Firme koje posluju u Republici Srpskoj ostvaruju višestruko veću dobit u odnosu na veličinu domaće ekonomije nego kompanije u Srbiji. Na to dodatno utiče činjenica da je poresko opterećenje u Srpskoj znatno blaže – porez na dobit iznosi svega 10 odsto, a ne postoji ni porez na dividendu. U Srbiji je situacija drugačija, jer je stopa poreza na dobit 15 odsto, a na dividendu se plaća još 15 odsto.
Prema podacima za prošlu godinu, u Srbiji je bruto domaći proizvod iznosio 89 milijardi dolara, a dobit privrede bila je 7,4 milijarde dolara, što predstavlja oko 8,5 procenata BDP-a. U Srpskoj je BDP 2024. godine iznosio približno 17 milijardi maraka, dok je dobit kompanija dostigla 4,5 milijardi maraka, što čini oko 26 procenata BDP-a. Drugim riječima, iako su nominalne cifre manje, firme u Srpskoj u odnosu na veličinu ekonomije ostvaruju tri puta veću dobit nego one u Srbiji.
Ekonomista Svetlana Cenić podsjeća da je poreska politika u Republici Srpskoj izuzetno povoljna.
– Moguće je da je upravo zato što je nizak porez na dobit, obuhvat veći i da više ljudi plaća, jer ne djeluje destimulativno – rekla je ona, dodajući da stopa poreza u Srbiji, iako viša, nije pretjerano visoka.
Ekonomista Predrag Mlinarević smatra da razlika u visini dobiti između dvije ekonomije može imati više uzroka, među kojima je i struktura poslovnih sektora.
– Srbija ima veći dio stranih investicija koje su usmjerene na razne intenzivne proizvodnje gdje su strane kompanije najvećim dijelom želeći da snize svoje troškove radne snage dislocirale svoje proizvodnje u Srbiju i na taj način došli u situaciju da imaju niske troškove rada, a više prihode po osnovu činjenice da se ti proizvodi izvoze na treća tržišta. Ostvaruju veći profit, što je njima bio i osnovni cilj, ali jedan dio tog profita i to ne mali oni vraćaju u sjedišta svoje kompanije odnosno manji dio toga se reinvestira – rekao je Mlinarević.
On objašnjava da je to posljedica modela rasta koji zavisi od stranih investicija u proizvodne grane sa niskim dodanim vrijednostima, zasnovanim na jeftinoj radnoj snazi. Takve kompanije, ističe, profit izvlače iz zemlje i vraćaju ga u matične kompanije, dok efekat na domaću ekonomiju ostaje ograničen. U Srpskoj je obim stranih ulaganja manji, što dijelom može objašnjavati zašto je relativna dobit veća.
Drugi razlog, kaže Mlinarević, vezan je za poreski tretman plata.
– Usljed činjenice da se povećava poresko opterećenje zarada sa doprinosima i ostalim porezima koji se plaćaju na rad jedan dio poslodavaca je plaćao svoje radnike na način da su zbog nižih stopa poreza na dobit, imali interes da iskazuju veću dobit i da onda iz dobiti isplaćuju “na ruke” dio zarada – istakao je on.
Analiza prošlogodišnjeg poslovanja pokazuje da su u građevinskom sektoru među deset najprofitabilnijih kompanija sve imale dvocifrene stope dobiti. Dvije firme ostvarile su 11 i 17 odsto, dok je nekoliko njih imalo preko 30 odsto profita. Rekorder je “Ban gradnja” sa nevjerovatnih 89 procenata.
Na to je reagovala Svetlana Cenić, naglašavajući da su takvi nivoi dobitka teško objašnjivi.
– Onda nešto duboko nije u redu u prikazivanju svega toga, onda znači da krajnjeg korisnika i kupca deru živog. Toliku dobit kad imate na zapadu, to može biti droga možda, ili lijekovi jer farmacija uvijek ima ogromnu dobit u odnosu na prihode – rekla je ona i ocijenila da je riječ o nenormalno visokim maržama.
Dodala je da takvi rezultati u građevini ukazuju na vještačko održavanje cijena, kao i na zloupotrebe.
– Ostvaruje dobit koja je ogromna u odnosu na uloženo, jer se peru pare preko građevine, strahovito mnogo para se opralo i pere se preko građevine i hotelijerstva – naglasila je Cenićeva.
Često se, dodaje, radi o firmama koje dobijaju poslove putem tendera, poput “Herc gradnje” iz Bileće, koja gradi bolnicu u Trebinju i ostvaruje profitnu stopu od 22,9 odsto.
– Kao što vidite, onda je to neka “dogovorna ekonomija” – zaključila je Cenićeva i podsjetila da se u većini privrednih grana stabilnim i uspješnim smatra profit od 7 do 10 procenata.
Mlinarević pak smatra da bi u slučajevima visokih stopa profita trebalo dodatno analizirati uslove ugovaranja.
– Da li su precijenjene vrijednosti tih radova u odnosu na stvarne troškove, na neke referentne cijene? Da bismo to mogli da tvrdimo morali bismo imati konkretan primjer pa da vidimo referentnu cijenu koliko to košta u drugim zemljama, koliko se plaća kod nas, da li je to javna investicija koju finansira država, ako jeste i ako je cijena značajnije iznad te referentne cijene to bi značilo da onda oni ostvaruju ekstra profit, koji može biti plod dogovora sa finansijerom, ili činjenice da su monopolisti – naveo je on.
Komentariši