Direktor Univerzitetskog – kliničkog centra Republike Srpske dr Nikola Šobot u razgovoru za naš portal govori o stanju u najvećoj zdravstvenoj ustanovi u Republici Srpskoj, izazovima u radu, ulaganjima u opremu i kadrove, kao i o planovima za dalji razvoj zdravstvenog sistema i unapređenje usluga za pacijente.
Novi direktor za nove uspjehe. Gospodine Šobot dobrodošli u intervju za VrbasMedia portal. Zadovoljstvo nam je ugostiti čovjeka koji radi bez estradnih narativa.
– Hvala na pozivu da gostujem, nadam se da je zadovoljstvo doći u Univerzitetsko – klinički centar RS. Svako nosi svoj narativ. Meni je drago da moj nije estradni, volio bih da bude stručni, ali evo vrijeme je pred nama pa će pokazati.
Na početku razgovora, kako ocjenjujete trenutno stanje u UKC-u Republike Srpske?
– Ja se trudim da budem pozitivan, i uvijek ću reći dobro zato što sam ja ovdje proveo već 20 godina, poznajem svoje kolege i nosim jedno duboko uvjerenje da 90 odsto njih svoj posao radi čestito, korektno, stručno i to je ono što je dobro. Naravno da uvijek ima prostora za unaprjeđenje, postoje stvari koje nisu dobre i od takvih stvari ne treba bježati. Da bi mogli riješiti problem morate znati da postoji, a postoji jedno stalno opredjeljenje nas kao ustanove da budemo što bolji, što efikasniji, što kvalitetniji, što stručniji i što dostupniji za naše pacijente. Iz tog aspekta neću reći da je lose, ali uvijek postoji prostora za bolje. Mada kažu da je najveći neprijatelj dobrog bolje i ureći to bolje, možda nekad napravimo neke greške, ali stanje je dobro. Puno je ulagano u UKC , puno je urađeno, ali isto tako ostaje puno toga joša da se uradi naročito u organizacionom smislu, al ii stručnom. U periodu koji je pred nama ja se nadam da ćemo neke stvari uspjeti unaprijediti, poboljšati i učiniti da bolje funkcionišu.
Koji su bili Vaši prioriteti kada ste preuzeli funkciju direktora?
– Nesmetano funcionisanje UKC-a. Ono što je bitno za naglasiti jeste da je UKC RS najveća zdravstvena ustanova koja ima pola miliona ambulantnih pregleda godišnje i ustanova koja zapošljava blizu 4. 000 ljudi tako da se radi o jednoj instituciji koja mora da funkcionisanje, a čije nefunkcionisanje se mjeri gubicima ne finansijskim ili nečim drugim, nego gubicima ljudskih života, nema skuplje cijene nego te. To mi je bio glavni prioritet – da nastavimo funkcionisanje na najbolji mogući način. Mislim da smo u tome uspjeli. Pored toga, bilo mi je jako bitno da damo značaj struci, da struka kao što je uvijek i trebala biti, bude dio Univerzitetsko – kliničkog centra i da tu negdje stavimo imperative na taj aspekt. Takođe, da nastavim ono što je i ranije bio slučaj, a to su edukacije i ulaganje u zdravstveni sistem, odnosno u Univerzitetski – klinički centar RS. Poboljšanje statusa radnika će uvijek biti moje opredjeljenje, kao što sam rekao 20 godina sam tu i proveo sam vjerovatno više vremena u ovoj ustanovi nego kod svoje kuće kad se sve sabere jer je posao takav da se dežuralo i po 12 dežurstava mjesečno, i onda shvatite da sa ljudima na poslu nekad, naročito u zdravstvu i UKC-u, više vremena provedete nego sa svojom porodicom. To su neke stvari koje ćemo raditi u narednom periodu, neke su dobre, neke loše. One koje su bile loše gledaćemo da unaprijedimo, a ono što je bilo dobro da nastavimo.
Šta smatrate najvećim izazovom u vođenju jedne zdravstvene ustanove kao što je UKC RS?
– Izazova je jako puno. Kao što sam rekao, riječ je o najvećoj zdravstvenoj ustanovi u Republici Srpskoj sa velikim brojem zaposlenih, velikim brojem usluga i velikom odgovornošću za cjelokupno zdravlje stanovništva Republike Srpske. To je jedan od najvećih izazova – rukovoditi tako velikim sistemom, a da ne napravite greške. Veliki sistemi su po prirodi inertni i teško mijenjaju pravac. Kada želite da uradite nešto dobro, morate biti strpljivi i čekati da vidite rezultate svojih odluka. Nažalost, i kada uradite nešto loše, to vas stigne kasnije i onda vam treba mnogo vremena da to ispravite. Zato morate biti obazrivi, odgovorni i znati šta radite. Neke odluke koje danas donosimo možda će dati efekte tek za pet godina, a mogu biti i jako dobre i jako loše. Naravno, uz toliki broj zaposlenih i ogroman priliv pacijenata, svaki dan je izazov. Upoznajete različite karaktere, sarađujete s ljudima različitih obrazovnih profila. Pacijenti dolaze iz svih demografskih i starosnih struktura Republike Srpske. Svaki dan je pun izazova. Ako imate želju da pomognete svakome, nekada je medicina takva da je potrebno vrijeme. Često znam reći: kada odvezete automobil kod automehaničara, ponekad mu treba dva dana da utvrdi kvar. A čovjek je mnogo složeniji. Ali, uspješno prevazilazimo te situacije i nadam se da će tako biti i u budućnosti.
Kako ocjenjujete saradnju UKC-a sa bolnicama i domovima zdravlja širom Republike Srpske?
– Ja ću istaći moment sa Trebinjskom bolnicom, gdje smo uspjeli da pokrenemo interventnu kardiologiju u bolnicu u Trebinju. Dan prije toga smo bili u Kliničkom centru Foča gdje smo pokrenuli jedinicu intenzivne medicine za nehiruške grane. Mislim da ta saradnja za sada ne ide dobro, ide fantastično. Kolege u drugim bolnicama hoće da uče. Mi smo tu sigurno podrška u okviru naših mogućnosti. Ta saradnja je više nego adekvatna. Što se tiče domova zdravlja, dominantno sarađujemo sa Domom zdravlja Banjaluka i mislim da je ta saradnja na vrlo visokom nivou. Ja sam stalno isticao da džaba je najbolji doktor ovdje i sve što uradim, ako ne postoji porodični ljekar koji će tog pacijenta ispratiti, koji će mu propisati adekvatnu terapiju, koji je prvi na udaru. To je jedan sistem i svaka karika u tom sistemu i lancu mora da funkcioniše. I kažem, opet, saradnja sa Domom zdravlja Banjaluka je izuzetno korektna, opet sa određenim mogućnostima da ju unaprijedimo. Mislim da veći akcenat treba staviti na Dom zdravlja u Banjaluci, da su negdje zapostavljeni u tom stručnom dijelu i da određen dio tereta mogu preuzeti i oni, što bi za njih bila i stručna satisfakcija, a za nas jedno određeno rasterećenje. U narodnom periodu ćemo vidjeti koliko su oni u mogućnosti. Morate voditi računa računa što radite da pružite najbolju zaštu za pacijenta.
Koliko je digitalizacija zdravstvenog sistema unaprijedila rad ljekara i dostupnost usluga pacijentima?
– Evo ja ću dati jedan banalan primjer. Ja kad sam počeo da radim, pa kad sam pisao otpustnice trajalo je nekih sat vremena da je napišete, dok vi to sve prekucate. Evo za ovih mojih 20 godina došli smo u situaciju da su svi nalazi u jednom sistemu, da ih prekopirate, da otpustnice napišete za sedam minuta. Što znači da ste oslobodili jednog doktora kucanja, a dali ste mu prostora da se posveti pacijentu i da se bavi onim što je zaista suština našeg posla. Vještačka inteligencija mislim da će donijeti ogroman pomak. Uvezani smo videolinkom konzilija, vezano je recimo za kardiohirurgiju, za interventnu kardiologiju gdje mi putem videolinka prezentujemo pacijente. U COVID-u smo za jednog pacijenta koji je bio ozbiljno ugrožen, napravili videolink sa McGill Institutom u Kanadi gdje je bilo nas 12 ljekara. I evo taj pacijent je dan danas živ, dan danas je naš kolega koji divno radi svoj posao. Tako da to su sve evidentne prednosti od kojih apsolutno ne treba bježati. To su neki alati koji će nam olakšati posao i sigurno da su značajno unaprijedili ako ništa komunikaciju i razmjenu znanja.
U proteklom periodu bilo je dosta ulaganja u zdravstveni sektor. Koje investicije su trenutno najznačajnije za UKC RS?
– Što se tiče UKC-a, znate da je počelo sa preseljenjem, sa rekonstrukcijom Centralnog medicinskog bloka. Ja bih istakao Kliniku za kardiohirurgiju. Urgentni centar koji je, evo opet za ovih mojih godina rada, ovdje sam ja sam dežurao nekad u internoj prijemnoj. To je bila jedna ambulanta koja je zbrinjavala sve prijeme na interne grane. Mi sad imamo fantastičan Urgentni centar koji malte ne postaje opšta bolnica za grad Banja Luku. Vidjeli ste da smo nedavno otvorili zgradu Onkologije i hematologije. U toku je studija izvodljivosti za rekonstrukciju zgrade i objekta Klinike za infektivne bolesti i maternitea. To su zaista neke od krucijanih investicija unutar UKC-a. Urađena je rekonstrukcija Tehnološk – ekonomskog bloka faza jedan. Planiramo fazu dva. Sve su to jako veliki, jako zahtjevni projekti, ali koji su značajno izmijenili izgled i funkcionisanje UKC-a. Banka humanog mlijeka je urađena na Ginekologiji. Sve su to veliki projekti koji su sigurno promijenili izgled kliničkog centra.
Da li pacijenti u UKC-u danas imaju dostupne savremene dijagnostičke i terapijske metode koje su standard u Evropi?
– Pa znate kako, ne mogu ja reći sve, ali da je nivo zdravstvene zaštite na vrhunskom nivou, ja sigurno to tvrdim. Bio nam je ministar Šaranić pa se potrefilo da smo gledali jednu sliku u holu, na kojoj je i on. Nas je to podsjetilo da smo mi, recimo, minimalni ulaz u hirurgiju aortalne valvule uradili 2024. godine. I najbolji kardiohirur na svijetu, zato je došao i bio u Banja Luci. Forma edukatora, a istu takvu operaciju je prvi put uradila Republika Hrvatska prije nekih desetak, petnaest dana. Tako da u nekim stvarima zaista prednjačimo i imamo vrhunsku medicinu. U nekim drugim možda i malo kaskamo, ali gledamo da se unaprijedimo svaki dan. Ne mogu, opet ću se ograditi, da kažem da radimo sve, ali da radimo ozbiljan broj svih diagnostičko-terapijskih procedura na jednom ozbiljnom stručnom nivou to sigurno tvrdim.
Planiraju li se u narednom periodu nove nabavke medicinske opreme ili proširenje kapaciteta?
. Mi donosimo plan nabavki i ono što se ja trudim da uvedem jeste da nabavljamo ono što nam treba, da nabavljamo ono što ima smisla, što će da se koristi i što će da doprinijeti našim pacijentima, ali isto tako ono što mi možemo da fakturišemo kao uslugu prema Fondu zdravstvenog osiguranja i što će donijeti određenu ekonomsku stabilnost Univerzitetskom kliničkom centru. Nedavno sam čuo jedno divno izreku, kaže, ko kupuje što mu ne treba, završiće tako što prodaje ono što mu je neophodno. Gledamo da zadržimo taj princip, sve ono što će unaprijediti rad, što će uvesti nove usluge, što će dovesti do toga da pacijenti ne idu u inostranstvo, da im omogućimo da se liječe u našoj ustanovi, apsolutno nije sporno, plan nabavke je jako širok, ali s druge strane gledamo da budemo restriktivno smišljati da te nabavke zaista imaju smisla i da sredstva koje imamo iskoristimo na najbolji mogući način.
Šta biste izdvojili kao najveće unapređenje u kvalitetu zdravstvene usluge u posljednjih nekoliko godina?
– Ja moram biti subjektivan jer sam bio dio jednog velikog projekta na koji je Banjaluka i Republika Srpska čekala skoro tri decenije, a to je kardiohirurgija. Ogroman broj pacijenata koji je išao van Republike Srpske, lično sam vjerovao u tu priču i nosio je zato što pamtim pacijente koji su umirali pod rukama u transportu zato što nisu imali kardiohirurgiju, pa pacijenti sa disekcijom aorte su morali da se upućuju u Tuzlu, Beogradu, Kamencu i neki nisu na žalost stigli. Za mene lično je to velika pobjeda nas kao ustanove, zdravstvenog sistema, jedan veliki uspjeh, jedan veliki benefit za sve naše pacijente, nešto na što sam ja i lično ponosan kao dio toga, ali evo mislim i kao ustanova negdje bih to istakao kao možda jedan od krucijalnih momenata u smislu zdravstvene usluge. Ne toliko finansijskog ulaganja, veličine finansijskog ulaganja, koliko efekata jer mi uopšte nismo imali kardiohirurgiju, nije postojala i to je jedno totalno novo polje u liječenju kardiovaskularnih pacijenata kojih je definitivno najviše po pitanju oboljevanja u savremenoj populaciji.
Koje medicinske procedure ili operacije se danas u UKC RS rade, a ranije su pacijenti morali ići u inostranstvo?
– Tu je dominantno kardiohirurgija donijela određenu promjenu. Nekad su se ti pacijenti slali najviše. Ono što je sad dominantno što se tiče slanja jesu pedijatrija i ortopedija, koliko ja raspolažem informacijama. Ovo što ja mogu kod vas najaviti jeste robotska hirurgija koljena i u perspektivi kuka. Jedini smo u regionu koji imaju robotsku hirurgiju koljena za sad. Planiramo i kuk, tako da će to isto doprinijeti razvoju ortopedije UKC-a RS.
Koja je Vaša vizija modernog zdravstvenog sistema u Republici Srpskoj?
– Funkcionalan, efikasan, orijentisan prema pacijentu i isključivo po pravilima struke. Mislim da je dovoljno i mislim da govori sve.
Koliko je zahtjevno uskladiti posao direktora sa privatnim životom?
– Ovaj posao se ne radi od 7h do 15h. Ovo živite, tu ste čitav dan. I kad niste tu, tu ste. Da ne bude nikakvih zabluda, direktor ustanove je odgovorno lice. Ja sam odgovoran za sve što se ovdje dešava i u radno vrijeme i van radnog vremena. Stalno ste dostupni, pritisak pacijenata je ogroman. Sve se slijeva u UKC RS. Jako teških pacijenata. Naravno, mi smo mala sredina, uvijek neko nekog zna. Imate obavezu da se javite ljudima s životnom problemom i nemate taj luksuz da se ne javljate, nastavna organizacija. Poslije i sve što ovakva ustanova zahtijeva, morate biti dostupni na taj način. I to je nešto s čim vi živite svakodnevno, 24 sata. A, i s porodicom živite 24 sata i preklapa se samo smo kratki jedan dan da bi se svi namirili. Ali, pronalaze se načini, naravno.
Šta Vas lično najviše motiviše u radu u zdravstvenom sistemu?
– Ja sam iz ljekarske porodice dominantno. Ja sam čitav život u zdravstvu i nekako kod mene u glavi se nije postavljalo pitanje šta ja i kako želim da radim. I onda kad uđete u to, onda vas to nosi. Ja sam počeo na klinici za kardiologiju, pacemaker centru, pa interventna kardiologija, pa kardiohirurgija, godine odricanja, ulaganja, rada. I onda jedno prati drugo. Ono što je dominantno i što vas najviše motiviše jeste želje da pomognete. Ako to nemate, onda ovaj posao gubi smisao. Ako to imate, sve ostalo je dobro došlo, ali to vas uglavnom nosi. A što se tiče samog direktorskog mjesta i nekih upravljačkih struktura u zdravstvu, koliko god vas htijeli mi to priznati ili ne, udaljavaju od struke, s druge strane vam daju priliku da donosite strateške odluke koje će upravo tu struku unaprijediti višestruko u odnosu na ono što biste vi postigli kao ljekar. I kad donosite neke smislene mere, organizujete posao na adekvatan način, stvorite određene uslove, recimo to je pravljenje kardiohirurgije. Možete biti najbolji na svijetu, ali nemate uslove, ne postoji ta usluga. Ali kad to vidite, onda dođete u situaciju da je prošle godine u Banjaluci operisano 550 pacijenata. Upitno je koliko bi njih preživjelo da Banjaluka nije imala kardiohirurgiju. E upravo ono što me sad motiviše na ovom mjestu, jeste mogućnost da uradite i donosite strateške odluke i planove koje, ako Bog da će imati više nego pozitivne efekte, pa recimo ta saradnja sa Trebinjem i pokretanjem sale, ko zna koliko će života spasti. Sve su to stvari koje vam ova pozicija daje kao mogućnost. I ako to shvatite kao jednu priliku da uradite nešto i da sve ono što imate u sebi kao želju i potrebu da uradite za zdravstveni sistem, sprovedete kroz poziciju koju obavljate, to je jedna fantastična stvar i trenutno me to zaista motiviše.
Koju poruku biste poslali građanima i pacijentima koji dolaze u UKC Republike Srpske?
– Da ovdje rade ljudi koji žele da im pomognu, koji su za to obučeni, školovani, s najboljom željom da to urade i da taj jedan odnos između pacijenta i ljekara ili ti zdravstvenog radnika na kraju krajeva treba da bude jedna svjetinja gdje mi treba da prepoznamo da su to ljudi koje boli, koji su bolesni i traže pomoć. Da je naša obaveza da im pomognemo, ali isto tako i da taj pacijent razumije da nije jedini, da nije uvijek lako i da zdravstveni radnici nose težinu svog posla i da samo kroz zajednički rad, povjerenje, poštovanje i razumijevanje možemo doći do cilja koji kako je bitan pacijentu, tako i nama. Mi želimo da svoj posao radimo uspješno, a da ne pričam i da objašnjavam zašto je bitno pacijentu. I samo kroz ove stvari koje sam nabrojao zajedno možemo doći do uspješnog cilja, a sigurno da je Univerzitetski klinički centar ustanova gdje do tog cilja zajedno možemo i doći.
Razgovarala: Marijana Bogdanović
Komentariši