Vjerska netrpeljivost prema Srbima u Bosni i Hercegovini, nažalost, ne jenjava. Svaki novi napad na Srbe, njihovo sveštenstvo ili svetinje Srpske pravoslavne crkve, otvara staru ranu i podsjeća da duh rata devedesetih još nije nestao. Politikolog Milan Vukelić smatra da je riječ o duboko ukorijenjenom problemu koji se nije razriješio ni tri decenije nakon sukoba.
Po njegovom mišljenju, islamistički ekstremizam u BiH nije prolazna pojava već dugoročni društveni fenomen, čiji su tragovi vidljivi i danas. Upozorava da se iza učestalih incidenata kriju ostaci ideologije koja je tokom rata dobila i oružano lice – kroz prisustvo stranih boraca i jedinica poput zloglasnog odreda „El mudžahedin“.
Prema Vukeliću, opasnost od vjerski motivisanog nasilja ne prijeti samo Srbima, već i cijelom hrišćanskom svijetu. „Fundamentalistička ideologija ne poznaje granice“, kaže on, podsjećajući da prema islamskom učenju ekstremista svijet mora biti u stalnom sukobu dok šerijat ne zavlada planetom.
Takvo shvatanje, smatra on, otvara prostor za nove konflikte i pokušaje širenja uticaja, od Balkana ka ostatku Evrope. „Njihov krajnji cilj nije samo islamizacija BiH, već stvaranje šireg kalifata koji bi obuhvatio cijeli region“, naglašava Vukelić.
Posebno zabrinjava činjenica da je BiH, gledano po broju stanovnika, bila jedna od zemalja sa najviše stranih boraca koji su odlazili u Siriju i Irak. „Čak i nakon završetka rata, postoje ozbiljne optužbe da BiH pruža utočište licima povezanim sa islamskim ekstremizmom“, ističe on.
Podsjeća i na to da su devedesete pokazale koliko se lako vjera može pretvoriti u oružje. Tada su tri naroda sa istog prostora, koji govore istim jezikom, ratovala jedni protiv drugih – i sve je, kaže, bilo pitanje vjere. „Mudžahedini su tada sukob u BiH vidjeli kao džihad, kao vjersku obavezu i priliku za stvaranje panislamskog kalifata na Balkanu.“
Podaci govore da je u tom periodu u BiH boravilo oko 4.000 stranih boraca, mahom iz arapskih zemalja. Mnogi su, prema Vukeliću, ostali i poslije rata, uz podršku političkih struktura koje su im bile naklonjene. „Brojni izvori navode veze tih lica sa ‘Al kaidom’ i drugim terorističkim mrežama“, dodaje.
Osim boraca, u BiH su, kako kaže, korijene pustile i razne „humanitarne“ organizacije finansirane iz inostranstva. Njihova prava misija bila je širenje vahabističke ideologije pod okriljem obrazovanja i pomoći siromašnima. Neke od njih, poput fondacije „Al Haramain“, bile su i formalno optužene za finansiranje terorizma.
Kada se pojavio tzv. „Islamski kalifat“, više od hiljadu boraca sa Balkana pridružilo se frontovima u Siriji i Iraku. Samo iz BiH ih je, prema procjenama, otišlo oko 300. Dio se vratio, a mali broj je procesuiran. Takav bilans, smatra Vukelić, pokazuje da država još nije pronašla način da se ozbiljno suoči s problemom.
Ipak, on naglašava da upozorenje o islamskom ekstremizmu ne znači napad na muslimane. „Islam nije religija nasilja, već mira“, ističe Vukelić. „Najveće žrtve terorizma širom svijeta upravo su muslimani.“
Na kraju, ostaje pitanje: koliko dugo će se BiH suočavati s duhovima prošlosti i hoće li ikada uspjeti da razdvoji vjeru od politike, vjeru od mržnje? Jer, dokle god ekstremizam ima svoje utočište, mir će ostati samo privid.
Komentariši