Politička scena u Republici Srpskoj već duže vrijeme pokazuje isti obrazac: opozicija mnogo energije troši na međusobne sporove, dok pitanje kako uvjeriti birače da postoji ozbiljna alternativa vlasti ostaje u drugom planu.
S druge strane, ni vladajući blok nije potpuno homogen. Povremene tenzije i neslaganja među partnerima u vlasti izlaze u javnost i podsjećaju da ni taj politički tabor nije bez pukotina. Ipak, razlika je očigledna u načinu na koji se ti sukobi rješavaju. Dok se nesuglasice unutar vlasti relativno brzo smiruju ili barem tako djeluje prema javnosti, opozicione razmirice često ostaju otvorene i dodatno produbljuju utisak neorganizovanosti.
Ako se takav trend nastavi, oktobarski izbori mogli bi samo potvrditi politički odnos snaga koji se već nazire. Bez jasnog dogovora i zajedničke strategije opozicija teško može uvjeriti građane da je sposobna da preuzme odgovornost za vlast.
Da situacija nije jednostavna ni u samoj opoziciji, možda najbolje pokazuje nedavna izjava predsjednice Narodnog fronta Jelena Trivić. Ona je upozorila da bi, ukoliko se sukobi nastave ovim tempom, lider SNSD-a Milorad Dodik mogao da proglasi pobjedu i prije izbora.
Ipak, Trivićeva je istovremeno ostavila prostor za optimizam, poručivši da i dalje postoji mogućnost da se pronađe kompromis i postigne dogovor koji bi omogućio zajednički nastup na izborima.
Upravo pokušaj takvog dogovora bio je tema nedavnog sastanka opozicionih lidera u Banja Luka. Nakon tog susreta nije bilo ni izjava ni zvaničnog saopštenja, što je trebalo da sugeriše jedinstvo i disciplinu. Međutim, informacije su ubrzo počele da izlaze u javnost, a svaka nova detaljnije je pokazivala da konsenzus nije postignut.
Najviše neslaganja, prema dostupnim informacijama, pojavilo se oko kandidature za predsjednika Republike Srpske. Lider Liste za pravdu i red Nebojša Vukanović zagovarao je da kandidat bude predsjednik SDS-a Branko Blanuša, dok pristalice novog političkog pokreta oko Draško Stanivuković smatraju da je upravo on najjača opcija za tu poziciju.
Sam Blanuša nije pokazivao naročitu ambiciju u vezi s tom kandidaturom, ali to nije spriječilo dalje političke sukobe. Vukanović je ubrzo optužio Stanivukovića i Trivićevu da vode političke razgovore iza njegovih leđa, istovremeno naglašavajući da ne odustaje od kandidature za člana Predsjedništva BiH.
Iako je najavljen novi sastanak opozicionih lidera poslije Vaskrsa, ostaje neizvjesno da li će se svi akteri uopšte pojaviti za istim stolom.
Sociolog Drago Vuković smatra da ovi sukobi nisu iznenađenje, već refleksija stvarnog političkog odnosa snaga.
Prema njegovim riječima, politički blok oko SNSD-a funkcioniše zahvaljujući snažnoj strukturi i autoritetu same partije i njenog lidera. Opozicione stranke, s druge strane, suočavaju se s problemima liderstva, međusobnog povjerenja i dugotrajnim frustracijama zbog činjenice da godinama nisu uspjele da osvoje vlast.
Takva situacija, kaže Vuković, stvara nervozu koja se redovno manifestuje kroz javne političke sukobe. On podsjeća da je jedinstvo opozicije godinama predstavljano kao osnovni preduslov za promjenu vlasti, ali da se u praksi pokazuje koliko je to teško ostvariti.
Ni komunikolog Mladen Bubonjić nije naročito optimističan kada je riječ o potencijalnim promjenama na političkoj sceni.
On smatra da politički narativi imaju ograničen domet, dok je ključni faktor zapravo biračka baza. U tom segmentu, tvrdi Bubonjić, SNSD već dugo ima jasnu prednost. Pokušaji opozicije da preraspodjeljuje političku podršku unutar sopstvenog biračkog tijela ne donose nove glasove, već samo mijenjaju odnos snaga među opozicionim liderima.
Stanivuković, prema njegovoj ocjeni, pokušava da oko sebe okupi što širi politički prostor, ali to ne znači nužno jačanje opozicije u cjelini.
Poseban problem, dodaje Bubonjić, predstavlja veliki broj apstinenata. Godinama unazad broj građana koji ne izlaze na izbore ostaje gotovo isti, a opozicija do sada nije uspjela da aktivira taj potencijalni rezervoar glasova.
Istovremeno, vlast i dalje raspolaže snažnim političkim mehanizmima uticaja – od nagrađivanja lojalnosti do sankcionisanja neposlušnosti – što dodatno otežava promjenu političkog odnosa snaga.
U takvom ambijentu pitanje više nije samo ko će biti kandidat, već da li opozicija uopšte može da pronađe zajednički politički pravac.
Vrijeme do izbora još postoji, ali ono neumoljivo prolazi. Ako ga opozicija ne iskoristi za konsolidaciju i jasno definisanje strategije, oktobar bi mogao donijeti samo formalnu potvrdu političke realnosti koja je već vidljiva.
Komentariši