Dolina smrti je najveći nacionalni park u kontinentalnom dijelu Sjedinjenih Amreričkih Država (SAD), kao i najtopliji, najsušniji i najniži od svih nacionalnih parkova u ovoj zemlji.
Prostire se duž granice Kalifornije i Nevade, istočno od Sijera Nevade, a u granice parka ulaze sama Dolina smrti, sjeverni dio Panamint doline, južni dio Jureka doline i veći dio Salinske doline.
Park zauzima prelaznu zonu između suvih pustinja Velikog basena i Mohave, štiteći sjeverozapadni ugao pustinje Mohave i njeno raznoliko okruženje slanih ravnica, pješčanih dina, erodovanih predjela, dolina, kanjona i planina.
U prethodnim danima najsušnije mjesto na svijetu je procvjetalo, a kako se vidi na fotografijama koje je na svom Instagram nalogu podijelio AccuWeather, poznati svjetski meteorološki servis, divlje cvijeće u različitim bojama prekrilo je pustinjski pejzaž.
Ovaj pojava dešava se jednom u deceniji, a taj prirodni fenomen, poznat kao supercvjetanje, pretvara smeđi pustinjski pejzaž u zlatni tepih.
Divlje cvijeće cvjeta u južnoj Kaliforniji i Nevadi u različito doba godine, a u nekim godinama supercvijetanje je toliko živopisno da se može vidjeti iz svemira.
Ipak, rijetko se dešava da Nacionalni park Dolina smrti, najtoplije mjesto na Zemlji, bude preplavljen bojama.
“Predio koji ljudi ponekad smatraju pustim ili bez života sada je živa paleta boja”, rekao je čuvar parka Metju Lamar.
“Zbog stalnih padavina i povišenih temperatura u poslednjih šest mjeseci, ovogodišnje cvjetanje je najintenzivnije u istoriji parka”, istakao je Lamar.
Prema podacima Nacionalne službe parkova, Dolina smrti je od oktobra primila skoro godišnju količinu padavina i doživjela najvlažniji novembar ikada zabilježen, a sa 43 centimetra kiše, uslovi su omogućili da dugo uspavana sjemena, zakopana u zemljištu, proklijaju.
Pustinjski zlatni cvijet
Poznat kao pustinjski suncokret, pustinjski zlatni cvijet prekriva dijelove doline, zajedno sa ljubičastom facelijom, žutim jagorčevinama i roze pustinjskim cvjetovima koji rastu širom područja.
Ekolozi kažu da supercvjetanje opovrgava pogrešno shvatanje da u pustinjama nema života.
“Čak i u godinama bez živopisnog cvjetanja, u Dolini smrti ima mnogo života. Biljke i životinje razvile su zaista nevjerovatne strategije da bi opstale, posebno u sistemu poput Doline smrti, koji je obilježen ekstremnim uslovima”, rekla je Lorali Larios, ekolog biljaka na Univerzitetu Kalifornije u Riversajdu.
Tifani Pereira, ekolog i saradnica u Institutu za istraživanje pustinja, rekla je da su se pustinjske biljke prilagodile da decenijama prežive bez vode, čekajući savršene uslove da njihovo sjeme proklija, prenosi RTS.
“Očekuje se da će polja cvijeća na nižim nadmorskim visinama parka trajati do kraja marta, u zavisnosti od vremenskih prilika. Na većim nadmorskim visinama cvjetanje će trajati od aprila do juna, prema podacima Nacionalne službe parkova. Svaki ubran cvijet znači manje sjemena za buduće generacije, te molimo posjetioce da se drže staza, ne gaze biljke i ne beru cvjetove”, rekla je Tifani Pereira.
Najbolji prizori od 2016. godine
Prema dostupnim procjenama stručnjaka, riječ je o najupečatljivijem događaju, odnosno još od 2016. godine, a američka Nacionalna služba parkova službeno je 22. februara ovu sezonu svrstala u godinu iznadprosječnog cvjetanja.
U poređenju uobičajenim, oskudnim zelenilom, sada su vidljivi široki pojasevi vegetacije koji mijenjaju izgled krajolika.
Cvjetanje u Dolini smrti pritom nije jednoliko na svim mjestima: na nekim se dionicama stvaraju gotovo neprekinute “trake” boja, dok su na drugim dijelovima cvjetovi raspršeni u manjim grupama.
Činjenice koje možda niste znali o Dolini smrti
Dolina smrti jedno je najspektakularnijih prirodnih i istorijskih fenomena koji su ikada zabilježeni na planeti.
1. Umjetnička djela
Neki od najstarijih zapisa ikada se mogu pronaći obojeni ili oblikovani na stijenama u Dolini smrti.
Smatra se da su neka od tih djela stvorili ljudi iz Meskit flet kulture, koji su u ovoj dolini živjeli od 3.000 godine p.n.e do prvog vijeka n.e.
Međutim, vjeruje se da je većina djela nastalo zahvaljujući Saratoga kulturi, koja je ovdje boravila između 500 i 1.000 godina n.e.
2. Temperaturni rekord
Dolina smrti poznata je po suptropskoj pustinjskoj klimi, a posjetioci mogu da očekuju topla i duga ljeta i kratke zime.
Međutim, 10. jula 1913. godine je u Fernis Kriku, području Doline Smrti, izmjerena temperatura od 56 stepeni Celzijusa, što je najviša temperatura zabilježena ikada u SAD-u.
3. Biljni svijet
Uprkos ekstremnim temperaturama i pustinjskom okruženju, Dolina smrti ima iznenađujuće razvijen život biljaka. Neke se nastanjene na dnu doline i prilagođavaju oskudnim količinama padavina rastom nevjerovatno dugog korijenja.
Korijenje se ili spusti do 100 metara u dubinu kako bi uhvatilo vlagu iz nižih nivoa tla ili se raširi kako bi skupilo bilo koju količinu vlažnosti.
One takođe imaju posebno lišće koje sporo isparava, što im omogućava da zadrži vlagu što je duže moguće.
4. Gradovi duhova i rudnika
Dolina smrti nije bila destinacija samo “The lost 49ers”, grupi pionira sa istočne obale SAD-a, koji su 1849. godine za vrijeme kalifornijske zlatne groznice prelazili dolinu na putu do zlatonosnih polja.
Dolina smrti se nalazila na ruti mnogih tragača za zlatom. Tokom srednjeg i kasnog 19. vijeka, mali gradovi su se proširili cijelom regijom, kada je sve više putnika počelo da koristi Dolinu kao usputnu stanicu.
Ovo je postalo još učestalije kada su hiljade rudnika zlata, srebra, bakra i boraksa počeli da se pojavljuju na zapadu.
Međutim, primitivna tehnologija i nedostatak vode su otežali iskopavanje rudnika. Kada je zlatna groznica počela da blijedi, centralni gradovi su krenuli da se zatvaraju. Mnogi su narušeni vremenskim uslovima, a neki postoje i danas.
5. Najniža tačka
Najniža tačka u SAD-u se nalazi upravo u Dolini smrti, koja je smještena 86 metara ispod nivoa mora. Tu se nalazi nizak nivo loše vode (po čemu je mjesto i dobilo ime) koja nije za piće, ali privlači floru i faunu.
6. Skotijev zamak
Vilijam E. Skoti je ubijedio milionera iz Čikaga Alberta Museja Džonsona da investira u imovinu u Dolini Smrti.
Skoti je rekao Džonsonu da postoji izobilje zlata u lokalnom rudniku, ali kad se ispostavilo da to nije istina, njih dvojica su nastavili da se druže i ostvarili neobično prijateljstvo.
Godine 1922. počeli su izgradnju kuće na Džonsonovom posjedu od 6.070.284 kvadratnih metara u regiji Grapevine u Dolini Smrti.
Koristili su tekuću vodu za napajanje kuće, a imali su čak i pelton točak koji napaja generator i koji se brine o napajanju kuće električnom energijom.
Komentariši