mi se nalazi uz rijeku. Moj otac se bavio dajakaštvom, kako izradom čamaca, tako i vožnjom i trkama, tako da sam tu vještinu zavolio još kao dijete.
Naravno, iz djetinjstva nosim brojne anegdote, a period osnovne škole bio je posebno zanimljiv, jer je tada bilo mnogo izazovnih i uzbudljivih trenutaka vezanih za Vrbas i dajak čamce.
Kako je počela Vaša priča s dajakom?
Od malih nogu. Odrastao sam uz čamac i uz Vrbas. Otac je pravio dajak čamce, pa sam i ja s njim učestvovao u njihovoj izradi. Tu je bio i moj brat Dario.
Kasnije smo počeli i da vozimo čamac, tako da smo od djetinjstva vezani i za dajak i za Vrbas.
Vi i Vaš brat Dario nastavili ste tradiciju koju je započeo vaš otac. Koliko je bilo teško nastaviti tim putem?
Bilo je prilično teško. Nakon očeve smrti 2007. godine, brat Dario i ja počeli smo samostalno da se bavimo izradom čamaca.
Naravno, drugačije je kada nešto radite s ocem, kada imate nekoga da vam pomogne i usmjeri vas kada naiđete na problem. Ipak, tokom godina stekli smo dosta iskustva i danas se izradom dajak čamaca bavimo s mnogo više sigurnosti. Ne bih rekao da smo oca nadmašili, ali smatram da dobro napredujemo.
Šta dajak predstavlja za Banjaluku i koliko je važno očuvati tu tradiciju?
Iz moje perspektive, dajak je sve. Posljednjih godina, posebno od osnivanja Dajak kluba 2010. godine, uspjeli smo dodatno da promovišemo ovaj čamac.
Naravno, uvijek može i više da se uradi. Ipak, primjetno je da su građani prepoznali dajak kao jedan od simbola Banje Luke i shvatili koliko je važno da se ova tradicija čuva, razvija i promoviše.
Da li su građani danas svjesniji značaja dajaka? Ima li dovoljno mladih koji žele da nauče da voze ovaj čamac?
Kada smo osnovali klub, jedan od problema bio je nedostatak podmlatka. Zato smo odmah organizovali školu dajakaštva. U početku smo ljude gotovo morali da nagovaramo da dođu i probaju da vide kako to izgleda.
Danas je situacija potpuno drugačija. Čim na društvenim mrežama objavimo poziv za novu grupu polaznika, prijave počnu da stižu veoma brzo i kapaciteti se popune u kratkom roku.
Interesovanje je veliko jer su ljudi prepoznali da je to lijepa, zdrava i prije svega banjalučka priča koju vrijedi podržati.
Dajakaštvo ima višestoljetnu tradiciju. Kako se njegova uloga mijenjala kroz vrijeme?
Vještina dajakaštva i upotreba dajak čamaca stari su nekoliko vjekova. Nekada su se čamci prvenstveno koristili za prevoz ljudi i robe, kako s jedne obale Vrbasa na drugu, tako i za kretanje uzvodno i nizvodno.
Od pedesetih godina prošlog vijeka dajak se sve više koristio za rekreaciju i razonodu. Pojavom mostova smanjila se potreba za njim kao prevoznim sredstvom, ali su ljudi zadržali čamac zbog druženja, sporta i uživanja na rijeci.
Tradicionalne trke dajak čamaca organizuju se već više od 60 godina, a danas su dio manifestacije „Ljeto na Vrbasu“, koju organizuje Turistička organizacija grada Banje Luke.
Od osnivanja kluba 2010. godine uveli smo i kraću trku, poznatu kao 4X Dajak trka, kao i promotivni ultramaraton koji se održava svake godine. Pored toga, organizujemo i učestvujemo u brojnim ekološkim akcijama i drugim događajima. Sve to doprinosi sve većem interesovanju i dodatnoj promociji dajaka.
Na koje aktivnosti kluba ste najponosniji i kakvu podršku imate od grada i institucija?
Jedna od naših najvažnijih aktivnosti jeste škola dajakaštva, kroz koju obučavamo mlađe generacije, ali i sve druge zainteresovane koji žele da nauče da upravljaju tradicionalnim dajak čamcem.
Učestvujemo i u organizaciji tradicionalnih trka, uključujući našu 4X Dajak trku. Organizovali smo brojne ekološke akcije, a u nekima smo učestvovali zajedno s drugim organizacijama.
Sezona dajakaštva uglavnom traje od juna do kraja septembra, u zavisnosti od vremenskih uslova. Tokom tog perioda gotovo svake sedmice imamo neku veću aktivnost.
Kako izgleda obuka i kome je namijenjena? Postoji li starosna granica?
Djeca već sa 12 ili 13 godina mogu početi da uče da voze dajak, a dobrodošli su i odrasli. Nema stroge gornje starosne granice. Važno je da osoba ima volju i osnovnu fizičku spremnost. I djevojčice i dječaci mogu uspješno da savladaju ovu vještinu.
Obuka traje oko mjesec dana, a tokom sezone obično imamo dvije grupe. Već nakon desetak dana polaznici mogu relativno samostalno da upravljaju čamcem na mirnijem dijelu Vrbasa.
Ipak, potrebno je nekoliko sezona, pa i godina, da bi se steklo ozbiljnije iskustvo. Na vodi se stalno uči nešto novo. Ne možete jednostavno reći da ste završili obuku i da sada sve znate. Vještina se gradi godinama.
Tehnika je veoma važna, zbog čega i mlađi polaznici brzo napreduju. Međutim, na zahtjevnijim dijelovima Vrbasa, koji je brza planinska rijeka, potrebni su i snaga, vještina i iskustvo.
Koliko je danas teško sačuvati tradicionalni način izrade dajak čamaca?
Brat i ja se izradom dajak čamaca danas bavimo prvenstveno iz ljubavi. To nam više nije zanat od kojeg živimo, već hobi kojim se bavimo uz druge obaveze.
Nadam se da će i moja djeca jednog dana nastaviti tu tradiciju. Imamo i kolege iz kluba koji nam pomažu, tako da vjerujem da će se izrada dajak čamaca nastaviti i u budućnosti.
Koliko je dajak prepoznatljiv kao banjalučki brend u svijetu i šta je potrebno da bi postao još poznatiji?
Posebnost dajaka je u načinu na koji se njime upravlja pomoću motke koju nazivamo dajak. Sličan način vožnje obično se vezuje za mirne vode, jezera i rijeke sa slabom strujom.
U Banjaluci dajakom se, međutim, vozi uzvodno po brzoj rijeci kakav je Vrbas, savladavajući struju i brzake. Upravo je to naša posebnost i nešto po čemu se izdvajamo.
Imamo praktično gotov proizvod koji samo treba još više promovisati. Mi to radimo u skladu sa svojim mogućnostima, ali prostora za dodatnu promociju uvijek ima. Vjerujem da upravo ova jedinstvena vještina treba da bude jedan od glavnih načina predstavljanja Banje Luke.
Šta je potrebno da bi neko počeo da vozi dajak? Da li su presudni fizička snaga ili neke druge sposobnosti?
Potrebna je osnovna fizička spremnost, ali je volja najvažnija. Djeca od 12 ili 13 godina već mogu da nauče da voze čamac. Ko želi i voli da se time bavi, može savladati ovu vještinu.
Za početak nije potrebna izuzetna fizička snaga. Kroz obuku se uči tehnika, a kasnije, uz redovnu vožnju i trening, polaznici postaju sve snažniji, iskusniji i vještiji.
Kako vidite Dajak klub za deset godina? Šta biste željeli da unaprijedite?
Da bismo se dalje razvijali, potrebne su nam adekvatnije klupske prostorije. To je trenutno jedan od glavnih ograničavajućih faktora za naš rad i širenje aktivnosti.
Podršku grada imamo i zahvalni smo na njoj, ali vjerujemo da ona može biti i veća. Prije svega, potreban nam je prostor koji bi odgovarao potrebama kluba i omogućio nam da unaprijedimo rad, obuku i razvoj dajakaštva u Banjoj Luci.
Koju biste poruku poslali mladima koji žele da se okušaju u dajakaštvu?
Sezona se završava u oktobru, a nove polaznike očekujemo naredne godine, početkom ljeta, najčešće u junu.
Pozivam sve koji žele da se druže s nama, nauče nešto o vožnji dajaka i upoznaju tradiciju dajakaštva u Banjoj Luci da nam se jave. Nije važno da li ste muškarac ili žena, jer imamo i djevojaka i žena koje odlično voze dajak.
Najvažnije je da postoji želja da se nauči nešto novo i da se bude dio ove lijepe banjalučke priče.
Komentariši