Predsjednik Gradskog odbora Ujedinjene Srpske u Trebinju Milan Kovač, u razgovoru za VrbasMedia portal govori o porodičnim vrijednostima, profesionalnom putu i svakodnevnim izazovima sa kojima se susreće. Iako aktivan u javnom i političkom životu, ističe da su mu porodica, prijatelji i rodni grad uvijek na prvom mjestu.
Kroz priču o djetinjstvu, hobijima, obrazovanju i planovima za budućnost, Kovač otkriva i svoju ličnu stranu – šta ga ispunjava, gdje pronalazi mir i kako uspijeva da uskladi brojne obaveze sa privatnim životom.
Koliko Vam znači porodica i koliko ste pored poslovnih obaveza posvećeni porodici?
Porodica mi mnogo znači i sa njima provodim veći dio slobodnog vremena. Pored roditelja, sa kojima sam u stalnom kontaktu i sa kojima stanujem u zajedničkoj porodičnoj kući, posebnu radost čine mi druženja sa Teodorom i Damjanom, djecom moje sestre Dijane, kojima pomažem oko školskih obaveza i čije želje najčešće ispunjavam. Za njih uvijek imam vremena i druženje sa njima je pravi odmor u odnosu na druge dnevne i poslovne obaveze.
Imate li hobi?
Od malih nogu sam zaljubljen u ribolov. Sjećam se svojih prvih odlazaka na Trebišnjicu, sa nepunih osam godina, kada sam uz pomoć svoga komšije Straja naučio prve lekcije iz vezivanja udice i različitih sistema za uspješan ribolov. Često bih se, bez znanja roditelja, “izvukao” iz kuće i spustio na obalu Trebišnjice, a onda sa prvim mrakom vraćao kući, često i bez ulova, što mi nije predstavljalo poseban problem koji bi me demotivisao. Kasnije, duži niz godina, odlazio sam na Bilećko jezero gdje sam sa kumovima i prijateljima provodio neke od najljepših trenutaka u životu. I danas zabacim udicu, iako mnogo rjeđe, te sa pravom mogu reći da je ribolov i dalje moj najdraži hobi.
Znate li kuhati i koja Vam je omiljena hrana?
Mislio sam da me kuhanje nikada neće zanimati, ali sam se prevario. U studentskim danima, pored ishrane u menzi, za kuhanje je bio zadužen moj tadašnji cimer, a današnji kum, Srđan, koji je to prilično vješto radio. Kasnije, uz porodična i druga druženja, počeo sam spremati svoja prva jela. Prilično mnogo vremena provodio sam gledajući različite emisije na “YouTube”, a recepte, koji su mi bili najzanimljiviji, pamtio sam i ponekad zapisivao. Veliku ljubav prema kuhanju na mene je prenio i moj stariji kum Dragan, koji je veliki gurman i čije specijalitete smo uvijek rado probali. Danas najčešće spremam juneći gulaš, dobar sač sa telećim mesom, a roštilj prepuštam onima sa manje iskustva.
Kako provodite godišnji odmor, preferirate li izlete, putovanja, more ili planinu?
Ranije, godišnji odmor bih redovno provodio u Trebinju, kombinujući porodične obaveze i ribolov. U Hercegovini postoji jako mnogo planinskih masiva koje još nisam obišao, a koje bih volio posjetiti u narednom periodu. Boravak na Zelengori, prije nekoliko godina, ostavio je poseban utisak na mene, jer sam u nekoliko dana upoznao netaknutu prirodu, za koju nisam ni znao da postoji, a da je tako blizu. Posljednjih godina, obilazim i druga mjesta i destinacije po preporuci. Posebno bih izdvojio hodočašće u Svetu zemlju, obilazak Jerusalima i Vitlejema, a zatim i odlazak na Sinaj i posjetu jednom od njstarijih pravoslavnih manastira na svijetu – manastiru Svete Katarine. Svakako, poseban osjećaj zadovoljstva i duhovne radosti čini posjeta Svetoj Gori i manastiru Hilandaru, koje sam obišao dva puta i kojima se opet, uz Božiju pomoć, planiram vratiti.
U kakvom ste odnosu sa komšijama i ko su Vam najbolji prijatelji?
Postoji izreka: “Bolje dobar komšija, nego dobra ograda”. Ova izreka naglašava važnost i značaj dobrih odnosa u komšiluku. Zaista, bez ikakve sumnje, mogu naglasiti dobre komšijske odnose u ulici u kojoj stanujem. U približno istom periodu, u naselju Hrupjela, građene su kuće u kojima su odrastale generacije koje su uvijek vodile računa da budu na usluzi jedni drugima. U takvim odnosima, od školskih dana, gradila su se prava prijateljstva koja i danas traju. U ratnom periodu, nije se živjelo u naročito dobrim uslovima, kao što je to danas slučaj, ali smo uvijek nalazili način da budemo srećni i bezbrižni. Današnjim generacijama to je teško razumjeti. U kasnijem periodu, nakon srednje škole i po povratku sa studija, mnoga prijateljstva su izrasla u kumovske odnose. Danas sa ponosom mogu reći da sam kumovao šest puta, a moji kumovi su ujedno i moji najbolji prijatelji, sa kojima provodim najviše vremena. Neki od njih ne žive u Trebinju, ali kumovske odnose i danas njegujemo i u stalnoj smo komunikaciji. Osim njih, imam istinski dobre prijatelje koji su postali sastavni dio mog privatnog i poslovnog života. Neću nabrajati sva njihova imena, jer je to jedna ozbiljna reprezentacija, u kojoj niko nije na rezervnoj klupi.
Da li je posao kojim se trenutno bavite oduvijek bila Vaša želja?
Usko gledano, nikada nisam zamišljao da ću raditi poslove koje trenutno obavljam, jer sam imao veće afinitete prema poslovima koji imaju izraženu samostalnost u radu. Za relativno kratko vrijeme, promijenio sam više poslodavaca, ali sam uvijek obavljao poslove koji su vezani za moje formalno obrazovanje. To mi je pomoglo da unaprijedim mnoge vještine koje mi i danas služe da se na ovom radnom mjestu osjećam kao svoj na svome.
Koliko vremena posvećujete stručnom i profesionalnom usavršavanju?
Nakon osnovnih studija na Pravnom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, na nagovor porodice i pojedinih profesora, sa kojima sam uspostavio dobar i korektan odnos tokom studiranja, odlučio sam upisati master studije, koje sam uspješno završio. To me je zainteresovalo za naučni rad, koji me je doveo do doktorskih studija na Pravnom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu, koje uspješno privodim kraju. Sve to podrazumijeva mnoga odricanja, ali sam izuzetno ponosan što sam pronašao balans između usavršavanja, odnosno nastavka obrazovanja i svakodnevnih obaveza, koje su naizgled na suprotnim stranama.
Da sada birate neki drugi posao koji bi to bio?
Pravo je moj izbor zanimanja, a završetak doktorskih studija će možda otvoriti prostor da se pravom nastavim baviti na nekoj od naučnih institucija, odnosno na jednom od dva javna univerziteta u Republici Srpskoj. To bi bio logičan slijed događaja, ali u vremenu u kojem živimo, teško je planirati tako važne stvari, posebno kada mnogo toga ne zavisi samo od vaše volje i interesovanja. U svakom slučaju, pravna struka je moj izbor, bez obzira na kom radnom mjestu i u kojoj ulozi.
Imate li omiljenu knjigu i šta trenutno čitate?
Nemam posebno izgrađen stav prema nekoj od knjiga, odnosno naslova koje sam pročitao, izuzev ako su u pitanju djela koja su nastala kao rezultat rada nekog od mojih prijatelja, koji su se pokazali i dokazali u književnom radu. U tom slučaju, čitanje predstavlja spoj uporednog razmišljanja o temi i o autoru, gdje je teško biti objektivan. Ipak, u posljednje vrijeme, doduše po preporuci, imam poseban interes za djela Ljiljane Habjanović Đurović, koja me inspirišu u duhovnom i književnom smislu. Njen roman „Tamo gde je ona“, napisan u dva dijela, trenutno je moj izbor u slobodno vrijeme.
Gdje biste voljeli živjeti, a da to nije Trebinje?
Uh, to je zaista teško pitanje na koje je gotovo nemoguće dati odgovor, posebno kada ste u Trebinju rođeni, kada tamo živite i kada su vam u tom gradu porodica, kumovi i najbolji prijatelji. To je poseban odnos koji se stiče rođenjem, a koji se dalje izgrađuje kroz bezbroj događaja koji čine život jednog čovjeka. Ne sporim da u Republici Srpskoj ima mnogo lijepih gradova, ali ja ni sa jednim od njih nemam neku posebnu vezu koja bi me opredijelila da ga izaberem za mjesto svog življenja. Ako bih ipak morao, onda bi to bila Banja Luka, kao grad u kome sam proveo veoma lijepe i važne trenutke u svom životu. To je grad koji ima sve što je čovjeku potrebno za normalan i pristojan život, a to je sasvim dovoljno da me opredijeli da bude moj drugi izbor.
Da li ste aktivni na polju humanitarnog rada, jeste li član udruženja i fondacija?
U Trebinju postoje ljudi koji se mnogo trude da pomognu drugima. Mnoga udruženja su doprinijela da se na naše sugrađane, koji su u stanju socijalne i druge potrebe, gleda na jedan potpuno drugačiji način. Uvijek se rado odazovem njihovom pozivu i imam jako korektnu i otvorenu saradnju sa svima njima. Posao koji obavljaju je vrijedan divljenja. Osim toga, trudim se doprinijeti radu sportskih i drugih udruženja, kojima pomažem u mjeri u kojoj je to moguće, materijalno i na sve druge načine, kroz lični doprinos.
Razgovor sa Milanom Kovačem pokazuje da iza javne funkcije stoji čovjek čvrsto ukorijenjen u porodične vrijednosti i tradiciju, ali i okrenut ličnom i profesionalnom razvoju. Njegova priča svjedoči o važnosti balansa između privatnog i poslovnog života, kao i o posvećenosti zajednici u kojoj živi i djeluje.
Novinar: Marijana Bogdanović
Komentariši