Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić razgovarali su danas o pripremama za Svesrpski sabor 8. juna, uz poruku da će jedinstvo srpskog naroda biti potvrđeno.
Vučić je na Instagramu podijelio zajedničku fotografiju sa Dodikom, navodeći da su obavili važne razgovore o pripremama Svesrpskog sabora 8. juna.
– Odličan sastanak sa Dodikom. Pripreme za Sabor 8. juna osnovna tema razgovora. Јedinstvo srpskog naroda biće snažno potvrđeno – napisao je Vučić.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić rekao je, nakon što je usvojena rezolucija o Srebrenici, da je Srbija bila u pravu kada je upozorila da će ova rezolucija izazvati podjele, ne samo u regionu već i u UN.
On je podsjetio da je ovo prvi put da glasanje o genocidu u UN ne bude jednoglasno.
– To se dešava jer su neki ljudi htjeli da iskoriste svoju političku moć da ispolitizuju ovu temu. Јedina svrha i namjera rezolucije je da se nametne moralna i politička krivica jednoj strani, jednom narodu – Srbije i Republike Srpske. To je bila jedina namjera. Iskreno, kada je riječ o legitimitetu, to nije uspjelo – rekao je Vučić.
Vučić je napomenuo da “ljudi koji su želeli da stigmatizuju srpski narod nisu uspjeli i nikada neće uspjeti u tome”.Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić rekao je poslije sjednice Generalne skupštine UN da je dvije trećine stanovnika zemaljske kugle bilo na strani Srbije i zahvalio svim zemljama koje su glasale protiv ili bile uzdržane na glasanju o rezoluciji o Srebrenici.
Hvala Kini i Ruskoj Federaciji, ali i UAE i ogromno hvala mađarskoj braći, ali hvala i Slovacima, Grcima i Kipranima…Hvala brojnim azisjkim i afričkim zemljama koji su razumjeli o čemu je ovdje riječ – rekao je Vučić.
Vučić je dodao da vjeruje da “smo svojoj zemlji osvjetalli obraz”.
– Ovako ujedinjeni i kada sve činimo zajedno možemo i čuda da napravimo – poručio je Vučić.
Promjenom pravila sponzori rezolucije i velike sile uspjele su da u Generalnoj skupštini UN dobiju podršku za rezoluciju o Srbrenici. Od 193 zemlje s pravom glasa, 84 je glasalo “za”, 19 država je bilo protiv, a uzdržano 68. Dok 22 zemlje uopšte nisu glasale.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić upitao je uoči glasanja zašto se rezolucija o Srebrenici donosi baš sada i zašto se na njoj radilo tajno.
Ukazao je da će usvajanje rezolucije otvoriti Pandorinu kutiju i da će se svijet suočiti sa nizom optužbi za genocid i da ona neće donijeti pomirenje u regionu.
Pozivam sve u Generalnoj skupštini UN da glasaju protiv rezolucije o Srebrenici jer je visoko politizovana, izjavio je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić u obraćanju na generalnoj skupštini UN-a u Njujorku.
Vučić je postavio pitanje Njemačkoj zašto se ona donosi kada je individualna odgovornost već isporučena kroz presude.
– Teško je govoriti poslije Nemačke iz više razloga. Bez obzira šta god da vi uradite oni koji su veliki i moćni optužiće vas za poricanje zločina, da potcenjujete i minimiziranje jer se usuđujete da dignete glas protiv njih – rekao je Vučić.
Vučić je naglasio da “želi da razotkrije ove neistine”.
– Јa sam se već poklonio žrtvama i položio cvijet u Srebrenici za sve stradale Bošnjake – rekao je Vučić.
Postavio je pitanje da li ova rezolucija donosi pomirenje. Upitao je stalnog predstavnika Nemačke zašto su krili pripremu za ovu rezoluciju.
Vučić je upitao zašto se ova rezolucija baš sada.
– Nadam se da će svi genocidi po rezoluciji iz 2015. godine biti osuđeni uključujući i genocid učinjen prema srpskom narodu. Platili smo najveću cijenu u Drugom svjetskom ratu – rekao je Vučić.
Vučić je pitao kome je potrebna rezolucija i zašto ti ljudi nisu počeli da govore o genocidu koje su počinile njihove zemlje.
– Јa bih postavio tri pitanja o tome zašto se donosi ova rezolucija. Govorili su o individualnoj odogovornosi, pominjući crnogorske amandmane. Ako je tako, zašto se ova rezolucija uopšte i donosi. Kada je riječ o indivoidualnoj pravnoj odgovornosti ona je već isporučena kroz optužnice i presude. Svi ti ljudi su već osuđeni na zatvorske kazne. Nema nikakvih pojedinačnih imena u ovoj rezoluciji, to se uopšte ne pominje. Riječ je o svemu uopšte. Zašto uopšte ako smo već 2015. godine donijeli rezoluciju o genocidu širom svijeta. Zašto samo ovaj slučaj i ovaj primjer – upitao je Vučić.
Predsjednica Skupštine Srbije Ana Brnabić poručila je danas u telefonskom razgovoru sa predsjednikom Narodne skupštine Republike Srpske Nenadom Stevandićemda će se srpski narod držati zajedno, bez obzira na sve.
Brnabić je u objavi na svom Instragram profilu iskazala veliku zahvalnost za svu podršku naroda iz Republike Srpske koju uživa predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.
Podršku u ovoj borbi, ne samo za pravdu i istinu, već za razliku od onih koji sponzorišu i kosponzorišu ovu rezoluciju-za istinsko pomirenje i mir na Balkanu. I ovo će proći, a naša borba se nastavlja – napisala je ona.
Generalna skupština Ujedinjenih nacija danas će razmatrati nacrt rezolucije Srebrenici.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić poručio je, uoči današnjeg glasanja o antisrpskoj rezoluciji o Srebrenici u Generalnoj skupštini UN, da srpski narod ne mogu da uplaše i da neće nikada moći.
Srbiju i srpski narod ne mogu da uplaše, nikada nisu i neće nikada – napisao je Vučić na Instagramu.
Generalna skupština UN danas bi trebala da razmatra nacrt rezolucije o Srebrenici koju je bošnjački dio misije BiH pri UN inicirao samostalno, bez odluke Predsjedništa BiH, a čiji su predlagači Njemačka i Ruanda.
Nezavisna međunarodna komisija za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992-1995. godine, na čijem čelu je bio vodeći izraelski istoričar i stručnjak za Holokaust Gideon Grajf, zaključila je da se u Srebrenici nije dogodio ni pojedinačan zločin genocida niti genocid uopšte.
Komisija od 10 svjetskih eksperata zaključila je da Srbi nikada nisu imali takav plan ni u Srebrenici, niti na bilo kom drugom mjestu.
O rezoluciji o Srebrenici glasaće se u četvrtak u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija u Njujorku, a da bi se taj dokument usvojio najvjerovatnije će biti potrebna prosta većina glasova članica odnosno 97 od 193.
Kako su objavili pojedini mediji, u preambuli teksta rezolucije piše je „krivična odgovornost prema međunarodnom pravu za zločin genocida individualizovana i da se ne može pripisati nijednoj etničkoj, verskoj ili drugoj grupi ili zajednici u cjelini“.
Do početka glasanja srpska delegacija u Njujorku predvođena predsjednikom Aleksandrom Vučićem pokušava što više država ubijedi da ne podrže Rezoluciju o Srebrenici.
Inicijatori predloženog teksta rezolucije bile su Njemačka i Ruanda, dok je Vlada Crne Gore podnijela amandmane na nacrt koje su UN prihvatile, kako je rekao Milojko Spajić, premijer Crne Gore.
Šta piše u Rezoluciji
Konačan nacrt Rezolucije zvanično nije još objavljen, ali pojedini mediji, poput “Glasa Amerike” VOA, tvrde da su imali uvid u taj dokument pa su objavili njegov sadržaj:
• predviđa se da 11. jul bude proglašen Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici, koji bi se obilježavao svake godine.
• bez rezerve se osuđuju akcije koje veličaju osuđene za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid, uključujući i one odgovorne za genocid u Srebrenici.
• naglašava se važnost završetka procesa pronalaženja i identifikacije preostalih žrtava genocida u Srebrenici i njihovu dostojanstvenu sahranu i
• poziva se na nastavak krivičnog gonjenja počinilaca genocida u Srebrenici
• pozivaju se sve države da se u potpunosti pridržavaju svojih obaveza prema Konvenciji o prevenciji i kažnjavanju zločina genocida, međunarodnom običajnom pravu o sprečavanju i kažnjavanju genocida uz poštovanje odluka Međunarodnog suda pravde.
• od generalnog sekretara Ujedinjenih nacija zahtijeva se da uspostavi program informisanja pod nazivom „Genocid u Srebrenici i Ujedinjene nacije“, kako bi počela priprema za 30. godišnjicu obilježavanja 2025.
• traži se od generalnog sekretara da uputi rezoluciju svim državama članicama, organizacijama sistema Ujedinjenih nacija i organizacijama civilnog društva, navodi se u nacrtu rezolucije.
Kako piše VOA, u preambuli teksta rezolucije, navodi se da je „krivična odgovornost prema međunarodnom pravu za zločin genocida individualizovana i da se ne može pripisati nijednoj etničkoj, vjerskoj ili drugoj grupi ili zajednici u cjelini“.
Vučić: Rezolucija o Srebrenici ima 4 cilja
Predsjednik Aleksandar Vučić u ponedeljak je sa srpskom delegacijom otputovao u Njujork gdje je poručio da će se “boriti svom snagom i srcem za budućnost naše zemlje”, piše Blic.
Vučić je pokušao da objasni zbog čega se Srbija bori protiv Rezolucije o Srebrenici. Kako je rekao, ta rezolucija ima četiri cilja, a to su:
1. Ukidanje Republike Srpske,
2. Revizija presude za odgovornost Republike Srbije
3. Neko bi malo para da dobije od Srbije i da je tuži za naknadu ratne štete.
4. Dodatno opterećivanje Srbije i stavljanje svega na njena pleća, ali im “nije cilj da grade bliže odnose, već želja da unište svaku vrstu protesta prema njima”.
Predsjednik je kazao da će nam “biti prijatelj” svako “ko bude glasao protiv” rezolucije ili “bude uzdržan”.
Kako se glasa
Već sada je izvjesno da rezolucija neće biti usvojena konsenzusom u Generalnoj skupštini UN pošto se, pre svih, Srbija i Rusija protive njenom donošenju.
Kao i u svakom parlamentu, glasa se dizanjem ruku ili elektronski, a izjašnjavanje može biti javno i tajno. Ako se na neki prijedlog unese amandman, glasa se prvo o amandmanu.
Ako Rezolucija o Srebrenici ne bude na dnevnom redu kao “važno pitanje”, biće dovoljna prosta većina članica UN “koje su prisutne i glasaju”.
Ukoliko Rezolucija o Srebrenici bude na dnevnom redu kao “važno pitanje” onda je potrebna dvotrećinska većina članica “koje su prisutne na sjednici i glasaju”.
Za sada još nije poznato kako će Rezolucija o Srebrenici biti označena, a samim tim i kolika će većina biti potrebna za njeno usvajanje.
Ko će podržati rezoluciju
Njemačka i Ruanda su zajedno inicirale i izradile tekst Rezolucije o Srebrenici zbog čega se smatraju takozvanim sponzorima rezolucije.
Nakon toga, 32 zemlje članice UN postale su “kosponzori”, kao zemlje koje su preuzele zadatak da predstave nacrt teksta pred sve 193 države članice UN.
Od država u regionu kosponzori su:
• Bosna i Hercegovina,
• Albanija,
• Bugarska,
• Hrvatska,
• Severna Makedonija i
• Slovenija.
Od evropskih zemalja to su:
• Austrija,
• Belgija,
• Danska,
• Estonija,
• Finska,
• Francuska,
• Irska,
• Italija,
• Lihtenštajn,
• Litvanija,
• Luksemburg,
• Holandija,
• Poljska,
• Švedska,
• Turska i
• Velika Britanija.
Kosponzori su i Sjedinjene Američke Države, Kanada i Novi Zeland, te Bangladeš, Čile, Jordan, Malezija i Vanuatu.
Prijedlog rezolucije podržala je i Organizacija islamske saradnje (OIC) koju čini 57 zemalja.
Crna Gora podnijela 2 amandmana
Jedna od dilema pred glasanje o Rezoluciji o Srebrenici je i kako će se ponijeti Crna Gora. Vlada Crne Gore je početkom aprila podnijela dva amandmana na rezoluciju i to:
• da se rezolucijom eksplicitnije precizira da su sudske presude u vezi sa genocidom donijete protiv pojedinaca, a ne etničkih grupa ili država,
• da se potvrdi nepovredivost Dejtonskog sporazuma.
Milojko Spajić, premijer Crne Gore rekao je da su UN prihvatile da uvrste te amandmane na nacrt Rezolucije o Srebrenici.
– Na temelju predloženih amandmana niko ne može reći da Crna Gora osuđuje srpski narod, Srbiju ili Republiku Srpsku – poručio je, između ostalog, Spajić.
Mi nikada nismo ćutali o strašnim događajima u Srebrenici i želimo da pokažemo svima da istina nije jednostrana, ovi ljudi koji svedoče su žrtve, a na čelu će imati znak da su dio genocidnog naroda.
Izjavio je ovo danas u Njujorku Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije
U sjedištu Ujedinjenih nacija, naime, održava se panel diskusija “Mi govorimo, jer oni ne mogu – glasovi koje treba čuti”, na kojoj žrtve rata u Bosni i Hercegovini iznose svoja svjedočenja.
Ovom skupu, osim Vučića prisustvuje i srpski ministar spoljnih poslova Marko Đurić.
Aleksandar Vučić poručio je da žrtve i svjedoci rata u BiH, svjedoče o tome šta se dogodilo prije 30 godina i da istina nije jednostrana, kao i da će im usvajanjem nacrta rezolucije o Srebrenici biti stavljen žig na čelo kao da su dio genocidnog naroda.
Vučić je pozvao sve članice Generalne skupštine UN da ne usvoje nacrt rezolucije o Srebrenici.
“Duboko sam dirnut svedočenjima svih Srba koji su došli ovde da svedoče o onome kroz šta su prošli pre 30 godina”, rekao je Vučić na panelu na temu “Mi govorimo, jer oni ne mogu – glasovi koje treba čuti”, koji je organizovala Stalna Misija Srbije pri UN.
On je naglasio da istina nije nikad jednostrana i da su žrtve to upravo i potvrdile uoči dana mogućeg usvajanja nacrta Rezolucije o genodicu u Srebrenici.
Vučić je istakao da ti ljudi nisu političari već obični ljudi i da će se svi oni osećati veoma loše ako bude doneta rezolucija, jer su oni žrtve, a na čelo će im biti stavljen žig kao da su deo geonodicnog naroda.
“Srbija nikada nije ćutala, mi nismo ćutali, o strašnim događajima u Srebrenici, mi smo hapsili, privodili i izručivali svakoga ko je bio individualno odogovoran za užasne zločine koji su se desili u Srebrenici”, istakao je Vučić, prenosi Tanjug.
U sjedištu Ujedinjenih nacija održana je panel diskusija ” Mi govorimo, jer oni ne mogu”, na kojem su govorili Srbi koji su doživjeli ili su svjedoci zločina u prethodnim decenijama.
Svetlana Stanić: Strašne su posledice trauma koje smo iskusili i koje nas prate
Svetlana Stanić u vrijeme rata imala je šest godina i ispričala o svom iskustvu i svojim strahovima koje je doživjela.
– Јedno konkretno iskustvo je dan koji je urezan u mom sjećanju i ostaće zauveijk. Iako sam imala samo šest godina, sjećam se toga kao da je bilo juče. Selo u kom smo se nalazile u logoru, kretala sam se od rođaka u kuću gdje smo bili smješteni, kad sam izašla napolje, shvatila sam da sam sama i pitala sam se šta se svima desilo, svima oko mene. Grupa vojnika ušla je u selo i bila sam preplašena, potpuno sama, pa sam se sakrila u grmu nadajući da me nisu videli – ispričala je Svjetlana.
Onda su vojnici, kaže, uperili pušku u njenog strica, zatim mučili i tukli dok se nisu zadovoljili, a onda ostavili da se bori za život.
– Dok sam gledala uplašena da izađem, čekala sam dok nisu svi otišli i kad sam mislila da je bezbjedno, otrčala sam u kuću da potražim pomoć. Kad sam pokucala na vrata, niko mi nije otvorio, Razlog što niko nije otvorio vrata, jeste jer su i oni bili uplašeni da vojnici ne dođu opet da bi nas mučili – rekla je Svetlana.
Ovo sjećanje, kaže, ostalo je do danas i 30 godina kasnije.
– Reći da je rat jednostran, to nikad nije sluučaj. Ne postoji rat bez posljedica i žrtava na obe strane i mi smo svjedoci toga. Nevini civili, dece, porodice su oni koji plaćaju krajnju cijenu. I strašne su posledice trauma koje smo iskusili i koje nas prate do kraja života – navela je Svetlana.
– Mi smo srećni zapravo, ako se tako može reći, jer smo preživjeli, jer postoje mnogi koje smo poznavali koji nisu danas ovdje – rekla je Svetlana.
Kao majka troje male djece, kaže, ne može ni da zamisli šta su njeni roditelji morali da prežive da bi ih zaštitili.
– Nijedno dete, ni roditelj ne bi smelo da doživi nehumanost koju smo mi doživeli tako mladi ili u bilo kom dobu. Ono što se mi nadamo da ćemo postići, jeste da se prepozna patnja svih žrtava, naročito djece kao što smo mi. Svi zaslužujemo pravdu. Nadam se da ćemo to postići na ovaj ili onaj način – rekla je Svetlana.
Duška Stanić: Nijedna osoba ne treba da proživi ono što sam ja preživjela
Prva se obratila Duška Stanić koja je imala osam godina kada je izbio rat u bivšoj Јugoslaviji.
– Živela sam sa majkom, ocem i dvije sestre u malom selu u zapadnoj BiH. Naše selo je bilo čarobno mjesto za odrastanje. Nije bilo bitno da li su naši prijatelji Srbi, Bošnjaci ili Hrvati. Igrali smo se zajedno, naše porodice su radile zajedno, slavili su zajedno i prema svojoj djeci su se odnosili jednako. Nažalost, jednog hladnog aprilskog jutra, kad sam se spremala za školu, majka mi je rekla da škole neće biti – rekla je Duška Stanić.
Navela je da nije shvatila šta se dešava i zbog čega mora da ostane kod kuće da se igra sa sestrama.
– Nisam shvatila da smo mi manjina u gradu u kojem živimo i da će nas odvesti u koncentracioni logor. Sljedeća dva mjeseca smo proveli u kućnom pritvor, nismo mogli da izađemo napolje, nismo mogli da se igramo ni da vidimo prijatelje. Јeli smo samo hranu koja je bila dostupna u našoj kući – navela je Duška Stanić.
Kako je navela, noću su slušali kako odrasli šapuću i pokušavali da shvate šta se događa i zbog čega ne mogu da izađu da se igraju sa drugovima.
– Niko nikome ništa nije rekao, ali u pozadini su se naši bivši prijatelji i susedi dogovarali kako da nas likvidarju. U roku od nekoliko dana, grupa vojnika je stigla u našu kuću u crnom kombiju sa zatamnjenim prozorima koji je korišćen za transport kriminalaca. Vojnici u crnim uniformama su došli, jedan od njih je nanišanio u mene, tako da sam skoro osjetila kako mi je puška prišla. Јa nisam znala šta da radim, moji roditelji su samo gledali. On je sve vrijeme nišanio u mene dok smo se obuvali i naterali su nas da uđemo u kombi koji je već bio pun drugih Srba koji su bili naše komšije – istakla je Duška Stanić.
Navela je da su ih odveli u školu i da su ih naterali da uđu u učionicu gdje su bile stotine drugih Srba koji su izgledali još preplašenije kada su ih ugledali.
– Saznali smo da u sledeća tri dana nećemo imati hranu. Samo ljudi koji su tamo bili duže vrijeme su dobijali male porcije hrane, dobili bi po jedno jaje, komadić hleba koji je bio skoro providan. To su dijelile tri osobe. Sećam se da sam našla jedan mali prostor i sedela zgrčena jer nije bilo prostora da se opružim – rekla je Duška Stanić.
Prisetila se da su poslije tri dana vojnici došli i rekli da žene i djeca treba da se ukrcaju u autobus koji je parkiran ispred, a da muškarci ostanu.
– Oprostile smo se sa tatom ne znajući da li ćemo se ikad više videti i ukrcali smo se u autobus. Načula sam kako govore da nas vode u Rašćan i da će nas baciti u jamu kao što su radili u Drugom svetskom ratu. Јedino što sam o tom užasu shvatala bilo je ono što sam čula iz babinih priča o patnjama kroz koje je ona prošla. Kako su mučili Srbe, kako su ih bacali u jame i kako su morali da se kriju i nekim čudom ona je preživjela – navela je Duška Stanić.
Istakla je da su u koncentracionom logoru u Rašćanu proveli sljedećih 13 meseci i da nisu imali pojma šta će se desiti.
– Bili smo gladni i uplašeni svakog dana. Vojnici su dolazili da nas muče, da nas provociraju, da rade s nama šta god požele. Poređali bi nas za streljanje i tražili da dignemo ruke i pitali majke koje dijete žele da prvo ubiju stavljajući na puške u usta. Nadala sam se i molila Bogu svakog dana da ćemo preživjeti, da ćemo dočekati sljedeći dan i da ću ponovo moći da krenem u školu kao što sam išla pijre rata – rekla je Duška Stanić.
Govorila je i o užasima koje su preživjeli muškarci, stric joj je govorio kako su ih tukli pendrecima i gazili cokulama, terali ih da stoje na vrelim rešetkama i plotnama sa bosim nogama.
– Urezivali su im krstove na tijela i sipali so u rane samo da ih gledaju kako pate – navela je Duška Stanić.
Rekla je i kako se rat za njih nije završio čak i po napuštanju koncentracionog logora.
– Živjeli smo u Sanskom Mostu, koji je u to vrijeme bio u rukama Srba. Mislila sam da sam mogla da počnem novi život, da ponovo krenem u školu i da budem dijete. Iako su tu teritoriju držali Srbi, Bošnjaci su imali slobodu kretanja i živjeli su sa nama. Јednog dana, čula sam kako jedan Bošnjak govori drugom “hajde da je silujemo, uhvati je”. Nisam znala šta se dešava. Spasilo me je to što sam bila dovoljna brza tako da nije mogao da me stigne i uspela sam da pobjegnem – rekla je Duška Stanić.
– Nijedna osoba ne treba da proživi ono što sam ja prošla i odlučila sam da napišem knjigu o mom iskustvu jer smatram da mi je dužnost da podelim svoju priču jer ima mnogo druge djece koja nisu proživjela rat da bi mogle da podijele svoje priče – rekla je Duška Stanić.
Ranko Ristić: Zamislite da se zalažemo za rezoluciju koja bi odala počast svim žrtvama – to bi donijelo jedinstvo
Obratio se i Ranko Ristić, koji je podsjetio na zločine koji su se događali tokom Drugog svjetskog rata, a da jedna od žrtava bio i njegov pradjed Petar Ristić, junak Prvog svjetskog rata, a da su ga prvih dana Drugog svjetskog rata komšije iz susjednog sela odvele u Јasenovac.
Dodao je da je on rođen 1973. godine i da je vaspitan kao Јugosloven, tako da ne vidi razliku između Bošnjaka, Hrvata i Srba i da su mu najbolji prijatelji bili muslimani.
Rat je počeo kada je bio u završnim razredima srednje škole i da je viđao sve više grafita. Prisjetio se kada su 4. maja 1992. ljudi u paravojnim unifromama zaustavili njega i oca.
– Prijetili su nam puškama, pretražili su kola ispreturavši sve unutra. Posle pretrage su nam naredili da se vratimo u grad i da nam je zabranjeno da izađemo. Kada se moj otac požalio, moj bivši prijatelj Senad je pucao iznad moje glave, a onda mi stavio, prislonio cijev puške na slepoočnicu i rekao da se vratim ili će me ubiti. To nikada neću zaboraviti, ni izraz na očevom licu. Јa sam danas otac i kada pogledam svog sina, ne mogu se zamisliti u toj situaciji – rekao je Ristić.
Dijana Ivanović: Moj otac je molio da ga ubiju, toliko su ga mučili
Dijana Ivanović ispričala je priču o svojoj porodici tokom rata. Rođena je u Limnu u BiH, mestu u kojem je prije rata živelo 5.000 Srba, a danas ih je ostalo samo 20.
Znajući strahote i civilne gubitke koje su Srbi iskusili u Drugom svjetskom ratu, Dijanini roditelji su odlučili da pošalju svoje četvoro dece u Srbiju.
Oni, kako kaže, nisu želeli da napuste svoj dom i dalje su se nadali da će se sve rešiti u najboljem redu i nadali su se miru.
– Vjerovali su da im niko neće naškoditi jer su bili dobri ljudi, poznati u zajednici po tome što su pomagali drugima, uključujući Hrvate i Bošnjake. Ali moji roditelji su bili Srbi i tu je sve počelo – rekla je Dijana.
U maju 1992. godine pet hrvatskih vojnika je došlo i odvelo njeg oca Radeta na ispitivanje i on se nikada više nije vratio kući.
Prvo je, kaže, bio smešten u policijsku stanicu sa mnogim drugim Srbima, a kasnije je poslat u srednju školu “Ivan Goran Kovačić” koja je bila pretvorena u koncentracioni logor za Srbe, a koji su vodili Hrvati i Bošnjaci.
Smješten je, kaže, u malu sobu devet kvadrata sa još 12 Srba, koji su bili iz Srbije, ali su radili kao sezonski radnici u Hrvatskoj i Sloveniji.
– Ovi Srbi su uhvaćeni i dovedeni u logor u Limnu. Moj otac je rekao da je jedan siroti čovek svakodnevno mučen i na kraju ubijen. Moj otac je takođe mučen svakodnevno pet i po mjeseci, uglavnom od strane hrvatskih policajaca, koji su mu bili prijatelji prije rata. Dakle, bošnjački prijatelji i susjedi su hvatali svoje susede Srbe i to se sve ponavljalo i to u velikoj meri”, ispričala je Dijana.
Njegog oca su, priča Dijana, mučili, tukli pesnicama, čizmama, žicama, pendrecima, stavljali pušku u usta prijeteći da ga ubiti.
– Moj otac je bio u takvom bolu da je molio. Molio je da ga ubiju. Ali su mu rekli da zato što je Srbin, da će ga prvo mučiti pa tek onda ubiti. Kad bi jednom od mučitelja dosadilo, novi bi došao i nastavio sa strašnim ciklusom dok i njemu ne dosadi. Јedne noći su mu vezali povez i odvezili ga u šumu gdje su hteli da ga ubiju. Izveli su ga iz auta i rekli mu da pazi korak jer može stati na nečije tijelo. Stavili su mu pištolj na čelo i pucali, međutim pištolj je bio prazan namjerno – ispričala je Dijana.
Ovi i drugi psihološki pritisci i traume su, kaže, bili svakodnevni.
– Oštetili su mu telo tako što bi ga ispekli, tako da je imao opekotine do kraja života. Često su ga stavljali u samicu na nekoliko dana bez hrane i vode, bez ćebeta, kreveta ili bilo čega drugog. Spavao je na betonskom podu pet i po mjeseci – rekla je Dijana.
Njena majka Ljubica je imala istu sudbinu kao i otac.
Dok je otac bio u logoru, živela u konstantnom strahu od toga da će joj zapaliti kuću.
Primjećivala je da je sve više Srba nestajalo.
– Јednog jutra, naša susjetkinja, Srpkinja, je pronađena mrtva u svojoj kući. Njeno golo tijelo je pronađeno na podu, bila je silovana, njeni ekstremiteti su polomljeni i imala je ranu od pištolja na grudima. Moju majku su takođe odveli u koncentracioni logor 10. avgusta 1992. godine. Redovno su je tukli i mučili na električnoj stolici kao i mog oca. Prijetili su da će dovesti svo njeno četvoro djece i ubiti ih pred njom – ispričala je Dijana.
Mnogi Srbi su, kaže, zadržani i mučeni u tom logoru, uključujući i njene stričeve, tetku i dvojicu rođaka.
– Mnogi od njih nisu preživjeli. Mnoge srpske kuće su prvo pljačkane, zatim zapaljene i uništene, uključujući i našu. Imam sliku onoga što je od nje danas ostalo. Јedini razlog što su moji rođaci i roditelji preživeli jeste to što su imali dovoljno sreće da ih registruje Međunarodni crveni krst tokom jedne od njihovih posjeta logora. Pušteni su iz logora kroz program razmjene zatvorenika. Ovde imam sva dokumenta, dostupna su iz organizacije Crvenog krsta koja svjedoče o njihovom vremenu provedenom logoru. Ljudi mogu lagati, ali dokumenti ne lažu – ispričala je Dijana.
Napustila je, kaže, svoj grad pre 33 godine 1991. godine i od tada nije našla snage ni hrabrosti da se vrati.
– Vraćanje bi bilo kao da se suočavam sa sopstvenom smrću. Do danas niko nije odgovarao za užase koje su Srbiji i mom gradu doživjeli. Јa sam ovde danas, tražimo od Ujedinjenih nacija da nam pomogne da dobijemo pravdu za sve užase koje smo iskusili svi mi danas prisutni i mnogi Srbi žrtve ovog rata – rekla je Dijana.
Tražimo od Ujedinjenih nacija da pomognu da se vrati vjera u čovečanstvo i pravdu tako što će nam pomoći da pronađemo pravdu za nas. Danas ovde iznosim najtraumatičnija iskustva koja je moja porodica proživela i koja nam je potpuno promijenila živote. Uvek mi je jako teško kada pričam ili govorim o tome, ipak pokušavam da budem objektivnija, razumijem i znam koliko je teško biti žrtva rata. S druge strane, iznenađena sam zašto mi, srpske žrtve, zašto smo diskriminisani u Ujedinjenim nacijama koje umesto da nas ujedinjuju, one nas danas ovdje dijele. Rat u BiH se završio pre 29 godina, ljudi iz BiH su svoje rane zalečili polako, a mi danas ovde opet otvaramo rane – rekla je Dijana.
Gregori Tosi: Čuli smo svedočenja koja nisu u jednačini nijedne rezolucije
Advokat iz Vašingtona Gregori Tosi, koji je radio kao generalni konzul za američke senatore i članove Predstavničkog doma i kao parničar u međunarodnim sporovima, istakao je da oni koji su svjedočili ne traže ništa drugo sem jednake pravde.
– Oni traže da sve žrtve imaju jednaku pravdu – i srpske, i hrvatske i bošnjačke – a rezolucija koja se nalazi ispred UN-a, zapravo, ne vodi ka tome – rekao je Tosi.
Istakao je da su to svjedoci danas jasno i lepo predočili i da bi rezolucija koja se odnosi na sve žrtve i jednakoj pravdi za sve, bila rješenje.
– Čuli smo i o onima koji nisu uspjeli da prežive. Nismo čuli da su oni dio te jednačine rezolucije, i ova rezolucija ih neće uključiti. Važno je da se ima na umu, kada se razmišlja o rezolucijama, da se u obzir uzmu učesnici, a u slučaju BiH to su i Srbi, i Hrvati i Bošnjaci – zaključio je Tosi.
Smatra da Srbi nisu uzeti u obzir prilikom uobličavanja rezolucije.
– Ona će samo da napravi dalja neprijateljstva – naglasio je Tosi.
Skupu su priustvovali i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i ministar spoljnih poslova Marko Đurić.
Panel je organizovala Stalna misija Republike Srbije pri UN.
Sednica Generalne skupštine UN, na kojoj će se razmatrati predlog rezolucije o Srebrenici, biće održana sutra.
Advokat predsjednika Republike Srpske Goran Bubić poručio je da je Sud BiH, odbijanjem da Kristijan Šmit svjedoči, potvrdilo ono što odbrana od početka tvrdi, a to je da je ovaj proces protiv Dodika – politički proces.
“Danas na Sudu smo dobili potvrdu onoga što odbrana tvrdi od početka a to da je je u pitanju politički proces”, rekao je Bubić na konferenciji za novinare nakon ročišta.
“Sudija je odbijajući prijedlog da se sasluša Kristijan Šmit pozvala se na jedno pismo MIP-a BiH koje nije tražio ni Sud ni Tužilaštvo niti je odbrana imala ikakva saznanja o tom pismu. To pismo je poslužilo kao obrazloženje navodnog imuniteta Kristijana Šmita. To je neprihvatljivo i korpus delikti”, naglasio je advokat Bubić.
Naglasio je da je pitanje imuniteta jako diskutabilno s obzirom na njegovo “nepostavljanje na mjesto visokog predstavnika”.
“Zapravo dobijamo stalnu potvrdu ovog što od početka tvrdimo. U prilog tome je i odbijanje svjedoka Nenada Stevandića, predsjednika Narodne skupštine, čijem saslušanju se čak ni Tužilaštvo BiH nije protivilo. Ali, zašto je odbijen taj prijedlog. Odbijen je zbog toga da se proba zamagliti da predsjednik Dodik ne provodi politiku Republike Srpske, jer je saslušanje svjedoka Stevandića bilo na okolnost zaključaka Narodne skupštine od 10. marta 2021. godine, gdje se Narodna skupština kao najviši organ Republike Srpske, kao jedne od 5 potpisnica Aneksa 10 Dejtonskog sporazuma izjasnila u pogledu statusa visokog predstavnika i protivila se dolasku s obzirom na ovlaštenja upravo iz Aneksa 10, koji predviđa da se visoki predstavnik postavlja na prijedlog ugovornih strana, a da ga onda potvrđuje i SB UN”, istakao je Bubić