Dok se nakon pravosnažne presude predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku sve glasnije pominju prijevremeni izbori, a politička 2026. godina već proviruje iza ugla, opozicija i vlast ne dijele više samo političku scenu – dijele i pažnju javnosti. Pitanje je: u kojem pravcu ide brod opozicije i ko uopšte drži kormilo?
U opozicionim krugovima sve češće se čuje stari refren – Srpska demokratska stranka treba da preuzme ulogu okupljanja. No, paradoks je očigledan: stranka koja bi trebala okupljati druge, mjesecima ne uspijeva sabrati ni sopstvene redove. Duboki raskoli, lični sukobi i borba za prevlast pretvorili su SDS u teret, a ne u lokomotivu opozicionog voza.
Slika je dodatno zamagljena potezima predsjednika PDP-a, Draška Stanivukovića. Njegovo odbijanje učešća na prijevremenim izborima, uz prijedlog da eventualni zajednički kandidat bude rješenje za obje strane, izazvalo je revolt – ne samo kod drugih opozicionih partija, već i unutar sopstvene stranke. Zvanično, kaže on, Predsjedništvo PDP ima “jedinstven stav”, ali ogorčenost je već prokuljala.
Za mnoge opozicionare, Stanivukovićeva taktika je dokaz koketiranja s vlašću. Optužbe o „šurovanju“ sa Dodikom i SNSD-om postaju glasnije, a šanse za jedinstvo opozicije – tanje. Ako je cilj zajednički front, onda je trenutni kurs bliži političkom rascjepu.
Komunikolog Mladen Bubonjić rezimira bez mnogo diplomatskih ograda: „Do izbora 2026. bi se to možda i moglo posložiti, ali u kraćem periodu, ne. Zaista je teško sada raspravljati o tome u kome pravcu ide cijeli politički spektar, a kamoli opozicija. Ko će biti opozicija? Ako govorimo o samom SDS, oni imaju mnogo većih problema od okupljanja opozicije. Prije svega, treba da riješe svoje unutrašnje probleme, još uvijek nemaju predsjednika. Vidimo šta se dešava sa Milanom Miličevićem. Čak se spekuliše da je Draško Stanivuković kumovao njegovoj ostavci i da je rovario unutar stranke.“
Pitanje je i hoće li SDS uopšte imati snage da istakne kandidate za inokosne funkcije 2026. godine, a prijevremeni izbori – ako ih bude – dodatno bi mogli otkriti pukotine.
Bubonjić u analizi ne zaboravlja ni Stanivukovićeve ambicije: „Pitanje je ko će ostati uz njega, da li će neko otići od njega ako nastavi da djeluje u tom pravcu, da li će mu neko prići iz drugih političkih stranaka.“
I tu dolazimo do ključnog obrta – Stanivuković, kaže Bubonjić, odavno je zatvorio vrata saradnji s opozicijom u njenom trenutnom obliku. „Njegove ambicije odavno ukazuju na to da mu nije dovoljno da bude samo gradonačelnik čak i najvećeg grada, niti da bude samo predsjednik stranke, nego da puca mjesto predsjednika Republike. Stanivuković je za 180 stepeni promijenio svoj nastup prema SNSD, Dodiku i njegovoj porodici. Nije bilo mnogo oštrine u njegovom nastupu, nakon sjednice Predsjedništva PDP, za razliku od nastupa ostalih opozicionara.“
Igra je jasna – on računa da SNSD gubi moć i želi da je preuzme, zajedno s narativom. Problem? Atmosfera u kojoj se oni koji se povinuju odlukama Suda BiH automatski proglašavaju „izdajnicima i plaćenicima“. Stanivuković, procjenjuje Bubonjić, ne želi da rizikuje zbog svojih dugoročnih planova. Ipak, ne želi ni da odustane od opozicionih glasova, pa izbjegava ideju „vlade nacionalnog jedinstva“.
Rezultat je opozicija koja se istovremeno koleba i raspada, dok vrijeme neumoljivo curi. U politici, kao i na otvorenom moru, brod bez jasnog kursa rijetko stiže do cilja.
